"Bos po trnju" Balkana 1

Češka elektroprivreda (ČEZ) povlači se s Balkana.

Vest koju je pre neki dan objavio Blumberg prošla je gotovo nezapaženo, što je neobično jer se radi o kompaniji koja je desetak godina unazad „žarila i palila“ po jugoistočnoj Evropi. I ne samo to, primerom ČEZ-a često je „trljan nos“ srpskim pristalicama privatizacije EPS-a i dokazivano kako elektroenergetska kompanija u većinskom (70 odsto) vlasništvu države može da bude profitabilna, da je investiciono superaktivna van granica domicilne države i da svom menadžmentu isplaćuje visoke godišnje bonuse.

Zašto se ČEZ povlači s Balkana?

Blumberg konstatuje da je ČEZ imao problematične poslovne aktivnosti u ovom regionu i da odlukom o povlačenju želi da stavi tačka na brzu ekspanziju na tržišta u razvoju (ispostaviće se, što je brzo to je i „kuso“) na koju je potrošeno stotine miliona evra, što je u prošloj deceniji bila strateška odluka tadašnjeg menadžmenta kompanije.

Poslednja „izlazna strategija“ najavljena je za Bugarsku. ČEZ pregovara o prodaji termoelektrane na ugalj i kompanije za distribuciju električne energije u toj državi, a Blumberg špekuliše da bi češka elektroprivreda mogla da proda i 50 odsto akcija u kompaniji „Akcez Enerji Yatirimlari“ koja strujom snabdeva 3,4 miliona potrošača na severozapadu Turske. „Menjamo naš fokus. Kompanija se sada okreće obnovljivim izvorima i to definitivno u centralnoj i zapadnoj Evropi, a ne u jugoistočnoj Evropi“, izjavio je finansijski direktor ČEZ-a Martin Novak.

Ispostaviće se, međutim, da odluka o poslovnom zaokretu nije izvorno menadžerska. Čini se da iza tog strateškog zaokreta stoji država kao većinski vlasnik kompanije koja je najzad rešila da se umeša u poslovnu strategiju svoje Elektroprivrede. Posle deset godina uglavnom „posmatračke misije“ i odsustva kontrole nad avanturističkim projektima menadžerskog tima, češka Vlada sada je ispostavila šefovima kompanija nameru države da proda deo ČEZ-a (distribuciju i obnovljive izvore) a da proizvodnja uglja i nuklearke ostanu kao osnovne aktivnosti novog ČEZ-a. Restrukturiranje te kompanije i nije neka novost jer je takvih pokušaja već bilo, ali analitičari kao apsolutni novitet vide činjenicu da novi podsticaj za restrukturiranje stiže od najviših državnih lidera. Češke vlasti očekuju da od prodaje dobiju oko 100 milijardi kruna (1 evro = 25,2 kruna) koje bi uložile u izgradnju novih nuklearnih elektrana i time ublažili nadolazeći nedostatak električne energije u zemlji. Analitičari, međutim, ukazuju upravo na nelogičnost u ponašanju države koja u portfoliju svoje elektroenergetske kompanije zadržava segment uglja koji će zbog direktiva EU morati da gasi u narednim godinama. Iz Brisela, naime, stižu najave o zatvaranju trećine instalisanih kapaciteta u evropskim termoelektranama na ugalj (među kojima su i češke) zbog smanjenja emisije štetnih gasova. U stručnim krugovima ima i ozbiljnih primedbi da nuklearke nisu odgovor kojim se pokriva očekivani manjak struje narednih godina u Češkoj.

Ultimativnim zahtevom za novim restrukturiranjem nacionalne Elektroprivrede, češka vlada nevoljno je priznala dve činjenice – neposredan krah ČEZ-ovih operacija u jugoistočnoj Evropi i svoju posrednu odgovornost za tolerisanje balkanskog avanturizma operativnog menadžmenta kompanije.

Prodajom aktiva u Bugarskoj biće stavljena tačka na „blitzkrieg“ ekspanziju koju je započeo prethodni menadžment kompanije na tržišta jugoistočne Evrope – od Bosne i Hercegovine (Republike Srpske) i Albanije do Srbije, Rumunije, Bugarske i Turske. ČEZ-ov odlazak s Balkana liči na nekog ko se proveo „ko bos po trnju“ – gotovo svaka njegova poslovna operacija završavala se nezavršenim poslovima, sudskim arbitražama i desetinama miliona izgubljenih evra.

Neuspeh se, međutim, uspešno maskirao stalnim akvizicijama (kupovinama i privatizacijama) i investicionim aktivnostima na rastućim tržištima u razvoju. Generalni direktor ČEZ-a Martin Roman formulisao je tu poslovnu strategiju rečenicom da globalna ekonomska kriza donosi „interesantne prilike“ za strana ulaganja.

Najavljene investicije tržište je pročitalo i „na neviđeno“ prihvatilo kao dobru priču. Evropskim energetskim tržištem u to vreme „visilo je u vazduhu“ očekivanje da će ČEZ postati, zahvaljujući balkanskim operacijama, glavni konkurent nemačkoj elektroprivredi RWE. Sve je to naduvalo vrednosti akcija kompanije na Berzi.

ČEZ je u tom periodu iskazivao pozitivne rezultate poslovanja. U 2008. godini imao je rekordnu dobit od 47,4 milijardi kruna (1,69 milijardi evra), a 2007. godine dobit je bila 42,8 milijarde kruna.

S takvim rezultatima poslovanja i menadžment je mogao da računa na velike bonuse. Tako je, primera radi, generalni direktor kompanije Martin Roman dobijao višemilionske bonuse koji su mu isplaćeni u akcijama kompanije. Roman je 2011. godine napustio mesta generalnog direktora i predsednika Upravnog odbora ČEZ-a, a 2013. godine i mesto predsednika Nadzornog odbora, legalno prodao akcije i otišao iz kompanije kao prilično bogat čovek, danas dobro pozicioniran u češkim investicionim krugovima.

Taj i neki mnogo drastičniji slučajevi naterali su zapadne kompanije i banke da uvedu pravilo po kome akcije koje su menadžeri stekli bonusima mogu da budu naplative tek posle tri godine.

Bez obzira na namere operativnog rukovodstva kompanije, balkanska avantura ČEZ-a bila je samo dobro upakovana menadžerska priča iz koje gotovo ništa nije ostvareno.

Odmah posle rekordne 2008. godine ČEZ je imao jedan poslovni peh koji je pokrio novim investicionim avanturama. Taj peh, međutim, bio je početak balkanskog „hoda po trnju“. To se jasno vidi kad se pogleda berzanska istorija vrednosti ČEZ-ove akcije koja je posle 2007. i 2008. godine krenula nizbrdo. Baš kao i balkanske operacije češke Elektroprivrede.

Naime, početkom 2009. ČEZ se povukao iz projekta u Rudniku i Termoelektrani „Gacko“ planirane vrednosti 1,4 milijarde evra i prodao svoj udeo u zajedničkom preduzeću sa Elektroprivredom Republike Srpske „Nove elektrane RS“ (NERS) zbog, kako je naveo, kršenja obaveza EPSRS iz potpisanog sporazum (Elektroprivreda Republike Srpske nije usvojila dovršenu i uredno predatu Studiju izvodljivosti, neispunjavanje kriterija za unos imovine, nepostojanje koncesije za novi kop, nije započeta eksproprijacija imovine za rudnik Gacko, nije izdata dozvola za korišćenje voda iz akumulacije Klinje i Vrbasa…). U taj projekat ČEZ je uložio 30-ak miliona evra koji su mu odlukom Arbitraže vraćeni, ali je sud odbio zahtev ČEZ-a za isplatu kamata i nadoknadu štete.

Češka Elektroprivreda zatim se povukla iz Rusije i Ukrajine: „Za ČEZ je ovo još jedan korak u konsolidaciji naše pozicije u jugoistočnoj Evropi“, izjavio je tim povodom izvršni direktor Martin Roman, najavljujući okretanje povoljnim kupovinama balkanskih elektroprivreda pogođenih krizom.

I već u martu 2009. godine ČEZ objavljuje da je za 102 miliona evra kupio 76 odsto udela u albanskoj nacionalnoj energetskoj distribuciji OSHEE i osnovao novu kompaniju ČEZ Šperndarje. Jedno od najvažnijih obećanja bilo je da ČEZ smanji gubitke na mreži sa 30 odsto na (standardnih) 9-11 odsto. Menadžment češke elektroprivrede „upecao“ se na obećanje premijera Salija Beriše u izbornoj kampanji za drugi mandat da će energetika i razvoj tog sektora, kao i uvođenje reda na tržištu, biti prioritet njegove vlade. Ne osvrćući se na ozbiljna upozorenja iz konsultantskih krugova ČEZ je ušao „grlom u jagode“ u veoma rizičan posao. Jer, znalo se da albanski potrošači nemaju izgrađenu naviku da redovno plaćaju račune za struju, a nelegalno priključenje na elektromrežu i krađa struje u toj zemlji bila je uobičajeno ponašanje i građana i preduzeća. Iako je ČEZ već posle dve godine (2011) u Albaniji imao zaradu od 32 miliona evra, otrežnjenje je nastupilo sledeće (2013) godine kad je za samo šest meseci napravljen gubitak od 90 miliona evra. Pri tom, ČEZ je poslovao u uslovima stalnih dugova (više desetina miliona evra) potrošača za isporučenu struju i neprijatnih sporova s Vladom koja je u januaru 2013. oduzela firmi ČEZ Špernadarje licencu za distribuciju električne energije. Obrazloženje je bilo da ČEZ nije osigurao uvoz struje i nije investirao u razvodnu mrežu a albansko energetsko regulatorno telo odredilo je administratora koji je preuzeo upravljanje firmom, čime je ČEZ izgubio vlasnička prava u distributivnoj firmi u Albaniji. Vlada je zatražila da ČEZ izmiri navodnu štetu koju je pričinio Albaniji od milijardu dolara. Zbog tih sporova koje je imao ČEZ, država Češka bila je spremna da u Briselu blokira dalje evrointegracije Albanije. ČEZ nije poslušao ni savet rejting agencije Mudis koja je krajem 2012. godine preporučila da odmah napusti Albaniju i tako spreči gomilanje gubitaka i zaštiti svoje buduće prihode. I na kraju, 2014. godine posle sudske arbitraže (kao i u Republici Srpskoj) ČEZ je bio primoran da se povuče iz Albanije pošto je s Vladom u Tirani zaključio sporazum o poravnanju prema kojem treba da do 2018. u ratama dobije natrag 100 miliona evra (toliko je platio za većinski udeo u albanskoj kompaniji).

Zašto je ČEZ tako olako uleteo u Albaniju i tvrdokorno pet godina istrajavao na biznisu i pored upozorenja na rizike, saznalo se tek ove godine. Krajem juna 2017. objavljeno je da češka policija na inicijativu albanske strane istražuje korupciju koja je verovatno pratila kupovinu i rad albanske firme za distribuciju električne energije. Albanske vlasti imaju razloga da veruju da je u pitanju mito za tamošnje političare u vreme neposredno pošto je ČEZ kupio OŠH. Tema istrage su dve novčane transakcije od ukupno sedam miliona evra koje je ČEZ uplatio na privatni račun lobiste Nue Kalaja u Albaniji. Istraga u Albaniji pokrenuta je 2013. kada je dugogodišnji predsednik i potom premijer Sali Beriša pao s vlasti a nova vlada odlučila je da proveri privatizacija nacionalnog distributera električne energije. Albanski mediji tvrde za Kalaja da je bio veoma blizak sa sinom Beriše.

Balkanska avantura (uz oscilacije cena na evropskom tržištu) značajno je doprinela bledunjavim poslovnim rezultatima – 2013. godine kompanija je saopštila da joj dobit pada petu godinu za redom i da je te godine bila 1,35 milijardi evra (653 miliona evra manja nego rekordne 2009. godine). A zatim je 2014. godine dobit smanjena za oko milijardu evra.

Sporovi i arbitraže s državama u koje je investirao postali su pravilo poslovanja ČEZ-a. Tako je u novembru 2015. godine kompanija poslala notu bugarskoj vladi u kojoj je tražila prijateljsko rešavanje spora da bi u julu 2016. godine ČEZ objavio da je podneo zahtev za međunarodnu arbitražu protiv Bugarske, potražujući više stotina miliona evra od te zemlje zbog toga što (kako tvrdi) Vlada u Sofiji nije poštovala odredbe o zaštiti ulaganja iz Ugovora o energetskoj povelji. A onda je u maju ove godine, posle procene interesovanja investitora za njegovom imovinom u Bugarskoj, ČEZ odlučio da uđe u pregovore sa nekoliko odabranih ponuđača koji su dostavili najbolje ponude o prodaji imovine u Bugarskoj. I u susednoj Rumuniji ČEZ ima kompaniju ČEZ Vanzare koja se bavi snabdevanje električnom energijom 1,4 miliona potrošača u regiji Oltenia, a sestra-kompanija ČEZ Distribucija ima monopol u distribuciji električne energije u toj oblasti. Inače, ČEZ Vanzare objavio je u maju 2016. godine da planira proširenje svog portfolija na tržište obaveznog osiguranja automobila i kuća.

Posle desetogodišnje avanture ČEZ je pre neki dan objavio da napušta Balkan. Da li je menadžment kompanije pogrešio što je ušao na trusno i neuređeno tržište na kome vladaju korupcija i „balkanska pravila“?

Sudeći prema rečima Vaclava Pačesa, potpredsednika Nadzornog odbora ČEZ-a (naučnik, pedagog, biohemičar, od 2005. do 2009. predsednik Akademije nauka Češke Republike), koje je izrekao 25. oktobra 2013. godine na sednici Nadzornog odbora koji je potvrdio ostavku Martina Romana moglo bi se zaključiti da je menadžment ČEZ-a bio zadovoljan radom odlazećeg menadžera: „Sa gledišta Nadzornog odbora, investicioni rejting je ključni kriterijum ocene rada, a ova ocena je odlična referenca za Martina Romana“.

Stotine miliona evra izgubljenih na Balkanu i konačno napuštanje tog tržišta pokazuju još jedan veoma važan detalj za tip kompanija (u većinskom državnom vlasništvu) kao što je ČEZ. Protivnici privatizacije Elektroprivrede Srbije kao najčešći argument protiv prodaje koriste primer ČEZ-a i tezu da je u tako dobru kompaniju (kao što je EPS) dovoljno dovesti stručan menadžment i sprovesti korporativizaciju (izneti kompaniju na Berzu) i ona će da posluje uspešno. Za dalju sudbinu srpskog EPS-a veoma je značajna pouka koju treba da nauči iz poslovanja ČEZ-a. Odsustvo kontrole, odnosno nedovoljno aktivan Upravni odbor, može biti veliki problem u poslovanju kompanije čiji je većinski vlasnik država. Nisu samo globalna kriza i nestabilne cene struje ugrozili rezultate i poslovanje ČEZ-a, nego i neke diskutabilne strateške odluke menadžmenta o kojima većinski vlasnik i Upravni odbor nisu imali adekvatan odgovor i uverljiv kontrolni mehanizam. Kontrola (oličena u Upravnom i Nadzornom odboru) je važnija od najsposobnijeg menadžmenta. U slučaju ČEZ-a „iz aviona“ se videlo da „balkanska operacija“ neće dobro da se završi i na to su javno ukazivali svetski analitičari, samo se češka Vlada (koja je u Upravnom odboru imala „kontrolni paket“) ponašala kao da joj je ČEZ pastorče.

Za posebnu analizu je ponašanje većinskog vlasnika (države) koji je bio ravnodušan na činjenicu da je generalni direktor istovremeno i predsednik Upravnog odbora (sam sebe nadzire i kontroliše) a posle odlaska s tih funkcija postaje predsednik – Nadzornog odbora. Samo država kao vlasnik može sebi da dozvoli takav luksuz.

Nije naodmet zbog budućnosti EPS-a osvetliti još jednu aktivnost ČEZ-a, odnosno generalnog direktora kompanije, koja i te kako može da ima veze s poslovanjem.

Naime, prvi čovek ČEZ-a Martin Roman postao je predmet medijskih špekulacija povodom „Toskanske afere“ (u julu 2009. godine sastao se u Toskani s premijerom Mirekom Topolanekom, koji je na toj funkciji bio još samo mesec dana) kada je osumnjičen da novcem iz kompanijskih fondova finansira političke partije i lidere. Godinu dana kasnije Roman se branio rečima: „Ako imam bilo kakav uticaj, to je zato što neke ljude povremeno interesuje moje mišljenje. Ne znam kako i iz kojih novaca bih mogao da finansiram nekoga.“ Godinu dana kasnije predsednik partije „TOP 09“ i ministar spoljnih poslova Karel Švarcenberg izjavio je: „Javna je tajna da je ČEZ u vreme generalnog direktora Martina Romana sponzorisao političke partije. Mogu samo reći da TOP 09 nije dobio ni minimalni iznos“. Kompanija i predstavnici političkih stranaka to su negirali. ČEZ kao sponzor nije naveden ni u jednom zvaničnom izveštaju na tu temu. Ali, reči češkog šefa diplomatije potvrdio je ministar unutrašnjih poslova Franc Bublan u jednom televizijskom intervju: „ČEZ je sponzorisao većinu demokratskih partija, to je njegova politika.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari