Brevijar za političare kardinala Žila Mazarena 1Foto: EPA/FABIO CAMPANA

Istinu govoreći, sve što znamo o kardinalu Mazarenu (na stranu njegovo ime u školskim udžbenicima, sagledano pred kraj Tridesetogodišnjeg rata) saznali smo od Dime iz romana Dvadeset godina kasnije.

Izuzetno omražen kao kardinal, rđava osoba, podlac i simulator u očima svog istaknutog prethodnika, velikog Rišeljea, koji je umeo da pobeđuje svoje neprijatelje i da dodeljuje zvanje musketara onome ko ga zasluži, Mazaren laže, ne drži reč, odbija da plaća dugove, naređuje da se otruje pas vojvode od Bofora, dresiran da zalaje kad ga ugleda. Italijanski lupež kojeg Bofor zove „preuzvišena hulja Mazaren“. Prostak, krivokletnik, strašljivac, koji se noću uvlači u krevet Ane od Austrije koja je u ranija vremena umela da voli muškarce bakingemskog kova. Da li je moguće da je Mazaren bio takva ništarija? Znamo da Dima u opisivanju istorijskih ličnosti nije izmišljao: jeste dodavao boju, inscenirao, ali je zato veliku pažnju poklanjao izvorima, hronikama, piscima memoara, pa čak i imaginarnim likovima; onda, možete misliti, čovek Mazarenove težine! Stoga smo čitali s punim poverenjem.

Ne znam da li je Dima bio upoznat sa ovim Brevijarom za političare koji se pripisuje Mazarenu. Moguće je da jeste, jer se knjižica pojavljuje na latinskom 1684. kod jednog neverovatnog izdavača u Kelnu, zatim se naveliko prevodi i rasprostire tokom sledećih vekova. Sve navodi na to da je Dimi bio poznat samo po čuvenju. Naime, dovoljno je samo podsetiti na ovaj tekst i rezimirati ga, pa da se iz njega pojavi Mazaren po Diminom modelu, jedan trećerazredni Makijaveli koji se dovija kako da prikrije svoju spoljašnost, svoje gozbe, svoje reči i dela kako bi zadobio naklonost svojih gospodara, a neprijatelje gurnuo u najcrnje užase, bacajući se na njih kamenom i odmah uvlačeći ruku pod široke rukave. Ali ako se pomno čita, iz njega proizlazi ličnost koja nas, iako i dalje ostaje ona koju je Dima tako dobro umeo da opiše, iznenađuje u najmanju ruku svojom složenošću, svojom lucidnošću, izuzetnom teorijskom strogošću svog veoma ljudski planiranog beščašća.

Reći ćete mi da knjiga nije njegova, da je to antologija njegovih maksima, bile one reči ili dela? Zašto je u tom slučaju ne čitati kao satiru, shvaćenu na način na koji su pojedinci tumačili Makijavelija, što će reći kao delo veštog moraliste koji se pretvara da vladaocu daje savete, a „oduzima mu lovorike i razotkriva ga pred narodom“, kako tvrdi Ugo Foskolo u Grobovima? Kako bilo da bilo, autor ove knjižice – Mazaren, ili ma ko drugi – za ozbiljno je uzimao ono što je pisao, jer su u XVII stoleću – Kroče nas podseća na to u Istoriji baroknog doba u Italiji – „pretvaranje i prikrivanje, lukavstvo i licemerje, zbog tlačiteljskih uslova onovremenog društva, bili veoma praktikovana veština koja je nudila mnogo materijala traktatima o politici i oprezu.“

Pretvaranja, a ne pokrivanja. Mazaren (ili onaj ko je napisao ovaj tekst) nema ništa što bi prikrio: ništa, jer on jeste isključivo ono što stvara kao spoljnu sliku. Vidite prvo poglavlje, naslovljeno na pritvoran način – „Upoznaj samoga sebe“. Počinje aforizmom o neophodnosti pažljivog samoispitivanja kako bi čovek spoznao da li je „obuzet nekom strašću“ (ovde čak i nije pitanje „ko sam?“, nego „kako ja to izgledam samome sebi?“), a zatim odmah nastavlja označavajući sopstvo kao nešto što nije ništa drugo do vešto sazdana maska: Mazaren ima veoma jasan pojam o subjektu kao semiotičkom proizvodu, i Gofman bi morao da pročita ovu knjigu, pravi priručnik za potpunu teatralizaciju Sebe. Ovde se ocrtava ideja psihičke dubine, u celini sazdane od površnosti.

Imamo tu model „demokratske“ strategije (u doba apsolutizma!), jer su uputstva o načinima nasilnog sticanja moći veoma retka i krajnje odmerena; ako i ima nasilja, to nikada nije direktno, već uvek preko posrednika. Mazaren nam daje divnu sliku sticaja moći pomoću čiste i jednostavne manipulacije konsenzusom. Kako se dopasti ne samo svome gospodaru (temeljni aksiom), ne samo svojim prijateljima, već i svojim neprijateljima, koje treba veličati, podilaziti im, uveravati ih u našu blagonaklonost i dobronamernost, da bi nestali, ali tako što će nas blagosiljati.

Ponovo bih insistirao na prvom poglavlju. Pod onim upoznaj samoga sebe podrazumeva se uglavnom poznavanje duše. Ovde, naprotiv, pošto je sve povezano sa spoljnim izgledom, to znači: proučiti način na koji se predstavljamo drugima. Što se tiče maksima koje se odnose na druge, i one stavljaju naglasak na simptome, na otkrivalačke znake, kako za zemlje, gradove i pejzaže, tako i za prijatelje i neprijatelje. Kako otkriti da li neko izmišlja, da li voli drugoga ili ga mrzi; a saveti su veoma suptilni, u stilu: „Naveliko hvali nekoga u prisustvu treće osobe. Ako ova treća osoba ćuti, to znači da nije prijatelj onog prvog. (…) Druga mogućnost: (…) prenesi mu pozdrave tog navodnog prijatelja, ili mu reci da si primio loše vesti o njemu i posmatraj njegovu reakciju.“ Iste su metode i da bi se saznalo da li je neki čovek u stanju da čuva tajnu: poslati mu osobu od poverenja da ga provocira i da mu se poveri, a onda videti da li popušta ili navlači neprobojnu masku, poput one koju Mazaren nastoji da stvori o sebi, idući toliko daleko da predlaže kako da se napiše pismo u prisustvu trećega, ali tako da niko ne može da ga pročita, ili pak kako da se sakrije ono što se čita i, konačno, kako je nužno predstaviti sebe kao ozbiljnog čoveka („Ne ostavljaj utisak da promatraš svog sagovornika, nemoj trljati nos niti se mrštiti. (…) Budi umeren u pokretima, uspravne glave i drži se mudrih izreka. (…) Ne dozvoli da iko bude prisutan kada ustaješ, ležeš ili obeduješ.“)

I vazda se ponašaj tako da tvoj neprijatelj od svoje volje čini ono na šta ti hoćeš da ga navedeš: „Ako neko priželjkuje počast kojoj i ti težiš, tajno mu pošalji izaslanika koji će ga, u ime prijateljstva, odvratiti od te namere predočavajući mu brojne prepreke sa kojima će u svakom slučaju morati da se suoči.“ I budi spreman na sve zamke kako bi mogao da ih osujetiš: „Svakoga dana, ili u određene, unapred zacrtane dane, posveti koji trenutak proučavanju toga kako bi reagovao pred ovim ili onim sumnjivim događajem koji bi mogao da se desi“, što podseća na modernu teoriju ratnih i mirovnih „scenarija“ da je i u Pentagonu kompjuterski primenjuju.

Tu se uči i kako da se pobegne iz zatvora (sve se može dogoditi moćnom čoveku), kako da se potpomogne objavljivanje vlastitog panegirika, u obliku kratkih, ne mnogo skupih dela, koja će očarati „čitaoce na sve četiri strane sveta“. Autor nas uči i da sakrijemo bogatstvo (a Dima je tu pogodio u srce stvari), ali sa nekim izuzecima: naime, u jednom trenutku on se upušta u iznenađujući opis zadivljujućeg ručka u nameri da se zasene zvanice, opis koji je nemoguće rezimirati jer predstavlja istinsku bravuru dostojnu najboljeg baroknog pozorišta.

Ali, završimo divljenjem. Ovakva knjiga se čita da bi se iz nje izvukla neka korist. E pa, nemojte mislite da vam može pomoći da postanete moćan čovek. Ne zato što su njene maksime loše, sve su one dobre. Samo, ona nam kazuje ono što moćan čovek već zna, često i nagonski. U tom smislu, ovo nije samo Mazarenov portret, ovo je portret-robot za svakodnevnu upotrebu u vašem životu iz dana u dan. U njoj ćete pronaći mnoge ljude koje poznajete tako što ste ih videli na televiziji ili ste ih sreli u preduzeću. Na svakoj stranici reći ćete sebi: „Pa ja poznajem jednog ovakvog!“ Naravno. Mazareni postaju čuveni i nikada ne znaju za poraz. Jedan italijanski političar (prilično blizak Mazarenovom svetu) rekao je: „Moć troši onoga ko je nema.“ Davno pre njega, Mazaren je jasno rekao da moć troši jedino onoga ko već ne zna ove stvari.

U izdanju IK Gradac

Izdavačka kuća Gradac objavila je spis manje poznatog naslednika slavnog kardinala Rišeljea, kardinala Žila Mazarena pod naslovom Brevijar za političare. Mazaren nije ostao u lepom sećanju narednih generacija, čak nije sasvim sigurno da li je on autor ovog teksta koji se prvi put pojavio 1684, da bi tokom narednih vekova bio prevođen i čitan širom Evrope. Ko god da mu je autor, Brevijar za političare je svojevrsni udžbenik ružnih veština pretvaranja, spletkarenja i manipulacija.

U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi predgovor Umberta Eka iz ove knjige, kao i završne Aksiome i Rezime samog kardinala Mazarena u kojima on sažima svoj kontroverzni nauk o praktičnim antivrlinama koje „krase“ ljudski rod.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari