Može li politika da uči od istorije? Ili je podložna fatalnoj sili da ponavlja iste greške, uprkos katastrofalnim lekcijama iz prošlosti? Nova strategija za Irak predsednika Buša iznova je postavila ovo vekovima staro filozofsko i istorijsko pitanje.
Očigledno, predsednik Buš prihvatio je jednu novu političku i vojnu strategiju za ratom rastrzani Irak.
Može li politika da uči od istorije? Ili je podložna fatalnoj sili da ponavlja iste greške, uprkos katastrofalnim lekcijama iz prošlosti? Nova strategija za Irak predsednika Buša iznova je postavila ovo vekovima staro filozofsko i istorijsko pitanje.
Očigledno, predsednik Buš prihvatio je jednu novu političku i vojnu strategiju za ratom rastrzani Irak. Bušov novi kurs može se rezimirati kroz tri parole: više američkih trupa, više iračke odgovornosti i više američke obuke za više iračkih trupa.
Ako se ovaj novi plan primeni samo na Irak, dve stvari neposredno bodu oči: gotovo svi predlozi Bejkerovog i Hamiltonovog izveštaja bili su ignorisani, a sam plan, suočen s haosom u Iraku, potpuno je naivan. U svetlu neuspeha svih prethodnih „novih strategija“ za stabilizaciju Iraka, malo toga može nagovestiti da će najnovija „nova strategija“ postići bilo kakav bolji uspeh, uprkos dodatne 21.000 američkih vojnika.
Ono što je zanimljivo i zaista novo u nedavno objavljenom programu američke administracije jeste način na koji se on angažuje izvan Iraka, i bavi Iranom, Sirijom i zalivskim državama.
Ovde su obnarodovane neočekivane i stvarno nove odluke: još jedna grupa američkih nosača aviona biće pomerena u Persijski zaliv; u zalivskim državama biće stacionirani protivavionski projektili „patriot“; a dodatna 21.000 vojnika daleko nadmašuje ono što su američki generali tražili za zadatke u Iraku. Tako se može upitati koja je svrha ovog vojnog povećanja? Čovek bi gotovo mogao pomisliti da je Sadam još živ i na vlasti, pa da se iznova sprema njegovo svrgavanje.
Iznenađenje nove Bušove politike je promena političkog fokusa od Iraka na njegova dva neposredna suseda. Buš optužuje Siriju i Iran da se mešaju u iračke stvari, ugrožavajući njegov teritorijalni integritet i dovodeći američke trupe u opasnost i, još šire, nastojeći da potkopaju američke saveznike u regionu. Ako se ovome doda to što su američke snage, po naređenju predsednika Buša, uhvatile iranske „diplomate“ u severnoiračkom gradu Erbilu, na videlo izlazi potpuno nova slika predsednikovog plana: „nova strategija“ ne sledi savet izveštaja Bejkera i Hamiltona, već se vraća katstrofalnoj strategiji neokonzervativaca. Iran je sada na nišanu supersile, a američki prilaz podseća na pripremnu fazu rata u Iraku – sve do i najmanjeg detalja.
Kuda sve ovo vodi? U osnovi, postoje dve mogućnosti, jedna pozitivna i jedna negativna. Nažalost, pozitivni ishod izgleda manje verovatan.
Ako pretnja silom – silom koju SAD očigledno gomilaju – ima za cilj pripremanje terena za ozbiljne pregovore s Iranom, onda ne može i ne treba da bude prigovora. Ako to, na drugoj strani, predstavlja pokušaj da se američka javnost pripremi za rat protiv Irana i stvarnu nameru da se takav jedan rat pokrene čim iskrsne prilika, ishod će biti totalna katastrofa.
Nažalost, ta opasnost je suviše realna. Pošto Bušova administracija iranski nuklearni program i hegemonističke aspiracije vidi kao glavnu pretnju regionu, njegova nova strategija zasnovana je na jednoj novoformiranoj neproglašenoj antiiranskoj alijansi s umerenim sunitskim arapskim državama i Izraelom. Nuklearni program je ovde dinamični faktor, pošto će on postaviti vremenski okvir za akciju.
Ali vazdušni napadi na Iran, koje Amerika može videti kao vojno rešenje, neće učiniti Irak bezbednijim; postići će upravo suprotno. Ni region kao celina ne bi bio stabilizovan; naprotiv, on bi potonuo u provaliju. A san o „promeni režima“ u Teheranu takođe se neće obistiniti; verovatnije je da će iranska demokratska opozicija platiti visoku cenu, a teokratski režim samo postati snažniji.
Političke opcije za stabilizaciju Iraka, i čitavog regiona, kao i za obezbeđenje dugoročnog zamrzavanja iranskog nuklearnog programa, još nisu iscrpljene. Sadašnje stanje iranskog nuklearnog programa ne traži neposrednu vojnu akciju. Umesto toga, fokus treba da bude na diplomatskim naporima da se Sirija odvoji od Irana i izoluje režim u Teheranu. Ali to pretpostavlja američku spremnost da se vrati diplomatiji i razgovara sa svim umešanim stranama. Teheran se plaši regionalne i međunarodne izolacije. Pored toga, nedavni lokalni izbori u Iranu pokazali su da igra na kartu diplomatije i unutrašnje transformacije Irana jeste realistička opcija. Čemu, onda, sadašnje pretnje protiv Irana?
Debakl u Iraku bio je predvidiv od početka i brojni partneri i prijatelji Amerike predvideli su ga sasvim jasno u njihovim upozorenjima Bušovoj administraciji. Greška koju SAD mogu učiniti je podjednako predvidiva: rat koji je pogrešan ne može se učiniti dobrim time što će biti produžen – to je lekcija iz Vijetnama, Laosa i Kambodže.
Ideologijom podstaknuta strategija promene režima sredstvima vojne sile odvela je SAD u katastrofu rata u Iraku. Ući u Irak i poraziti Sadama bilo je lako. Ali danas je Amerika tamo zaglavljena i ne zna ni kako da pobedi, ni kako da iziđe. Greška se ne popravlja tako što se neprestano ponavlja. Istrajavanje na pogrešci ne popravlja grešku; ono je samo pojačava. Posle lansiranja nove američke politike, staro pitanje da li politika može učiti od istorije ponovo će dobiti odgovor na Bliskom istoku. Kakav god bude odgovor, posledice će – dobre ili loše – biti dalekosežne.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.