Svedoci smo da se o liku i delu Meše Selimovića, čak i o tako važnim datumima kao što je stogodišnjica njegovog rođenja, još uvek govori u okviru dileme kojoj (nacionalnoj) književnosti sa ovih prostora on zapravo pripada (u tom tonu bio je i skup SANU posvećen ovom jubileju), dok se književnoteorijski uvidi zanemaruju iako se iz predavanja koje ste održali vidi da delo Meše Selimovića nije dovoljno proučeno na taj način i da ono „trpi“ savremene teorije i poređenja sa aktuelnim svetskim piscima poput Orhana Pamuka?

– Da, naravno da se veliki problem u izučavanju Meše Selimovića na prostoru bivše Jugoslavije sastoji u tome da je jedna od ključnih dilema kojoj nacionalnoj književnosti on pripada. To se vidjelo po reakcijama povodom stogodišnjice njegovog rođenja. Novine u Srbiji su spominjale to njegovo pismo u kojem se on izrikom opredjeljuje za svoju pripadnost srpskoj književnosti, dok su ga novine u Bosni i Hercegovini promatrale kao nekoga ko je potpuno uzglobljen u bosanski kontekst s jedne strane, ali ga je onaj poluoficijelni diskurs često definirao kao izdajnika muslimanskog naroda i nekog ko se okrenuo drugoj strani. Akademik Nedžad Ibrišimović je, u jednom poganom tekstu koji je napisao za jedan minorni časopis, Selimovića nazvao piscem koji uopće i ne pripada Bosni, da je Derviš i smrt roman koji nema nikakve veze s islamom, ne zna ništa o islamu i tako dalje. Video sam i program skupa u SANU i shvatio da nije bila reč o znanstvenom skupu na kojem bi se rasvijetlilo ono što Selimovićevi pripovjedni tekstovi nude, već se sve jednostavno vrtjelo oko tog pitanja kojoj on nacionalnoj književnosti pripada, odnosno oko pokušaja traženja dokaza da on pripada srpskoj nacionalnoj književnosti. Psihološki promatrano, samo postavljanje pitanja i toliko inzistentno ponavljanje da Meša Selimović pripada srpskoj književnosti govori zapravo da tu nešto nije u redu. Upisana je određena dilema u onome ko neprestano to pitanje ponavlja. Problem je u tome što je u znanosti o književnosti u 21. vijeku potpuno irelevantno pitanje da li je Meša Selimović bosanski ili srpski pisac. Na katedrama na zapadu, gdje i sam predajem, proučavamo isključivo južnu slavistiku i čak se borimo da zadržimo i tu malu južnu slavistiku kojoj stalno prijeti da bude progutana od ogromne rusistike. Dakle, pitanje o tome kojoj književnosti Meša Selimović pripada nema nikakve veze sa njegovim pripovjednim tekstovima, već sa političkim temama društava koja se još uvek za takvo što zanimaju. U Americi, Engleskoj, Njemačkoj takvo pitanje više ne možete postaviti. Na to je ciljao jedan dio mog izlaganja u kome sam ukazao na jednu tipičnu pojavu – književni sinkretizam. Radi se o multiplikativnoj pripadnosti, o pripadnosti višestrukim slojevima određenih kultura, kulturi granica, koja stalno pokušava pozicionirati nove granice, pa ih onda prekoračiti. Mislim da se na ovaj način nude iznimno nove mogućnosti čitanja romana Meše Selimovića i takve mogućnosti čitanja su, po mom skromnom mišljenju, ono što je relevantno za njega, relevantno za kulturu/kulture kojima pripada. A, oni koji se bave pitanjima njegove pripadnosti su vrlo daleko od modernih standarda proučavanja književnosti.

Kakva je to poetika melanholije kojom ste odredili savremenu bosansku književnu scenu u istoimenoj knjizi. Otkud pojam melanholije u jednom teorijskom i kritičkom književnom diskursu?

– Melankolija je jedan od onih sretnih pojmova koji je na čudan način iz oblasti medicine, iz galenovske teorije nastale još u antici, preko različitih transformacija došao danas do nas i omogućio nam da doista govorimo o melankoličnoj književnosti, o melankoličnim stanjima i tako dalje. Danas niko ne govori ni o sangviničkoj, ni o flegmatičkoj, ni o koleričkoj književnosti. Postoji pojam melankolična književnost. Mislim da je zapravo pozicioniranost melankolije unutar kulturalnog diskursa nešto što je indicirano u samoj antici u kojoj se pojam melankolije povezuje uz pojam genija. Genije je i po aristotelovskim interpretacijama povezan sa melankolijom. Melankolija se već u 18. stoljeću definira kao bolest srednje klase, koja se povezuje sa dosadom, sa momentima u kojima ljudi imaju više vremena nego što im treba da mogu nešto sa sobom činiti. Zbog toga što ne znaju što činiti oni upadaju u stanja nedefiniranih, difuznih, tugovanja, čežnji. To je kulturalni okvir u kojem melankolija postoji. Zašto melankolija dominira književnostima koje su nastale na tlu Jugoslavije je pitanje na koje se nisam usudio odgovoriti ni u knjizi od 400 stranica, jer mislim da bi sve što bi se u vezi s tim moglo reći bilo zapravo banalno i teško teorijski ukotvio. Te književnosti jesu prožete stanovitom difuznom tugom koja se po mom mišljenju, prije svega, povezuje sa egzilom. Melankolija se može dovesti u vezu i sa nostalgijom, koja je jedan potpuno drukčiji, što se tiče samog nastanka, medicinski termin. Ona je nastala tek u 17. stoljeću. Svetlana Bojm je u svojoj knjizi Budućnost nostalgije dijeli na restorativnu i refleksivnu. Restorativna nostalgija je neproduktivna i traži da se obnovi neko zlatno doba, dok refleksivna proizvodi stanja izgubljenosti, re-kreira stanja koja se mogu povezati i sa samom melankolijom. Jedan od bosanskih spisatelja kojeg i Svetlana Bojm spominje u ovoj knjizi, Semezdin Mehmedinović, napisao je zbirku Sarajevo blues koja je iznimno indikativan primjer jedne melankolične književnosti.

U poslednje vreme sve više se govori o (post)jugoslovenskom kulturnom prostoru. Kakav je to prostor?

– To je jedan prostor koji je, po mom mišljenju, vrlo problematičan jer je i dalje toliko razdijeljen tim čudnim granicama, stranim valutama, carinama, nemogućnošću kupovanja knjiga iz drugih sredina i tako dalje. Mislim da je obnavljanje jugoslavenskog prostora – kulturnog prostora – iluzija. Naravno da pisci korespondiraju jedni s drugima, da se nešto promijenilo. Ali, morate uzeti u obzir koliko je nas koji živimo u inozemstvu i da tek uz ogromne napore možemo saznati šta se zbiva u zemljama bivše Jugoslavije. Ipak, mislim da je pozicija ljudi koji žive vani jako važna u uspostavljanju tog zajedničkog prostora. Oni su neopterećeni svakodnevicom i političkom situacijom, tako da mogu realnije sagledati ono što se zbiva. Pogotovo je važna uloga inozemnih kolega koji književne tekstove čitaju jednostavno kao književne tekstove. Zato su meni toliko važni stalni dijalozi koje mogu voditi sa svojim njemačkim, engleskim, američkim kolegama.

Jedna od zajedničkih vrednosti i baština koja je ostala iza tog jugoslovenskog kulturnog prostora delo je Danila Kiša, kojim se svi bave, proučavaju ga i smatraju najznačajnijim u novijim vremenima jugoslovenske književnosti?

– Danilo Kiš je nevjerovatna figura. On nadsvođuje sve što se u Jugoslaviji zbivalo od, recimo, Peščanika, pa sve do njegove smrti. On je toliko važna figura da je nemoguće zaobići ga i na bilo koji način ne govoriti o njemu. Ono što je najvažnije je da je on izučen pisac. O njemu se pišu disertacije, eseji. On je jedini jugoslavenski pisac, ako izuzmemo još Ivu Andrića, koji je na istinski način obrađen u svijetu moderne znanosti o književnosti. U proučavanju Danila Kiša se na idealan način spajaju elementi znanosti o književnosti i pokreće jedan enormni aparat južne slavistike. O njemu se piše i u Srbiji, Bosni, u Hrvatskoj (iako manje), u inozemstvu. Vi danas imate jednu masu nepročitanih pisaca, između ostalih, Mešu Selimovića. Moje iskustvo iz Njemačke govori da su, recimo, germanisti, ili anglisti svaku temu koja je dostupna izučavanju, preko niza disertacija finansiranih od raznoraznih istraživačkih zajednica i sveučilišta, obradili. Kod nas je, nažalost, i dalje centralno pitanje da li je Meša Selimović srpski ili bosanski pisac. I, ako se ostaje na tom pitanju, onda se ostaje tamo gdje se bilo i u 19. stoljeću. Jedini časni izuzetak je, po mom mišljenju, Danilo Kiš, za kog se može reći da je istraživački obrađen pisac. Zašto je tako? Zato što je on najznačajniji jugoslavenski pisac, mimo velike generacije Andrića, Krleže, Crnjanskog. Zatim, Kiš je kompletan preveden na sve značajnije jezike.

U okviru razgovora „Prošlost, sećanje, kanon“, dali ste zanimljiv primer nastanka čitave jedne nove književnosti na otporu prema kanonu?

– Moj poslednji projekat tiče se nove crnogorske književnosti. Iz male izdavačke kuće Plima u Ulcinju su me nagovorili da, nakon što sam objavio nekoliko prikaza novih crnogorskih romana, napišem i cijelu knjigu o mladim autorima crnogorske književnosti. Pokušao sam promatrati pitanje mlade crnogorske književnosti kao pitanje književnosti koja je nastala isključivo kao otpor prema kanonu. Jer, kultura i književnost u Crnoj Gori su u potpunosti izgrađeni na kanonu. Zato je i bilo idealno kao objekt izučavanja uzeti mladu crnogorsku književnost u kojoj se vidi koliki je napor trebao jednoj mladoj generaciji spisatelja da probije okvir kanona i da, pišući gotovo konzistentno i isključivo protiv kanona, napravi nešto novo. U Srbiji imate pet ili deset kanonskih pisaca protiv kojih se moglo pisati, mogli ste paralelno razvijati struje fantastičara i realista. U Crnoj Gori je bio samo Njegoš, i iz njega razvijen kanon epske poezije sa nekim odmacima u lirskoj poeziji. Crna Gora nije poznavala roman, osim Mihaila Lalića. A, sa rušenjem kanona, sa borbom protiv kanona je povezano pamćenje. Postoji precizna distinkcija između sjećanja i pamćenja. Sjećanje je nesvjesna, nekontrolirana aktivnost, dok je pamćenje i te kako kontrolirano, bira se šta će se pamtiti, a odbacuje ono što se ne želi zapamtiti. Samu kategoriju i teoriju kulturalnog pamćenja razvio je njemački egiptolog Jan Asman, oslanjajući se na teorije Morisa Halbvaksa. Kulturalno pamćenje jest zapravo kanon, ono inducira kanon.

Zaboravljanje i ćutanje o zločinima kao uzrok melanholije

Da ostanemo mimo Jugoslavije, primer pisca kod kog je melankolija vrlo prisutna je Zebald (Sebald). Melankolija, koja je bila prisutna u svim njegovim tekstovima, kao i u njegovom osobnom poimanju života, povezuje se sa stanjem njegovog dobrovoljnog izgnanstva. On je Njemačku, pod nepodnošljivim teretom zločina koji su počinjeni u Drugom svjetskom ratu, napustio i otišao u Švicarsku. Vrlo brzo potom je otišao i u Englesku i počeo je izučavati manifestacije zla u prethodnoj generaciji i neverovatno prešućivanje kojim je ta generacija reagirala na zlo koje je učinjeno za vrijeme Trećeg rajha. Otuda se javlja zaboravljanje koje je zapravo prouzrokovalo osećanje melankolije. Ali, radom melankolije i ustrajnim ponavljanjem situacija koje su indicirale tugu može se doći do srži zla koje je na gotovo neobjašnjiv način ovladalo njemačkom kulturom i društvom. Može se reći da je to bilo preko partija, preko discipliniranja, preko ideologije. Ali, sama njemačka kultura je po Zebaldovom mišljenju reagirala jednom neobjašnjivom šutnjom i ta je šutnja bila ono što je kod njega proizvelo melankoliju. Njegova melankolija ga je onda sama povela u istraživanja melankoličnih situacija ali i teorija melankolije i dovela do toga da je napisao vjerojatno najbolje stranice o uništenju njemačkog židovstva, o emigrantima, o određenim teorijama melankolije iz 19. stoljeća. Pisao je i o melankoličnim tipovima spisatelja kakav je bio, recimo, Stendal, kome je posvećen dobar dio njegovog romana Vrtoglavica.