Bože ti nama zdravlja…

Ivan Džidić Oko mene gomila tiskanog, ispred mene odgovarajuća elektronika, a iza nje ona naprava preko koje se i prvo i drugo može provjeriti i dopuniti. Listam što je za listanje. Za ovo što nije ne koristim daljince, svaki put kad hoću promijeniti stanicu ustanem i na samom aparatu to učinim, potom se vraćajući do sjedalice. Reklo mi da se moram više kretati. U korist zdravlju.
Krećući se tako, sretoh ministra bivšeg, sadašnjeg, kojeg li, Milosavljevića. U vezi s pušenjem koje ubija. I troši ogromnu lovu zdravstvenog fonda. Pa se zato protiv toga mora boriti. Naročito odgovarajućim kampanjama jer su djelotvornije od nekih drugih načina. Na primjer od udaranja po džepu pušača. Koje bi moglo udariti po onom kod proizvođača. Dobacih ministru, nisam siguran da me je čuo, ipak je daleko – Po koju ćeš lovu. A na jedan mandat. Evo ja kao uživalac dima tvrdim da bi bilo djelotvornije, po današnjim ovdašnjim cijenama, udariti minimalno pet europljana po kutiji. I svu zaradu u odnosu na proizvođačevu lovu ljuljnuti u zdravstveni fond. Po što god hoćeš.
Poslije naletih na procesiju kod predsjednika ovdašnje republike. Radi konsultacija. Uglavnom tzv. stranački prvaci. Osim iz težih partija, koje su poslale trećepozivce, misleći valjda da je procesija kod Borisa Tadića. Ili je recimo tehnički direktor Srbije, izbjegavajući službenika Ahtisarija izbjegao i sebe samog. Čisto iz zdravstvenih razloga. Iz kojih i onaj moj zet pretjeruje, pa tvrdoglavo daje prednost Amaru 18, kad pomisli na G 17, i to još plus.
Prokontah u trenutku da nije dobro pretjerivati ni u kretanju. Te sjedoh da se odmorim. Prostorno se nadajući da su tako manje šanse i da naletim na još nekog. Šiš. Naletiše na mene. Ruka sama pade na subotnje „kad kažem novine …“ i na naslov „Tranzicioni profiteri“. O SRSOVCIMA kao takvima. Što nije baš zdravo ni državi ni njenim građanima. Kao ni još koješta što je što kažu povraćanje s početka devedesetih. K’o biva odmaklo se otad. Naletiše dakle na mene dva dijagnostičara, dva uglednika jedne od „državotvornih stranaka“. Ode priča, hoću reći dijagnoza, na izbjeglice. Koje više to nisu jerbo su sitizeni. Pa ti sitizeni sada, kad se već javila neka nada, razradikalijebavaju stvar. Dijagnostičari znaju do u bobu koliko, kako, gdje i sl. Pa je to mali problem kako za njih tako bogami i za eventualne odgovarajuće zdravstvene intervente. A i mene evo neka mučnina natjera da se ispovraćam u rečene devedesete. U dva slučaja. Prvo u bliži. Negdje devedesetčetvrte ili pete. U kojoj su izbjeglice, ljubitelji ratnog turizma, vrlo lako dijagnosticirani, a skoro svaki drugi, neka bude i svaki peti domaćin mogao je na vrijeme obavijestiti tadašnje intervente i gdje su i šta su i kako su. Moglo je i iznebuha, u kafanu. Pa u „stanicu“, pa u Erdut, pa negdje pred topove… Drugo u malo dalji. U devedesettreću. U prepunu devedesetpeticu dobro organizovanog gradskog saobraćaja. U kojoj je jedna gospa uspješno dijagnosticirala mog sad već sretno ukanađenog prijatelja. Baš na njegovo uho ževkajući nešto kao „izbjeglice, izjelice“. Na šta je ovaj, nije bilo kontrolora, dreknuo – Šta sad hoćete, gospođo, jeste li htjeli da svi živimo u jednoj državi. Pa evo smo u tu jebenu i došli.