Proslave NATO jubileja poslednjih decenija, skoro po pravilu, počinju na Kosovu. Pola veka postojanja NATO obeleženo je bombardovanjem Srbije. Nekadašnji američki ambasador u NATO Robert Hanter, pisao je tada da alijansa mora da počne bombardovanje pre pedesete godišnjice NATO jer će bez njega biti nemoguće sve članice držati na istoj liniji i pri tom primiti još deset novih država bez unutrašnje debate o smislu i razlozima daljeg postojanja NATO-a.

Proslave NATO jubileja poslednjih decenija, skoro po pravilu, počinju na Kosovu. Pola veka postojanja NATO obeleženo je bombardovanjem Srbije. Nekadašnji američki ambasador u NATO Robert Hanter, pisao je tada da alijansa mora da počne bombardovanje pre pedesete godišnjice NATO jer će bez njega biti nemoguće sve članice držati na istoj liniji i pri tom primiti još deset novih država bez unutrašnje debate o smislu i razlozima daljeg postojanja NATO-a. Proslava šest decenija NATO-a počela je upravo priznanjem Kosova kao nezavisne države mada je najvažniji problem koji ovo priznanje treba da reši sasvim na drugoj strani sveta – u Avganistanu. U krajnjem ishodu, planira se da proslava 60 godina postojanja NATO rezultira usvajanjem novog strateškog koncepta Alijanse. Samit NATO-a, koji će sledeće sedmice biti održan u Bukureštu, biće samo stepenica na tom putu, kada će u članstvo biti pozvane tri balkanske države: Hrvatska, Albanija i Makedonija.
Nama dobro poznati portparol bombardovanja Srbije Džejmi Šej, sada je direktor odeljenja za političko planiranje privatne kancelarije generalnog sekretara NATO. On tvrdi da je proslava 60 godina NATO „beznačajna bez potvrđivanja smisla postojanja“. Šej naglašava da će „uspeh“ na Kosovu i u Avganistanu „odrediti budući kredibilitet NATO-a kao instrumenta za uklanjanje važnih bezbednosnih izazova“, najavljujući da te dve operacije „sigurno neće biti poslednje takve operacije“.
Ključ za mogući uspeh ili neuspeh novog strateškog koncepta nalazi se u Avganistanu. Vladavina nad Avganistanom jeste centralno pitanje dominacije ogromnim bliskoistočnim prostorom, sve do Balkana. Ko vlada Avganistanom, vlada i tim prostorom. Američki autori, poput Mihaela Linda i Jakoba Hejlbruna, vole ovaj prostor da nazivaju „trećom američkom imperijom“, kojoj su prethodile druge dve američke imperije, prvo u Latinskoj Americi, a zatim u Evropi. Dve druge velike imperije slomile su se u njegovim brdima: britanska i sovjetska. Avganistanska avantura bila je odlučujući korak koji je doveo do raspada SSSR-a, a ne ni Reganova politika naoružavanja i „rata zvezda“, ni Gorbačovljevo odsustvo vizije, tvrdi Zbignjev Bžežinski. Bžežinski danas, kao glavni savetnik demokratskog predsedničkog kandidata Baraka Obame, formuliše politiku koja je sasvim suprotna od sadašnjeg američkog intervencionizma, zahtevajući brzo povlačenje i iz Avganistana i iz Iraka. Politika koju SAD sada vode, jeste ona koju je on priželjkivao za svoje neprijatelje, objašnjava Bžežinski.
Ako se pokaže da je NATO nesposoban da obezbedi mir i stabilnost, odnosno ako ne uspe da uništi talibansku pretnju, obnova će biti nemoguća i projekat stabilnog Avganistana će propasti. To bi bio najtraumatičniji događaj za Alijansu. Jedna stvar je voditi rat, a druga stvar je obnoviti zemlju, posebno u neprijateljskom i nesigurnom okruženju.
Kosovo služi kao rezerva da u slučaju nužde pokaže i osigura „kompletan uspeh“, ali u manjem obimu, pošto na njemu, pravno gledano, mandat pripada Ujedinjenim nacijama. Svoju budućnost NATO je vezao za uspeh prisustva u Avganistanu. Ukoliko tokom ove i sledeće godine NATO ne uspe da razreši sve probleme u Avganistanu, ostaje samo malo nade za usvajanje novog strateškog koncepta.
Zbog toga sve je izvesnije da će samit NATO 2009. težiti ogromnim promenama u samoj Alijansi, koje će, posledično, dovesti do dramatičnih izmena u svetskom poretku i izmeni uloge Ujedinjenih nacija. Reč je o ostvarivanju koncepta „globalnog NATO“ ili NATO u kojem bi članice postale i neevropske države. Istina, pristalice ovog koncepta negiraju da će „globalni NATO“ potkopavati ulogu UN, ali odmah posle tog obećanja, kao primer adekvatne uloge takvog NATO, uzima se „slučaj Kosova u 1999 kada UN nisu bile voljne da odobre akciju protiv pretnje međunarodnom miru i stabilnosti, a NATO je mogao da deluje“. To navode Ivo Dalder i Džejms Goldgajer u svom članku „Globalni NATO“. Dalder je viši istraživač u Brukings institutu u Vašingtonu, a Goldgajer je profesor političkih nauka na Univerzitetu „Džordž Vašington“. Oni zaključuju da bi u slučajevima poput Kosova, „globalni NATO, podržan od vodećih svetskih demokratija, uživao veći legitimitet i otklonio strahove kod onih koji su posvećeni snažnom međunarodnom poretku“, indirektno priznajući da je osporavanje legitimiteta delovanje jedne države ili grupe država, veliki problem kako za njihove akcije, tako i za dalji opstanak tih organizacija, pa i samog NATO. NATO koji bi ostao i bio ograničen Evropom, već sada ne može da dobije potvrdu nekih svojih akcija, pa se veruje da bi vanevropsko širenje NATO-a donelo i političku potvrdu ispravnosti NATO operacija. Generalni sekretar NATO-a Jap de Hop Shefer kontinuirano se zauzima za ono što on zove „globalni pristup bezbednosti“.
Džejmi Šej precizira da je „današnji NATO jedna rastuća zajednica od 57 zemalja koje su više partneri, nego saveznici“, ali da je NATO sada raširen na tri kontinenta i kulture koje „nikada nisu bile na ekranu radara tokom hladnog rata“. Posle svega, Šej poziva na izradu i usvajanje novog strateškog koncepta, upravo za proslavu 60 godina postojanja NATO, na samitu 2009.
Dalekosežnost ovog dokumenta uvidele su i mirovne organizacije koje su već od početka ove godine alarmirale svoje pristalice u svetu. Pre dve nedelje, briselska policija uhapsila je stotine demonstranata koji su protestovali protiv izrade novog strateškog koncepta NATO za proslavu šest decenija postojanja Alijanse. Do sada su protesti protiv NATO-a uglavnom bili najdirektnije povezani s pripremama da Alijansa upotrebi silu ili vojno interveniše. Zašto se sada protestuje protiv stvari, manje ili više, birokratske prirode?
Filozofsku osnovu „globalnom NATO“ dao je jedan od najpoznatijih evropskih istoričara, britanski bonvivan i donžuan u svojoj branši, Pol Džonson. Džonson je na godišnjem skupu „Nove atlantske inicijative“ u Istanbulu održanom od 1. do 3. maja 1997. u „Cirigan palati“, predstavio svoju zamisao novog NATO-a koji bi se odvojio od „teritorijalne“ i „zemaljske“ egzistencije i svoj politički kredo utemeljio na mnogo širim kulturnim i političkim osnovama. „Šta je osnova za savez“, pitao se on tada, razmatrajući relacije između geografskih faktora, istorijskih puteva kulturnog identiteta i interesa. Evropska unija i NATO su u ekspanziji, ali, u kakvim odnosima su unutrašnji faktori koji uslovljavaju jedan savez?
„NATO je bio geografski savez prvenstveno stvoren da osigura puno i stalno američko prisustvo u evropskoj bezbednosti i njegov vojni centar bila je Nemačka. On je započeo ekspanziju ka Turskoj jer je eventualna sovjetska okupacija Turske mogla da dovede Sovjete pred vrata nafte na Bliskom istoku“, rekao je Džonson.
Budući da je to bilo doba kada se najavljivala intervencija NATO na Kosovu, pitali smo Džonsona zašto bi baš NATO morao da interveniše. On je tada odgovorio da je „Evropska unija birokratska struktura opsednuta sitnicama“, te da se već zna da će, „kada se pojavi kriza na Kosovu, NATO, a ne Evropska unija, morati da je stabilizuje“.
Pored ovoga, NATO je „savez ujednačenih kultura“. „To su kulturne karakteristike demokratije i podrška vladavini zakona“, naveo je britanski istoričar, uz obrazloženje zbog čega je NATO superiorniji koncept od Evropske unije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari