Zvezdani čas pijanizma 1

Počev od 2007. Grigorij Sokolov je svake godine u Salcburgu.

Samo je 2012. izostao sa ovog festivala. Od tada su susreti sa njim uzleti u najsvetlije visine savršenosti pijanizma. Svejedno da li svirao Skrjabina, kao 2007. ili Šopena 2014. ili uvek iznova Baga, Mocarta, Šuberta i Šumana: gotovo da ne preostaje ništa što bi trebalo cizelirati.

Sokolov je pijanist bez reči: anti-star par excellence, povučen, van svake ekscentričnosti i glamura. Svirao raritete ili klasični repertoar, njegovi koncerti su svakoga puta poseban doživljaj. Tako je bilo i ovoga avgusta u Velikoj festivalskoj sali u Salcburgu. Internacionalna muzička kritika ističe dubinu njegovog muzičkog sveta, njegovu apsolutnu tehničku kontrolu i uvek iznenađujuću originalnost njegovih interpretacija.

Program koji Sokolov svira često ostaje do poslednjeg momenta nepoznat, ali se svakoga puta može računati sa tim da ga je ovaj genijalni pijanist sa najdubljom revnošću koncipirao. Jedino broj njegovih encors (dodataka) ostaje otvoren. Sokolov je mističar koji zna da publiku prenese u duhovne sfere na svojim koncertima kao zvezdanim časovima klavirskog sviranja. To sviranje je oda usporenosti.

Grigorij Lipmanovič Sokolov, rođen 1950. u Sankt Peterburgu, pobedio je kao 16-godišnjak na klavirskom takmičenju Čajkovski, pošto je prethodno bio, između ostalih, i kod Eila Giljelsa na usavršavanju. Trajalo je više godina dok ga je Zapad otkrio i od kada je on osvojio svetske koncertne dvorane. Nerado daje intervjue i njegove fotografije su retke. On je kao ličnost očito duboko introvertan, ograničava se samo na suštinske stvari, da bi u muzici njegov izraz bio što snažniji.

Sa to ritualnom distancom je Sokolov i ovog avgusta svirao. Kao nekada Svjatoslav Rihter, sala je bila sasvim zamračena, jedino je klavir sijao u diskretno prigušenom svetlosnom snopu. U već uobičajenom maniru, maestro je publiku ostavio nekoliko minuta da na njega čeka, da bi bez afektacije, naglašeno vertikalno išao u pravcu klavira i samo se jednim kratkim naklonom poklonio publici, posle čega je prostor bio preplavljen svetlošću nota.

Višeslojnost i šarenilo iskri koje je Sokolov iz 11 bagateli – elf Bagatellen op. 119 von Ludwig van Beethoven – izveo, bile su vatromet neslućene raskoši. Kratkim minijaturama je Sokolov maestralno znao da sjedini arioznost, trilere, harmoničnu jednostavnost u veliki luk ljudskih emocija.

Betovenova rana sonata za klavir br.3 – Sonate for Klavier Nr. 3 C-Dur op. 2/3 – je monumentalna sa markantnim eksplozijama u Adagio. Kulminacija programa su bili Bramsovi klavirski komadi op. 118 i op. 119. Tu je trebalo iz naizgled minimuma u pokretu, izmene i boja (zbog toga su retko i svirane), izvući maksimum izražajnosti i dubine. Ovaj grandiozni pijanist je kao dodatak blagodarnoj publici svirao još te magične noći četiri Impromptus D 935. Šopenovu Mazurka h-Moll op. 30 Nr. 2. Rameaus Les Sauvages. Onda još jednog Bramsa Intermezzo op. 117/2, a potom Rahmanjinov Prolude op. 32 Nr. 2 i na kraju Šubertov Allegretto D 915 c-Moll.

Zvezdani, nezaboravni čas klavira transcendentalnog pijaniste Grigorija Sokolova, čijoj monumentalnosti dubine i doživljaja muzike nema ravnog.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari