Crkve su postale mesto gde se pokazuje politička i nacionalna korektnost

Sada su se dogodile dvije stvari. Jedna je sloboda, odnosno demokratizacija, a druga nacionalni naglasak, i upravo je stoga ići u crkvu postalo društveni trend. U crkvi su se sada najednom našli čak i nekadašnji funkcioneri, profesori marksizma, pa se ponekad stari vjernici čude: „Odakle najedanput taj?“ – kaže u razgovoru za Danas pater dr Tadej Vojnović, bibličar, doktor teologije i profesor na Katehetsko-teološkom institutu subotičke biskupije u Novom Sadu i Subotici.
– Za jedne je – nastavlja sagovornik Danasa – demokratizacija bila okidač koji je otkočio onu iskrenu želju za duhovnošću, koju su se prije bojali ispoljavati, i oni su se dali u potragu za tom duhovnošću. Čovjek prosto ima u sebi neki prostor određen za Boga. Taj prostor je do tada bio prazan, ili je bio zamijenjen najrazličitijim idolima – novcem, partijom, karijerom. Ali, u svemu što nije Bog čovjek zapravo doživljava razočaranje. Jer, kako kaže sveti Augustin: „Nemirno je naše srce dok se ne smiri u Tebi, Bože“. Jedan dio ljudi je, dakle, u novoj situaciji prepoznao mogućnost veće duhovnosti, tako da i u pravoslavnoj i u katoličkoj crkvi imamo ljude koji su iskreni tragači za duhovnošću, koji iskreno traže Evanđelje, Isusa Krista… S tim u vezi javlja se i potreba da se obnove stari običaji. Jedan dio ljudi i to vraćanje običajima prihvaća kao društveni trend. Prvo, njima je omogućeno da ne moraju na Božić i Uskrs raditi – taman da ne vjeruju, oni imaju to pravo. Drugo, često se valja i pokazati na tim crkvenim mjestima da bi se zajamčila politička i nacionalna korektnost – i tu treba biti, treba cjelivati ikonu, biti na liturgijskom događanju… A ono što bi se zapravo trebalo dogoditi, jest da kao što kvasac fermentira u tijestu, tako da onima za koje je to društveni trend to postane život i uvjerenje.

Veronauci nije mesto u školi

Veronauka je ušla u škole. Da li je to pravi način za uvođenje mladih u veru?

– Nije. Mjesto vjeronauka je nekada bilo u zajednici, kršćanskoj zajednici. Dok su mladi učili, zajednica im je svjedočila vjeru konkretnim življenjem. Kada je došlo do civilnog društva, već sa prosvjetiteljstvom, kada se odvojila Crkva od države, vjeronauk je iščupan i postao je školski sat. Koja je razlika između škole i zajednice? U zajednici se živi, ona ima egzistencijalnu dimenziju, a u školi se uči, ona ima samo logičku dimenziju. Kad je izbačen vjeronauk iz škola, crkva je imala šansu da ga ponovo vrati u zajednicu, ali nije, nego je od vjeronauka učinila još slabiji školski čas pri Crkvi. Mnogima je bio san da će se, kada se vjeronauk vrati u škole, sve riješiti. Međutim, nije. Sjećam se riječi jednog intelektualca koji je rekao: „Pazite da s vjeronaukom ne bude kao s marksizmom – da ga na kraju, zato što je postao obaveza, svi zamrze“. I doista, neki primjeri koje imamo u drugim zemljama govore da se to i događa.

Jedan od velikih pokazatelja odnosa školskog vjeronauka i autentičnosti kršćanske vjere je broj učenika koji pohađaju vjeronauk u odnosu na broj onih koji dolaze na nedeljnu misu, liturgiju. Drago mi je da pravoslavna crkva inzistira na liturgiji, na uvođenju ljudi u liturgiju, jer je to vrlo važno. Liturgija je jedan način življenja u Crkvi.

Činjenica je da je dugogodišnja kriza mnoge stvari razorila, između ostalog i dosad postojeći sistem vrednosti i važeći moral…

Pravoslavno-katolički odnosi

Kako vi vidite odnos katoličke i pravoslavne crkve u kontekstu sve češćih izjava o potrebi njihovog ujedinjenja?

– Mislim da je vrlo važno reći da i jedna i druga crkva trebaju krenuti na put Isusove želje da budu jedno, i da se negdje na tom putu nađu. Znači, neispravno je da bilo koja crkva sebe proglasi autentičnom i ove druge zove – dođite, mi smo pravi. Onda od toga neće biti ništa.

Činjenica je da se odnosi pravoslavne i katoličke crkve poboljšavaju. Činjenica je da su to dvije sestrinske crkve. Činjenica je da one imaju istu apostolsku predaju, tradiciju. Ono što nas razdvaja je vrlo malo doktrinarno, više je jurisdikciono. Znači, rimski biskup nema jurisdikciju, barem mu ne priznaje pravoslavna crkva, nad istočnim crkvama. A i jedna i druga crkva moraju preispitivati Petrovu službu. Krist je ustanovio Petrovu službu, i ne možemo reći da nema Petrove službe zato što su je pojedini rimski biskupi loše vršili. Crkva je utemeljena na Petru.

Drugo, i u jednoj i u drugoj crkvi svi priznaju da rimski biskup ima prvenstvo u Crkvi, bez obzira da li je prvi među jednakima, ili prvi po jurisdikciji. Na međunarodnim komisijama pravoslavne i katoličke crkve koje se redovno održavaju, gdje dolaze predstavnici i katoličke i svih pravoslavnih crkava, o svemu se razgovara. Ali, tu vrijedi ono da samo ljubav može pobijediti, i samo dobra volja da budemo otvoreni za probleme jedni drugih i da se o svakom problemu može razgovarati. Kao što sam rekao, dogmatske razlike su vrlo male, čak neke stvari koje su jako potencirane, na ovim razgovorima nisu bile niti spomenute. Nadamo se da ćemo svi biti jedno, kako je to Isus želio.

– Svakako da sa opadanjem vjere u čovjeku dolazi i do rušenja moralnih vrednota. Mi živimo u svijetu koji ima neki svoj kodeks, recimo građanski kodeks. Znači, da se ljudi jedni prema drugima trebaju pristojno ponašati, da trebaju poštivati neka određena pravila ponašanja. Taj građanski kodeks je dobar, ali on nije dovoljan za jedan pravi, autentični život. S druge strane, kako je tranzicija, znači taj prijelaz iz socijalističkog sistema u demokraciju, otvorila ekonomske mogućnosti, nastala je jedna strašna materijalizacija, jagma za što više imati, pa čak i na sumnjive načine. Svakako se ne može reći da ako je netko za dvije godine ili godinu dana stekao dvije kuće, vilu i jahtu, to stekao na pošten način. S tim u vezi, treba znati da teoriju uvijek pravi praksa. I sada je na temelju te loše prakse nastala loša teorija, pa se ti ljudi nazivaju sposobnima.

Rasizam prema Romima

– Ja vidim rješenje za našu zemlju samo u tome da ljudi prihvate Isusa Krista i da budu pravi kršćani. To će onda učiniti da, bez obzira na nacionalne, kulturne i civilizacijske razlike, nestane mržnje, da nestane podvojenosti… Mi sada čak imamo problem sa rasizmom! Recimo, antiromski pokreti su praktički rasistički pokreti. To je naš problem. Ja sam, recimo, jednu Romkinju, čistu, urednu, vrijednu, preporučio za kućnu pomoćnicu, ali čim su je ljudi vidjeli, bez razmišljanja su je odbili. Tu se radi o čistom rasizmu – kaže dr Tadej Vojnović.

Jednako je to i sa brakom. Bračne vrijednosti su opale, opalo je zajedništvo u braku. Poremećeni ekonomski odnosi učinili su i to, budući da je društvo siromašno, da se djecom praktično nitko ne bavi. Pogotovo roditelj nema vremena za djecu. Zatim tu je taj strašan promiskuitet. Jer, dotad je vjera držala bračnu vjernost, držala je neke moralne kvalitete. Sad se to jednostavvno naziva slobodna ljubav. Pogledajte te najrazličitije oglase po medijima – ljude žele tuđeg bračnog druga, i slične stvari
Ono što je također razoreno je kultura, civilizacija života. Srbija ima 200 hiljada legalnih pobačaja godišnje. To znači da svake godine jedan grad završi u kanalizaciji. Mi, u stvari, imamo civilizaciju smrti, a ne života. Uzalud se govori o bijeloj kugi. Sociolozi primjećuju da ljudi ne žele ulaziti u brak. Jer brak predstavlja obavezu, predstavlja čitav niz stvari koje treba vršiti da sve skupa funkcionira – to je rađanje, briga za djecu, tu su mnoge druge obaveze.
Ako pogledate danas nekog mladog čovjeka, vidjet ćete da je njegov prvi kriterij – užitak. Da bi došao do užitka, mora doći do novca. Novac tako postaje drugi kriterij. A da bi mogao doći do novca mora se nečim baviti što donosi tako veliki novac a iziskuje malo truda. Praktički, stvara se jedan mentalitet užitka i nerada. Ako današnji mladi čovjek u 23 h ili 24 h uveče tek izlazi u grad, a vraća se oko četiri-pet, i zatim mora odspavati minimum pet sati, on je nesposoban za fakultet, nesposoban za bilo kakav rad.
S druge strane, zakazao je odgoj. Normalno je da dijete živi uz roditelje, a ne roditelji uz djecu. Mi sada imamo obrnutu situaciju, roditelji nastoje djeci pružiti sve. Od njih postaju razmaženi ljudi, bez osjećaja odgovornosti i radnih navika. Kod nas se majka satre od rada, uz dva klipana u kući i uz dvije cure koje ništa ne rade. To su sve generatori krize u ljudima, a posledice su ono što vidimo svaki dan. Narkomanija nam raste sve više. Zasad na taj problem samo crkva odgovara na pravi način, u okviru raznih komuna i skloništa za te mlade ljude, a psihijatrijske klinike vrlo slabo – metadonima i praktično drugom drogom.
Poslednjih godina Uskrs se u ovoj zemlji dosta pompezno proslavlja. Da li je na pravi način shvaćena simbolika Uskrsa i Hristovog uskrsnuća?
– Činjenica Isusovog uskrsnuća je najveći događaj za crkvu. To je temelj kršćanstva. Jer, kako kaže Pavao, „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je naša vjera, …. Sjedimo, jedimo i pijmo jer sutra umiremo“ (usp. 1 Kor 15,14). Ali, Krist je uskrsnuo, pozvani smo na život. Smrt je pobijeđena, ona je samo vrata kroz koja prolazimo u život. Zato je lijepo biti čovjek, zato se isplati biti čovjek, i zato je lijepo roditi drugoga. Inače bi ga se rodilo na besmisao, da se muči i da njegov praktički svršetak bude besmislen.