Dragan Velikić: Kolateralna šteta 1Foto: FoNet/Božidar Petrović

Otkada je 1973. uvedena tradicionalna godišnja nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju domaću knjigu, rezultat je godinama pokazivao jedno te isto:

Da građani Srbije kada uđu u biblioteku najpre traže ili laku, zavodljivu beletristiku ili neki od nagrađenih romana, najčešće onaj s omotom NIN-ove nagrade. Priznanje koje je trebalo da posvedoči o prosečnom književnom ukusu naroda bilo je egzaktna ocena našeg kulturnog stanja. Vremenom, bilo da je dodeljivana nacionalno ostrašćenim piscima u vremenu drukčije državne politike ili autorima populističkih naslova, upravnici NBS-a uglavnom su se tresli pre njenog uručivanja.

U traženju najboljeg rešenja za ovu situaciju Dragan Velikić je, kako sam kaže, dva puta bio kolateralna šteta. Prvi put kada je tadašnji upravnik Sreten Ugričić odlučio da uvede žiri koji je sa liste 25 najčitanijih birao najbolju knjigu, a drugi put ovih dana kada je Upravni odbor NBS nagradu vratio Zajednici matičnih biblioteka Srbije, koja ju je i pre toga statistički utvrđivala, da nadalje odlučuje o njenoj sudbini. U znak protesta Velikić je odlučio da ne dođe na jučerašnju proslavu Dana biblioteke, kada je trebalo da razgovora sa bibliotekarima o svojoj književnosti, umesto da održi besedu uz uručeno priznanje (a svi se još uvek sećamo kako je bilo prošle godine kada je ispred mikrofona stao tadašnji dobitnik Filip David).

Dragan Velikić jedan je od retkih pisaca, uz Oskara Daviča, Dobricu Ćosića i Živojina Pavlovića, koji ima više od jedne NIN-ove nagrade. Nagrađen je romane „Ruski prozor“ (2008) i „Islednik“ (2015).

U mladosti se kolebao između književnosti i muzike kojom se aktivno bavio – svirao je orgulje i električni klavir, nastupao je sa Zdravkom Čolićem i Kemalom Montenom, svirao „tezge“ na venčanjima, imao i svoje rok grupe (Džentlmeni, Siluete, Moira, Pop mašina). Počeo je da piše, kako kaže, dosta kasno, ali je od svojih prvih romana dobitnik značajnih nagrada („Meša Selimović“, „Miloš Crnjanski“, stipendije „Borislav Pekić“, Vitalove nagrade, Kočićevog pera…). Na formiranje ovog pisca grada uticali su Pula, Beograd i Beč u kojima je živeo, a zbog nepristrasnog i uverljivog portreta Budimpešte u nekoliko njegovih knjiga dobitnik je književne nagrade mađarske prestonice.

Rođen je 3. jula 1953. u Beogradu. Diplomirao je opštu književnost sa teorijom književnosti u Beogradu. Bio je urednik izdavačke delatnosti B92, pisao je kolumne za nekoliko štampanih medija. Bio je ambasador u Austriji, a kako kaže, ne bi se više nikada bavio politikom, jer za njega književnost nije dodatno zanimanje. Ipak podržao je Sašu Jankovića za predsedničkog kandidata, što se na društvenim mrežama tumače kao razlog za uskraćivanje nagrade NBS.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari