Mogu se pretvara u moram 1Foto: Wikipedia

Naša sloboda je danas smeštena u sferu potrošnje i samoobnove, ali je izgubila svaku vezu sa onim najvažnijim: verovanjem da nešto možemo da promenimo u svetu.

To je verovanje koje je zajedničko svim velikim prorocima, teoretičarima, ideolozima i piscima modernog doba. Danas su sve velike utopije iščezle. Živimo u vremenu sumornih romana punih upozorenja i distopija, a i distopije se brzo pretvaraju u predmet lake, nekomplikovane potrošnje. Osećaj determinizma i fatalizma – koji ne pojačava samo naša nesposobnost da razumemo zašto i kako propadaju ekonomski sistemi i zašto nas more društvene krize, već i naša totalna zavisnost od dalekih tržišta i variranja valuta u dalekim zemljama – podstiče iluziju da mi kao pojedinci možemo da promenimo stvari samo spontanim reakcijama, dobrim delima i saosećanjem, nežnim rečima i intenzivnom komunikacijom. Čini se da se sve što je preostalo svodi na tehničke instrumente i intenzivnije ljudske odnose. U vremenima epidemije kuge u Evropi takođe je dominirala logika karnevala, masovnih gozbi, pa čak i orgija.

Tehnologija i društvene mreže postale su novi oblici kontrole i separacije. Vidiš svakoga; svako se eksponira, registruje i učestvuje – odlično: samo treba da smisliš kako da svakoga zadržiš u shemi u kojoj je nemoguće nešto sakriti od državnih struktura za kontrolu. Privatnost umire pred našim očima. Ona jednostavno više ne postoji – ne samo zato što više nema poruka koje neko sa strane ne čita i ne kontroliše, ili što više nema stvari koje je, prema klasičnoj književnosti, ljudsko biće imalo pravo, čak dužnost, da ponese sa sobom u grob. Ono što je nestalo prosto je ono što se nekada opravdano nazivalo tajnom – tajna je postala ili roba kojom se otvoreno trguje, predmet razmene, lozinka za trenutni i kratkovečni uspeh, ili slabost koja pokazuje da imaš nešto da skriješ, čime omogućavaš ucenu i vršenje pritiska kojima će te lišiti poslednjih tragova dostojanstva i nezavisnosti. LJudi više nemaju tajni u onom starom, časnom smislu, čak ni ne razumeju šta bi to uopšte moglo da znači.

LJudi drage volje objavljuju svoj intimni život da bi trenutno bili u centru pažnje: takve egzibicionističke gozbe moguće su jedino u dobu nestabilnih, tviteraških veza i dobu dosad neviđene alijencije. Neki od onih koji se eksponiraju na Fejsbuku jesu kao oni čiji blogovi izgledaju kao podrigivanje putem kog narcisoidno izbacuju svoje krize i frustracije; drugi samo privremeno prevazilaze svoj osećaj izolovanosti i nesigurnosti. U tom smislu, Fejsbuk je, na kraju krajeva, zaista bio briljantan i pravovremeni izum. Taman kada su društvena separacija i izolacija postale neizdržive, kada su loš televizijski program i sadomazohistična štampa postali nepodnošljivi, Fejsbuk je došao na svet.

No, sa njima su takođe stigle i mogućnosti za smrtnu opasnost i fatalno zlo. To je zbog toga što Fejsbuk otelovljuje suštinu fenomena „uradi sam“. Skini se, odaj nam svoje tajne – uradi to sam, samovoljno, i budi srećan dok to radiš. „Uradi sam“.

Odradi striptiz za mene, dušo.

Šta se desilo sa našom privatnošću? Tim pitanjem se ovih dana bavimo sve češće. Sara Elizabet Igo ovako piše o američkom društvu i krizi privatnosti u njemu:

„Zaista, ako je verovati najnovijim popularnim naslovima – Kraj privatnosti, Neželjeni pogled, Obnažena gomila, Nigde ne možeš da se sakriješ (čak dve različite knjige!, Ugrožena privatnost, Put ka Velikom bratu, Jedna nacija pod nadzorom, i možda najjeziviji naslov, Znam ko si i video sam šta si uradio – mi, Amerikanci, nalazimo se usred do sada neviđene krize privatnosti. Sa jedne strane, tu su stvari koje je obelodanio Snouden, Gugl glas, dronovi, pametni frižideri, komercijalni algoritmi koji kao da nas poznaju bolje od nas samih. Sa druge strane, tu je individualna potraga za samoeksponiranjem u univerzumu društvenih medija, koji se sve više širi: tu država ili korporacije nisu ono što se čini da ugrožava privatnost, već svojevoljni egzibicionisti, željni da se u potpunosti reše koncepta privatnosti dok sa strancima dele intimne detalje o svojim privatnim životima“ – piše Elizabet Igo.

Nekada su tajne službe i politička policija ulagale velike napore da otkriju tajne i nateraju ljude da otkriju privatne, pa čak i intimne detalje iz svog života. Danas bi se te obaveštajne službe istovremeno osećale ushićeno i nepotrebno: šta bi radile u situaciji u kojoj svako sam otkriva sve o svom životu? No, čak i ako ljudi ne otkrivaju šta rade, ko im se ne sviđa i kako su se obogatili, oni i dalje voljno otkrivaju sa kim komuniciraju i koga poznaju. I nemoguće je ne učestvovati u toj strukturi. Ako je napustiš, gubiš osećaj za prošlost i sadašnjost, prekidaš kontakt sa svojim drugovima iz razreda i svojim kolegama, ne ispunjavaš svoje obaveze i postaješ izdvojen iz svoje zajednice. Ono što nestaje u virtuelnoj realnosti i na Fejsbuku jeste fundamentalni aspekt istinske slobode: samoodređivanje i sloboda pri izboru ljudi sa kojima se povezuješ, a ne da budeš uvučen u prijateljstvo prosto zbog toga što ti tehnologija drugačije ne dozvoljava da vodiš civilizovan život.

No, šta to govori o našem društvu? Dolazimo do uznemiravajućih zaključaka o ljudskoj slobodi i do neželjene ali neumitne spoznaje da celo čovečanstvo zaista postaje nacija koja se, iako je izmeštena i unižena, „lajkuje“ i blagosilja: Fejsbuk nacija. U savremenom svetu, manipulacija pomoću političke reklame ima sposobnost ne samo da kreira potrebe ljudi i njihove kriterijume sreće već i da stvara heroje našeg vremena i da kontroliše maštu masa pomoću uspešnih biografija. Te sposobnosti navode čoveka da stane i razmisli o „plišanom“ totalitarizmu – kontrolisanoj formi manipulacije svesti i mašte koja nosi masku liberalne demokratije, što joj omogućava da porobi i kontroliše čak i svoje kritičare.

Ono što ostaje duboko ispod toga jeste sve veća društvena kontrola i masovni nadzor, što otkriva šta se desilo sa politikom koju je prestigla tehnologija. Sviđala se ona nama ili ne, tehnologija nas ne pita da li želimo. Čim možeš da je koristiš, moraš da je koristiš. Ako to odbiješ, stavljaš se na marginu društva i ostaješ bez mogućnosti da platiš svoje račune ili da učestvuješ u javnoj raspravi. Država koja ne primenjuje masovni nadzor postaje nesposobna da opravda svoju preteranu upotrebu tajnih službi i tehnike špijunaže. Interesantno je da ova tendencija ide ruku pod ruku sa širenjem i eksplozivnim umnožavanjem formi samoeksponiranja i sa kulturom ispovedanja uopšte, bilo u popularnoj bilo u elitističkoj kulturi.

Tehnologija ti neće dozvoliti da ostaneš po strani. Mogu se pretvara u moram. Mogu, dakle, moram. Ne dozvoljavaju se dileme. Živimo u realnosti sačinjenoj od mogućnosti, ne u realnosti sačinjenoj od dilema. To je nešto srodno etici organizacije „Vikiliks“, koja ne sadrži ni trunku moralnosti. Obavezno treba špijunirati i objavljivati poverljive informacije, iako nije jasno iz kog razloga i u koje svrhe. To funkcioniše u oba smera – i za državu i protiv nje – ali se time nikada ne preuzima odgovornost za istinski napaćenog pojedinca. To je nešto što mora da se uradi prosto zato što je tehnološki izvodljivo. Ovde postoji moralni vakuum koji je stvorila tehnologija koja je prestigla politiku. Za takvu svest problem ne predstavlja forma ili legitimnost moći, već njena količina. Zato što je zlo (koje se, uzgred, tajno obožava) tamo gde ima više finansijske i političke moći. Ako je to tako, zadajemo udarac etici, pošto tehnologija dolazi da popuni praznine koje su ostavile politika i javna moralnost: čim se konektuješ, dobijaš oproštaj i osećaš olakšanje. Mediji su poruka, a onlajn život postaje odgovor za dileme našeg modernog postojanja.

CNN je istrenirao gledaoce da gledaju bez razumevanja

Na amsterdamskom aerodromu Shipholu sam video jedan od brojnih džinovskih ekrana koji 24 sata dnevno, 7 dana u nedelji emituju „vesti“ kanala Si-En-En (CNN). Bez obzira na to šta su bile „vesti“ u datom trenutku, otprilike svakih 10 minuta prekidala ih je samopromocija te kompanije, koja je uveravala gledaoce da „Si-En-En povezuje svet“. Između prekida prikazivale su se slike katastrofe na jednom mestu, ubistva na drugom, suđenja na nekom trećem, grupnog plesa na nekom prigodno egzotičnom mestu, kao i glave svih rasa koje govore u još bizarnijim ambijentima.

Si-En-En nije povezivao ništa, a kamoli „svet“; umesto toga, seckao je i delio sliku planete na mnoštvo razglobljenih i razbacanih komadića pokazivanih suviše kratko da bi gledaoci mogli da ih upiju, a kamoli svare, i usitnjavao proživljeno vreme na mnoštvo nepovezanih i raspršenih fragmenata. U tom prilivu slika i reči nije bilo ni kontinuiteta ni doslednosti; a svakako nije bilo ni nikakve logike. Smišljeno ili stihijski, jedna od vodećih i najgledanijih televizijskih kompanija istrenirala je svoje gledaoce da gledaju bez razumevanja i da slušaju bez shvatanja; da konzumiraju informacije a da pritom ne traže niti očekuju da nađu njihova značenja, uzroke ili posledice. Sveopšta lekcija koja se emitovala sa ekrana bila je prilično jasna: svet je haotičan skup, ili, bolje rečeno, neprekidan tok raščlanjenih i izmeštenih fragmenata sa malo ili nimalo logike i ništa ne može da se uradi da bi se tome našao smisao, a kamoli da bi se to učinilo prijemčivijim za razum i razumom vođene poduhvate čiji cilj jeste sprečavanje, poboljšanje ili ispravljanje stvari. (Zigmunt Bauman)

„Fluidno zlo – život u svetu u kom nema alternativa“

„Fluidno zlo – život u svetu u kom nema alternativa“ naziv je knjige dijaloga dvojice sociologa međunarodne reputacije Zigmunta Baumana (1925-2017) i Leonidasa Donskisa (1962-2016) koju je na srpskom jeziku objavila izdavačka kuća Mediterran Publishing (Novi Sad 2018). Za razliku od ranijih epoha kada je zlo težilo da bude koncentrisano i sabijeno, danas je ono rasparčano i raspršeno, sa fantastičnim sposobnostima da zaobiđe prepreke. Dvojica mislilaca stavila su sebi u zadatak da naprave makar početni inventar svih odlika savremenog zla.

U dogovoru sa izdavačem Danas objavljuje Donskinsonovo šire obrazloženje o porobljavajućim moćima novih tehnologija i Baumanov pogled na uticaj globalnih medija. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari