Nisam gledao niti dva minuta serijala koji se pod imenom Veliki Brat prikazivao na našim televizijskim prostorima. Sa pravom su mi rekli da nisam kvalifikovan da se o tome izjašnjavam. Sumnjajući da sam možda ipak nešto propustio, rešio sam da se aktivnije uključim u serijalnu problematiku.

Nisam gledao niti dva minuta serijala koji se pod imenom Veliki Brat prikazivao na našim televizijskim prostorima. Sa pravom su mi rekli da nisam kvalifikovan da se o tome izjašnjavam. Sumnjajući da sam možda ipak nešto propustio, rešio sam da se aktivnije uključim u serijalnu problematiku.
U cilju podizanja nivoa svoje kompetencije, doneo sam tešku odluku da iz masivnog repertoara latinoameričkih serija izaberem jednu i da je gledam do granica izdržljivosti. Da bih uvećao stepen objektivnosti, rešio sam da gledam seriju koja se prikazuje na kablovskom kanalu inostrane produkcije. Direktno sa izvora. To je bilo značajno i zbog toga što se isti nastavak serije prikazivao i pre i posle podne. Ovo mi je bilo važno kako bih mogao, sam, nesmetano da pratim, što bi se reklo, fabulu radnje, što je bio i način da sačuvam autoritet pred ukućanima. Serije sam gledao bez pratećeg španskog tona, ali sam ipak par puta uhvaćen u inkriminisanoj situaciji što je dovelo do niza komentara i proizvoljnih zaključaka. Struktura dramskog zapleta je jednostavna, predvidiva, tako da sam počeo da stvaram sopstvene sadržaje budućih nastavaka. Jedva sam čekao termine prikazivanja kako bih proverio stepen svoje imaginacije u odnosu na zadati scenario. Počeo sam da uživam u svemu tome. Bila je to nekakva laka literatura kao kontrapunkt strahotama koje se emituju na svim ostalim kanalima. I onda iznenada ovi iz kablovskog centra ukidaju baš taj, moj omiljeni kanal. Bio sam zaprepašćen. Ne znam šta se desilo sa Raulom, da li je Esmeralda bacila ona dokumenta, da li je Luis uspeo da stigne na vreme… Evo, prošlo je već više od mesec dana od ovog nasilnog akta, a ja još mislim o junacima serije.
Posmatrano u kontekstu svetske televizijske pravde ima očigledne gerilske hrabrosti u projektu kojim su latinoameričke umetničke snage izborile svoj deo minutaže u globalnom medijskom paketu. Tehnološka superiornost američkih policijskih, advokatskih, bankarskih, bolničkih i raznih drugih serijala prosto obeshrabruje sve one koji misle nešto drugačije. Struktura standardnih latinoameričkih televizijskih serija, postavljena je u formalnom dramskom zapletu u kome se visokom učestalošću u programu pojavljuju: prva žena, druga deca, treći iz bračnog trougla, nestala polusestra, vanbračni sinovi, ostavljene ljubavnice, razvedene supruge, rođak u dubokoj amneziji, erotska saradnica sa službenog puta, svedok neželjenih događaja, poginuli drug sa fronta… Iznenadni ulazak u svakodnevni životni prostor jedne ovako visoko pozicionirane osobe iz prethodnog života, dramatično valorizuje sve relacije između glavnih aktera, što dalje omogućava trošenje televizijskog vremena, kako bi se odnosi ponovo nekako uspostavili do sledeće neočekivanosti. Ove serije nazvaju se sapunskim zato što su u originalnoj američkoj promociji ove vrste televizijskih emisija bile prekidane u cilju reklamiranja sapuna kao higijenskog sredstva. Razlika između ovih i nekih drugih serija leži samo u jednoj činjenici. To je pokušaj da se svakodnevni život interpretira kao literatura za imbecilnu decu odnosno kao varijanta direktnog prenosa života kroz filter teških simboličkih slika u kojima se sve dešava i rešava u toku jednog nastavka beskrajne emisije u kojoj se glumi Sudbina.
Jedan od pet najboljih filmova svih vremena jeste Trumanov šou u kojem Džim Keri glumi nesretnika koji je izabran da se njegov život direktno prenosi kao televizijska serija širom sveta u konceptu koji se sada naziva reality show, što bi moglo da se prevede kao stvarna zabava, što dalje znači da nema zabave izvan života. I dok na kraju on ipak otkriva prevaru u kojoj je bio glavni glumac, sadašnji auditorijum seda pred TV prijemnike u boji, spreman da prihvati odmah svaku obmanu koja mu se isporučuje sa one strane ekrana. Sa one strane Atlantika na nivou opšteg saznanja opstaje misao nekakvog njihovog oskarovca. Rekao je da oni u Americi ne bacaju đubre, od njega prave TV program. Naravno da u toj zaveri učestvuju svi. Producenti, režiseri i glumci i, na kraju, konzumenti širom sveta. A tu dolazimo do poznate knjige Abrahama Mola čiji pun naslov glasi: Kič ili umetnost sreće.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari