Antimodernisti su još jednom prevladali 1

Nedavno su, tokom štrajka u fabrici Fijat, aktuelna premijerka i ministar za rad pozvali radnike da odustanu od svojih zahteva i „pokažu malo ljubavi prema Srbiji“.

Kako treba razumeti ovu izjavu? Dobro, jasno je da je u pitanju demagogija, i jasno je da je u pitanju zamazivanje očiju, to nije problem razumeti. Ono što je problem jeste – kako režim koji izgovara ovakve stvari može imati 55 odsto glasova izašlih na izbore? Ovo pitanje se može postaviti i na sledeći način – kako građani u tako velikom broju mogu glasati za režim koji otpušta radnike, slama štrajkove, smanjuje plate i penzije, povećava troškove života, uništava poslednje ostatke socijalne države, uvodi jeftini dečiji rad, i tako dalje.

Kao pokušaj da se objasni situacija u kojoj se trenutno nalazimo, izdvajaju se pre svega dve priče, ili kako bi se to danas reklo, dva narativa.

Prva priča kaže: Srbija je tokom dvadesetog veka bila žrtva internacionalističkih i nadnacionalnih projekata i zbog toga nikada nije uspela da se konstituiše kao država koja je u stanju da zaštiti svoje građane, ili, kako bi zastupnici ove priče radije rekli – svoj narod. Postoji kontinuitet „srpskih internacionalističkih“ zabluda – prvo Jugoslavija, zatim komunizam, i sada opet internacionalistički neoliberalizam i Evropska unija. Danas živimo posledice svih ovih istorijskih zabluda i aktuelni režim koji prodaje sopstvene građane, tj. Srbe u najam stranim poslodavcima, samo je njihov logičan ishod.

Postoji i druga priča. Ona kaže – u Srbiji se već vek i po vodi borba između kolektivizma i individualizma, ili, može se to i drugačije reći, između tradicionalizma i modernizacije, ili opet u trećoj varijanti, između egalitarizma i tržišnog liberalizma. Snage koje su zastupale individualizam, modernizaciju, tržišni liberalizam, uvek su bile u slabijem položaju. Čak i kada bi uspele da ostvare poneku pobedu, ona bi bila krhka i kratkog daha, i nadmoćnije i ukorenjenije snage kolektivizma i tradicionalizma bi na kraju opet prevladale. Narodnjaštvo, socijalizam, nacionalizam, samo se različita lica ovog kolektivističkog i antimodernističkog duha. Aktuelni režim – koji vuče korene iz nacionalističkog režima devedesetih – predstavlja samo još jedan „obrtaj točka“ srpske istorije, u kojem su antimodernisti još jednom prevladali. Izlaz iz ove loše beskonačnosti može se naći jedino u podršci Evropske unije reformisanju domaćih institucija u skladu sa modernim evropskim standardima – slobodnim tržištem i vladavinom prava.

Svaka od ove dve priče može objasniti jednu komponentu onoga sa čime se danas susrećemo, ali nikako ne može objasniti sve. Zastupnici prve priče mogu da kažu, kao što i kažu – aktuelni režim samo glumi nacionalizam, a zapravo je izdajnički – kada ministar i premijerka pozivaju radnike da pokažu „više ljubavi prema Srbiji“, oni prosto lažu, pretvaraju se, glume patriote, dok istovremeno rasprodaju zemlju strancima. Ali, ako je tako, zašto građani (tj. Srbi) to ne vide?

S druge strane, druga priča kaže: naravno da je aktuelni režim nacionalistički, i u tom smislu nije nikakvo čudo što se poziva na „ljubav prema Srbiji“. Ali, problem za drugu priču jeste što ona ne može da objasni činjenicu da ovaj režim to radi upravo u sklopu svoje proklamovane proevropske politike. Uostalom, zar se ljubav prema Srbiji ne pominje upravo u kontekstu udovoljavanja stranom poslodavcu? Zar se od radnika ne traži da žrtvuju svoje interese ne samo pozivanjem na patriotizam, već i na Veberovu protestantsku etiku? Zar se dualno obrazovanje – jedan od ključnih projekata ovog režima, ne uvodi po uzoru na Nemačku, i čak na inicijativu nemačkih privrednika? Zar se drugi ključni projekat režima – u pitanju je Beograd na vodi – ne pravda upravo pozivanjem na modernizacijsku paradigmu? Sadašnji predsednik, a tadašnji premijer će čak uporediti otpore ovom projektu sa otporima koji su se nekada u Srbiji pružali izgradnji železnice.

Zastupnici ove priče onda moraju da kažu nešto – ali to je demagogija, režim nije iskreno okrenut evropskim vrednostima, on laže kad se izdaje za proevropski i modernizacijski, to je samo maska. Problem je međutim u tome što je ta maska, ako uistinu jeste maska, toliko ubedljiva da uspeva da prevari i najistaknutije predstavnike Evropske unije i evropskih demokratija. Ne samo da aktuelni režim predstavlja sebe kao reformistički i modernizatorski, već ga tako vide i oni koje smatramo predstavnicima uspešne modernizacije.

Ali problem nije samo eksplanatorne, već i u užem smislu političke prirode. Na kojim osnovama organizovati političku borbu protiv aktuelnog režima? Čini se da on pokriva sve (a zapravo – ove dve) pozicije, koje zastupnici oba narativa vide kao jedine moguće. Za njega se kaže – on nema ideologiju. Ili – on manipuliše različitim ideologijama, svakome govoreći ono što želi da čuje. Ako to i jeste tačno, nije nam od naročite pomoći, jer on to radi veštije od svojih političkih izazivača. Stoga se ispostavlja da nijedna od ove dve priče ne uspeva da ponudi odgovarajući ideološki osnov za delotvorno političko organizovanje.

Ovde dolazimo do knjige profesora Đokice Jovanovića „Prilagođavanje“. Ne samo što će čitaoci u njoj naći priču koja odudara kako od prve, tako i od druge priče koju smo pomenuli, već će naći i odgovor na goruće političko pitanje – kako se organizovati protiv režima koji ovako uspešno kombinuje nacionalizam i neoliberalizam. Ove dve stvari su, smatra Jovanović, samo dve strane istog novčića. Nacionalizam radi ono što je oduvek i radio – prekrivajući klasno raslojavanje i hijerarhiju pričom o „ljubavi prema Srbiji“. Nema ničeg logičnijeg od toga da se radnici prodaju u najam stranom poslodavcu upravo u ime ove ljubavi. Ova je ljubav zato i izmišljena. Ne moramo da nagađamo o skrivenim motivima, ovaj režim je ono što radi – a radi i jedno i drugo, i otpušta i pauperizuje i prekarizuje građane kojima bi trebalo da služi i potpiruje resantimanski nacionalizam na čijim je krilima pre više od dvadeset i pet godina prvi put i uleteo u političku arenu.

Nacionalizam, reći će Jovanović, uništava solidarnost – on je ersatz solidarnost. On pruža iluziju pripadnosti kolektivu, dok istovremeno razdrobljuje društvo na atomizovane pojedince – idealne podanike neoliberalizma. Radnike koji ne mogu da se ujedine u odbrani svog klasnog interesa, građane nesposobne da se organizovano odupru uzurpatorskoj vlasti koja je zarobila državu.

Za razliku od prva dva narativa, narativ koji nam u svojoj knjizi predstavlja Jovanović nije fatalistički. Niti smo večite žrtve svojih tragičnih zabluda, niti pak svog mentalitetskog sklopa. U čitanju modernizacijskih procesa u Srbiji i, značajno je dodati – Jugoslaviji, Jovanović prepoznaje jasne kontinuitete građanskog i radničkog samoorganizovanja, i upravo u oživljavanju ili ponovnom otkrivanju ovih zapostavljenih ili skrajnutih kontinuiteta, vidi i šansu za politički aktivizam. Prepoznajući afinitete između samoupravnog socijalizma, za koji često kaže da je jedan od najznačajnijih demokratskih eksperimenata u zapadnoj istoriji, i savremenih ideja o participativnoj demokratiji, Jovanović uočava da mi nismo uvek bili samo „loši đaci“ u školi istorije, koji su, kako bi to rekao Boris Buden, osuđeni na „tranzicionu bedu nadoknađivanja propuštenog gradiva“ te stalno neuspešno imitiranje zapadnih predstavničkih demokratija i kaskanje za njima. Proces učenja mora biti obostran – i same savremene zapadne predstavničke demokratije padaju pred modernističkim idealom emancipacije i participacije, odnosno autonomije.

Otpor situaciji u kojoj se nalazimo, zaključiće Jovanović, mora biti i globalan i lokalan, i univerzalistički i iznikao iz lokalnog, građanskog aktivizma. Odbacujući obe strane lažne dileme, Jovanović odbacuje i nacionalizam i lažni neoliberalni univerzalizam, nanovo otkrivajući šansu za građanski aktivizam, politike solidarnosti i emancipacije. Ne samo teoretičar, već i aktivni učesnik participativne politike koju zagovara, Jovanović nam svojom knjigom, ali i svojim aktivizmom u okviru Udruženja predsednika skupština stanara i Građanskog fronta ukazuje na mogućnost povratka građana u politiku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari