Crni i njegova kubura 1

Sreda, 1. februar

Godinama ne pišem dnevnik. Prestao sam posle skoro 20 godina, više nisam imao vremena da posle dana punog posla, trčkaranja, briga, nervoze, istinski i iskreno popričam sa sobom.

Još kao tinejdžer proganjala me potreba da pišem dnevnik. Da zabeležim avanture i uspomene. Ubrzo sam shvatio da, ako ne želim da postanem dosadan, moram da radim nešto neuobičajeno, nešto što vredi zabeležiti, nešto nesvakidašnje. Korak po korak, počeo sam sebe da uvodim u što uvrnutije situacije. Istovremeno sam posmatrao sebe, i spolja, i iznutra, šta i kako radim. Zapisivao sam sve, tačno kao hirurg: šta sam osetio usput, šta posle, šta sam mislio, šta je taj doživljaj ostavio u meni, zašto, šta se probudilo u meni, do kakvih promena je došlo. Samo sam hteo da budem spreman, da me ništa ne iznenadi. Da uvek znam gde, kad, šta i kako…

Četvrtak, 2. februar

Za dva dana – premijera „Crnog“. Tim povodom pitaju me u intervjuima ko je danas junak? Mene plaši to što i danas ima mnogo ljudi koji i dalje misle da je etničko čišćenje u devedesetim, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, na Kosovu – junaštvo. Da li atentat može biti junaštvo? Da li junaštvo može biti bombardovanje strane države iz nevidljivog aviona?! I ‘ajmo dalje, da li može biti junaštvo kada Amerikanci žele da uvezu demokratiju na Bliski istok ili na sever Afrike?! Ma dajte, molim vas! Pa ipak, mislim da bih bio nepravedan ako kažem da ne postoje junaci u 21. veku. Hvala Bogu, ima ih. A to su junaci svakodnevice. Oni koji će na žiro račun anonimno uplatiti pare da za njega zapravo nepoznata osoba bude operisana, da mu spase život. Heroji su i oni koji sakupe smeće u šumi i tako, bez ikakve nadoknade, pomognu drugima, okolini i društvu. Naš posao u pozorištu, uostalom, jeste i to da napravimo dobru reklamu za prave junake.

Moj junak Crni, u jednom trenutku junak, u ratu postane junačina a onda izgubi sponu sa realnošću, postaje političar. Igram stereotip. Karikiranog junaka. Možda on u jednom trenutku zato postoje i prihvatljiv… Crni više od svega voli svoju kuburu. Više od sebe, Anđelije, žena, vere, borbe… Kubura je njegova snaga, njegov fetiš. Ali više od svega toga, moj utisak je da je „Crni“ veliko pitanje o tome, da li je moguća revolucija u vremenu kojem svedočimo, vremenu u kojem živimo, u vremenu nepodnošljivo potrošačkom u kojem je životni imperativ obići sva sniženja, kupiti što više robe, ne misliti kako je oko nas i nama. Pitanje pitanja je, da li išta može da se promeni? Može. Da se kupuje još više? Supermarket tako postaje zbirno i zborno mesto našeg života. Često se pitam kako mali čovek zamišlja promenu i boljitak? Da li je jedina promena kojoj se nada i stremi mogućnost da smeni tog nekog ko u datom trenutku može da kupi nešto više od njega?

Petak, 3. februar

Još kao student na Akademiji sanjao sam da ću jednog dana moći da igram omiljeni lik iz svetske književnosti. Želeo sam da, kada budem negde između 35. i 40, odigram Makbeta. Od ranog detinjstva su mi se uvek više dopadali negativci, pa čak i zlikovci. I danas osećam nešto slično. Mnogo više se radujem kada dobijem neku važnu sporednu ulogu nego kad dobijem glavnu. Sve u svemu, kada sam se zaposlio, shvatio sam da će me sve što mi je potrebno pronaći. Nikad se u životu nisam durio, niti započeo svađu zbog toga što nisam dobio dovoljno veliku ulogu, ili da ne igram onoliko koliko zapravo zaslužujem. I neću kukati zbog toga što me ne cene dovoljno. Naprotiv. Kada vidim da ne učestvujem u sledećoj podeli, onda iskoristim vreme na nešto drugo. Gradim sebe. I srećan sam usput! Nikada neću dopustiti sebi da sedim kod kuće skrštenih ruku i da mi bude dosadno.

Subota, 4. februar

Do pre sedam godina bio sam nevernik i čovek koji strašno psuje. Za svaki problem, nepravdu okrivljavao sam Boga. Jedne zimske noći sam išao kolima iz Sente u Suboticu. Asfalt je bio potpuno pokriven snegom i ledom. Ipak, povećavao sam brzinu do 80 km. Uvek sam bio zavisnik od adrenalina, bilo je fantastičan osećaj! U Senti sam uradio nešto grozno, nije bitno šta. I baš sam o tome razmišljao, ko bi od mojih kolega žalio za mnom ako bih ja sada stradao u saobraćajnoj nesreći. U tom trenutku osetio sam da volanom više ne upravljam ja. Auto je skliznuo. Sleteo sam sa puta. Strašan udar, auto je u snegu, ali ja nisam povređen. Uopšte. Pojavili su se ljudi, izvukli auto iz snega i ja sam mogao dalje. Zaustavio sam kola, izašao na put, kleknuo i zahvalio Bogu. Od tada ne psujem i vernik sam. „Anđeo se svakom čoveku pojavi barem jednom u životu“ (Bela Hamvaš).

Nedelja, 5. februar

Kako graditi lik u jednoj predstavi? Svako radi drugačije. Ja lično zavidim glumcima koji su sposobni da formiraju jedan karakter a da usput ne prođu kroz neku vrstu pakla. Naravno, ne kažem da kroz svaki proces treba da umrem, ali uvek se trudim da dodam nešto nesvakidašnje, nešto specifično za lik. Neuobičajno, neke kontrakarakteristike. Ako može. I nikako na silu. Ne smemo kititi samo da bismo se pokazali. Ne mogu o sebi reći da sam maksimalista. Možda sam to bio nekad, na Akademiji. Ili ko zna, moguće je da sam tada bio samo u grču. Uvek sam hteo da umrem na sceni, da dam krv za predstavu – i bukvalno – u predstavi „Sulamit“, uvek na određenom mestu krenula bi mi krv iz nosa. Vremenom sam shvatio da to suviše troši čoveka, i ako ja ne budem čuvao sebe, bogami reditelj sigurno neće. Treba pustiti da se stvari dogode, treba ići svugde, široko otvorenih čula, treba shvatati znakove, pa sve to skupiti i sagraditi nešto što će izgledati prirodno. I voleti to. Time dati poruku. Pouku. Jedno sam naučio – nikada neću dozvoliti sebi da do kraja procesa ne zavolim bar nešto u toj predstavi.

Ponedeljak, 6. februar

Nekad davno mi je neko rekao da bi glumcu bilo zdravo da posle pet godina promeni ansambl. Da ode negde drugde. Da dobije nove impulse. Da ne začemeri. Posle šest godina radnog statusa, ja sam napustio svoje prvo radno mesto. Nisam imao gde. Ali sam morao. Doneo sam odluku. Nikada pre nisam imao toliko posla kao tada. Problem je bio samo to što mi novac nikada nisu dali na vreme, nego tek mesecima kasnije. A trebalo je plaćati račune i kiriju. Ipak, nije me to slomilo ni posle devet meseci, već birokratija, dok sam pokušavao da osvojim status slobodnog umetnika. (Na tu temu, pogledati našu predstavu „Off“). Pošto sam bio svoj gazda, „demokratski“ sam odlučio da prihvatim ispruženu ruku „šjvidški Szšnhšza“ i napustio sam Suboticu.

Utorak, 7. februar

„Videćeš koliko će ti se promeniti život kad budeš imao decu!“ – čuo sam to bezbroj puta. Vidim. Pre, otprilike, godinu dana rodio mi se sin. Sada već vidim šta je važno, a šta je luksuz, tj. „suvišno“, bez čega još lako mogu da živim. Nekako sam se smirio. Imam osećaj da sve ide kako treba a ja samo treba da držim ravnotežu i da koračam dalje. Osećam veliku odgovornost ali sada imam i snage za to. Hoću da mu obezbedim život, mnogo srećniji nego onaj koji smo mi imali. Neću da kukam da je život moje generacije protekao čekajući da nam bude bolje. Mi smo dresirani hiljadu puta, mi smo veliki preživeoci! Tako na to treba gledati. Kod nas je demografija katastrofalna, hara bela smrt. A baš i ne mogu da kažem da ova vlada podržava mlade parove u ratu za bebe. Čudim se onim ljudima koji tvrde da ne mogu sebi priuštiti decu jer nemaju para. Ja mislim drugačije: Jebeno ću stvoriti taj novac koji je potreban da moje dete živi normalan život!

Sreda, 8. februar

„Može biti bezbroj drugih mesta, koja su lepša i bolja od naše zemlje“- peva se u mađarskom mjuziklu „Tavan“. Ali meni nikad nije palo na pamet da odem odavde ili da možda negde drugde u inostranstvu nastavim karijeru, ma koliko god to bilo primamljivo na prvi pogled… „… Ja ovde imam posla…“ – stoji dalje u pesmi. Ne verujem u slučajnosti. Nisam ja izabrao da se rodim u Srbiji (tj. Jugoslaviji) kao pripadnik mađarske nacionalne manjine. Ali ako se već desilo tako, onda je to valjda iz nekog razloga. Čak i ako još uvek ne vidim u čemu se sastoji taj dobar razlog. Mada slutim… Naravno, svako ima pravo na bolji život i da ode gde god hoće, da radi šta mu je volja. Meni je samo strašno žao kada vidim da – i ne samo – mladi odlaze. Ko će ovde ostati na kraju?! Sve više i više osećamo manjak sloja mladih intelektualaca i obrazovanih koji bi svojom istrajnošću i radom možda mogli da preokrenu stvari nabolje…

Autor je glumac Novosadskog pozorišta/Ujvideki Szinhaz, nosilac uloge Karađorđa u predstavi „Crni“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari