Sredinom osamdesetih, dok su svet još zapljuskivali talasi primarne bitls euforije; trojka (Lenon već bio ubijen) snimala svoje ploče i trudila se da sve što je moguće manje podseća na Bitlse; diljem sveta spremalo se nešto što će tek devedesetih i dvehiljaditih opet skrenuti pažnju na legendarnu četvorku.

Sredinom osamdesetih, dok su svet još zapljuskivali talasi primarne bitls euforije; trojka (Lenon već bio ubijen) snimala svoje ploče i trudila se da sve što je moguće manje podseća na Bitlse; diljem sveta spremalo se nešto što će tek devedesetih i dvehiljaditih opet skrenuti pažnju na legendarnu četvorku. Novo slušanje Bitlsa, što ni sami akteri, verujem, nisu očekivali: prvo projekt „Antologija“, posle novi aranžmani Džordža Martina za mjuzikl Love, što je već probio mnoge rekorde.
Elem, mnogo pre tog vremena, profesor muzičke akademije u Beogradu Nebojša Ignjatović, uz pomoć prijatelja ušao je u studio Kazablanka kod Dadija Stojanovića i snimio prvu pesmu, kako će se ispostaviti – u nizu. Bio je to Hard Day’s Night, što će mnogo kasnije tek postati (A very) Hard Day’s Night. Ono što je ovu obradu razlikovalo od svih dotadašnjih, bila je ideja vodilja profesora Nebeta: „Razmišljao sam, kako bi Bitlsi snimili neke svoje rane pesme u kasnijoj fazi. Dakle, kada su već uveliko počeli da eksperimentišu s raznim instrumentima, raznim muzičkim pravcima, aranžmanima koji su do tada bili nepoznati rokenrolu.“
Dakle, bio je to samo jedan eksperiment. Ali, kao što svaki uspešan eksperiment traži da se ponovi, Nebe će narednih desetak godina, malo-malo, ulaziti u isti studio. Ostavština Bitlsa bila je zlatni rudnik. Neograničena količina muzike što je još palila. Ovako ili onako. Što se Nebeta tiče – onako kako je prvobitno zamislio.
Tako je nastala kolekcija od osamnaest pesama, urađenih u osobenom aranžmanu, što je samo još tražilo adekvatnu grafičku podršku; šta logičnije nego da je pruži Rastko Ćirić, koga će s Nebetom i Bitlsima vezivati još neki projekti. O tom po tom. Rastko je napravio omot kao parafrazu omota Helpa, Nebe svojim telom ispisuje (mornarskim „rečnikom“) svoje ime kao što su Bitlsi ispisali poziv u pomoć.
Sve je ovo prelepa priča koja, kao i sve lepe priče, ima jedno ali. Ploča nikada nije izašla, verovatno i neće zbog vrlo složene procedure dobijanja autorskih prava od Makartnija i udove Džona Lenona.
Ali, ko zna: ako bismo svi viknuli „U pomoć!“ možda bi nas neko i čuo. Ovo je ionako samo jedna priča što traži srećan kraj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari