DRAGOSLAV DEDOVIĆ: Poezija je stvar identiteta

Na samom izmaku 20. veka magistrirao je kao stipendista Fondacije Hajnrih Bel, čijom će beogradskom kancelarijom rukovoditi od 2006. do 2008. Danas na dužnosti glavnog urednika Programa na srpskom jeziku RTV Dojče vele, Dedović je autor devet zbirki pesama, priređivač pet književnih antologija, prevodilac. Laureat godišnjeg priznanja Društva pisaca BiH postao je 2005, dok je u Srbiji tokom prethodna dva leta dobio par srodnih nagrada – Pečat varoši sremskokarlovačke i Stražilovo.

Mada živite u Nemačkoj, aktivni ste i na ex-yu književnoj sceni. Stoga se, sama po sebi, nameće jedna tipično balkanska nedoumica – osećate li se više pripadnikom srpske ili „beha“ literature?

– Pjesnik sam srpskog jezika, bosanskog senzibiliteta, crnogorsko-vasojevićkog porijekla, jugoslovenskog i njemačkog obrazovanja. Rođen sam u Zemunu, a igrom slučaja snabdjeven sam njemačkim i beha državljanstvom. Čak sam, otprilike godinu dana, imao državljanstvo SR Jugoslavije, ali pošto je otac, početkom 60-ih, naprosto zaboravio da me prijavi u knjigu državljana u Zemunu, administrativno su me, krajem 90-ih, „prekomandovali“ među beha građane jer sam rastao u bosanskom gradiću Kalesiji. Bio sam tuzlanski gimnazijalac i sarajevski i beogradski student.

Drugim rečima, pojam zavičaj u vašem slučaju ima prilično široko značenje?

– Kad neko izgovori zavičaj, onda meni na pamet padne djetinjstvo u dolini Spreče između Tuzle i Zvornika, palanački likovi, kakve ste sretali za Titovog socijalizma u svim varošicama tadašnje Jugoslavije. Međutim, zavičaj je i više od toga, to je mjesto gdje smo jednom bili dovoljno mali da nam svijet izgleda raskošno i čarobno. Taj raskošan i čaroban svijet se za mene zvao Jugoslavija.

Koliko su nemačkim čitaocima poznati savremeni južnoslovenski stvaraoci?

– Od starijih imena tu su, svakako, Albahari od živih, i Andrić od velikih pokojnika. Pri čemu je Albahari sa svojim duhovitim hermetizmom nešto što može biti književnost bilo kojeg podneblja. Andrić je bio pomalo zaboravljen, ali su ga 90-ih ponovo otkrili kao priručni vodič za endemsku mržnju na Balkanu. Što je, naravno, glupost. Ali i mi čitamo sirijske pisce na fonu tamošnjeg krvoprolića. Slična potreba za književnom hermeneutikom bratoubilačke tuče je izbacila Jergovića, koji je ponudio isti vodič samo u modernom ključu. Njega redovno prevode. Naravno, izdavačke kuće pronalaze svoj interes i otkrivaju svoje autore. Jedan od najznačajnih izdavača Mates i Zajc iz Berlina nudi već drugu knjigu Dragana Aleksića, koji je, otišavši u Ameriku, u Srbiji skoro zaboravljen.

Prisutnosti ovdašnjih pisaca na govornom području jednog tako velikog jezika, kao što je nemački, i sami ste dosta doprineli?

– Što se poezije tiče, Austrijanci sebi mogu da priušte taj luksuz, jer su im knjige donekle subvencionisane. Uskoro izlazi treća knjiga Edicije srpskog pjesništva, koju sam inicirao i koju uređujem u izdavačkoj kući Drava iz Klagenfurta. Poslije Snježane Minić i Zvonka Karanovića, na redu su Danica Vukićević i dogodine Stevan Tontić, a u planu je i Duško Novaković. Zasad je to jedan od rijetkih projekata koji još postoji. Tu sam ediciju osnovao poslije uspjeha Panorame srpskog pjesništva, koju sam u saradnji sa časopisom Ulaznica i Dravom priredio za Lajpciški sajam. Između ostalog, i na osnovu te knjige je glavni švajcarski dnevni list u svom feljtonu Srbiju nazvao „lirskom velesilom“.

Međutim, i ta edicija se suočava sa određenim poteškoćama?

– Ne znam koliko dugo će potrajati predstavljanje srpskih pjesnika jer knjige godinu za godinom finansira Evropska mreža za predstavljanje književnosti Traduki, a oni su već najavili povlačenje iz projekta. U normalnim zemljama bi ukupno finansiranje preuzelo ministarstvo kulture, jer bi strateški cilj bio da se održi takva reprezentativna edicija. Dugoročno gledano, smisao edicije bi se ostvario tek kad bi za narednih petnaestak godina na njemačkom bilo objavljeno najmanje dvadesetak srpskih pjesnika na jednom mjestu. Iako je izgurao dvije knjige, a prevodi se i treća, austrijski izdavač mora svake godine da konkuriše za subvencije prevoda i štampe i kod Tradukija i kod Ministarstva kulture u Beogradu, koje daje mali dio novca. Pošto ni kod jednog finansijera nemam „ortake“, mogu kao priređivač samo da apelujem na ministra da razmisli o strateškim prioritetima.

Da li je poboljšanju prilika u ovoj oblasti doprinela pomenuta promocija Srbije na Sajmu knjiga u Lajpcigu pre gotovo tri godine?

– Nažalost, nastup Srbije kao zemlje u fokusu bio je u Lajpcigu blještav poput mjehura sapunice, otprilike takve su i posljedice. Sjajna opna je pukla. Malo je održivog ostalo iza tog vašarišta, što je logično, jer su privatnici, poput Zorana Hamovića, bili ključni igrači. Taj čovjek uopšte nije važan osim kao simptom ortačko-burazerskog sistema u kojem se „sukob interesa“ posmatra kao zapadno pretjerivanje. U ozbiljnom je problemu svaka zemlja u kojoj je normalno da neko istovremeno bude i savjetnik ministra i izdavač koji na savjetničkim putovanjima sklapa privatne poslove, jer na osnovu mandata ministarstva ima ekskluzivni pristup resursima iz međunarodne branše, a onda je i ključna ličnost odbora koji odlučuje o tome da li u Lajpcig hoće ili neće ići pisci koji objavljuju kod konkurencije, koji su ga kritikovali ili koji imaju pogrešnu partijsku knjižicu.

Već dugi niz godina radite kao novinar. Utiče li to na vaš spisateljski rad?

– Novinarstvo oduzima puno energije. Kada na njega svakodnevno potrošite svoj politički eros, ostaje vam čista literatura. Književni tekstovi, bar je to tako kod mene, nastaju kao stalagmiti, kap po kap. Novinarstvo u digitalnoj eri znači ubrzavanje standardizovanog protoka riječi. Književnost je spor proces kristalizacije, zgušnjavanja.

Ipak, za razliku od publicističkih tekstova koje pišete i na nemačkom jeziku, moglo bi se, druge strane, konstatovati da je poezija za vas povlašćeni domen maternjeg jezika?

– Maternji jezik je biće u kojem živi ona muziku i onaj ritam na koje vaše biće bezuslovno odgovara. Poezija je stvar identiteta. Zato je pjesništvo živo samo unutar takvog doživljaja jezika. Komentare, eseje, pa i romane možete pisati na bilo kojem jeziku koji ste savladali na visokom nivou.