Ko nije znao šta je golden showers, zraci prosvetiteljstva bljesnuli su preko londonskog Gardijana i gotovo svih zapadnih medija.

Priča anonimnog izvora, saznata iz anonimnih izvora, da su u moskovskom hotelu Ric ruske kurve pišale po krevetu gde je spavala Mišel Obama, a na sladostrasno zadovoljstvo novoizabranog američkog predsednika Donalda Trampa, jeste klinički primer psihopatske mržnje i trovanje društvenog prostora. Niko od institucionalizovanih dušebrižnika ne protestuje, i dalje gaze po žrtvi.

Nekada metafora za pljusak dukata, golden showers već duže označava vrlo populanu neoliberalističku seksualnu perverziju. Američki Porno hub svake sekunde je godinama prikazuje celom svetu preko interneta. I upravo su zastupnici političke korektnosti, preko svojih „slobodnih medija“ pljusnuli u lice legitimnom predsedniku urin, i to onaj „necivilizovani“, ruski. Osveta i pokušaj deligitimizacije. U Starom zavetu, kome su Amerikanci vrlo naklonjeni, izričito se preti da „neće opstati onaj ko mokri po (jerusalimskom) zidu“, a Vašington je biblijski grad što na brdu sija.

Fake news, to se nije dogodilo, smireno je prokomentarisao Tramp. Tokom kampanje je govorio da „gadni ljudi vladaju Amerikom“. Oni koji su to smislili, gori su od prostitutki, sa gađenjem se umešao Putin. Skatološkom uprskavanju prethodila je serija Obaminih prezrivih komentara o Rusima: da su regionalna sila, da žive samo od prodaje rudnog bogatstva i oružja, da nisu kreativni, i da nemaju nijedan proizvod koji se traži u svetu. Sa ljutinom koja nije viđena u dva mandata, a bez ikakvih dokaza, optužio je Moskvu da se umešala u američke izbore i onemogućila Hilari da pobedi. Svojeručno je najurio ruske diplomate iz Amerike. A zatim su u zapadne medije, kao vrhunac grozote koja se nadvila nad Vašingtonom, dovedene i upišane ruske kurve.

LJudi koji se penju na pijedestal predsednika Amerike moraju biti spremni na razne dogodovštine i iznenađenja. Omiljeni Kenedi je ubijen. Nikada voljeni Nikson je zbog prisluškivanja šutnut s gađenjem. Palanački pretencioznom Reganu se podsmevalo da je trećerazredni holivudski glumac, nekako je izbegao i atentat. Konzervativnom Bušu Starijem u lice je Klinton skresao da je glupan. Novotalasni Klinton je pred sudom i tv-kamerama morao Americi da objašnjava otkud njegova sperma na haljini pripravnice. Čarličaplinastom Bušu Mlađem su se smejali kao tatinom trapavom krelcu, new-born licemeru, podsećalo se na njegove pijanke u Nemačkoj, na zatvor u Hjustonu zbog kokaina i bio je u nokdaunu na kraju mandata pošto mu se raspao kabinet pred optužbama za rat u Iraku. Intelektualni Obama je u dva mandata dobio dva peškira. Jedan, u prvom, na početku, u vidu Nobelove nagrade za mir sa kojom je oprao prethodnika i Ameriku za rat u Iraku, a drugi, na kraju drugog mandata, da obriše gubitničke suze Hilari Klinton.

Sa Trampom je, međutim, borba oko američkog prestola od samog početka postala teatar apsurda. Odjednom sve je postalo nadrealno. Lično za njega je 2016. bila annus mirabilis. Pod maskom autsajdera sa provizornim štabom srušio je sva sveta pravila marketinških gurua. Nije se držao saveta, improvizovao je, javni govori su mu često bili beskrajni unutrašnji monolozi, gazili su ga, gazio je, nikada se nije izvinjavao, svađao se sa publikom, sa novinarima i urednicima, ratovao sa mnogim redakcijama i tv-stanicama, ali je pregazio sve mrzitelje i konkurente. Prodavao je iluziju: iako je na mitinge leteo privatnim mlaznjakom predstavljao se, i bio prihvaćen, kao „glas ugnjetene radničke klase“. Nudio je nostalgiju – povratak u bolja vremena. Preko zvučnika gruvale su kao himne pesme izrazito socijalno i klasno angažovane rok grupe Lynard Skynard „Mama mi je rekla budi običan čovek“ i „Sweet home Alabama“. Kao što je Dajana bila „people princess“, Donald je postao „radnički milijarder“.

Hej, zar ne priča gluposti, pa on je prevarant i lažov, optuživali su ga. On je, poput Ničeovog Zaratustre, silazio sa planine i objavljivao „istinu i samo istinu“, između ostalog i da je Bog mrtav, odnosno da „Vašington ne funkcioniše“. Ali gde je opasnost, tu je i spasilac:“Ja sam dobar tip. Stvarno jesam. Odan do bola. Ali imam jednu lošu naviku, koju većina karijernih političara nema: ja govorim istinu. Ja se ne plašim da kažem tačno ono što mislim“. I zatim refren: Verujte mi! Verujte mi!

Čiste gluposti za neke, u masama su izazivale ovacije i veselje. Zadovoljstvo u besmislicama, primetio je Frojd u studiji o izvorima komičnog, ima koren u osećanju slobode u kome uživamo kada nam se omogući da napustimo ludačku košulju logike. Tramp je govorio ono što su mislili i govorili obični ljudi, ali se zbog političke korektnosti u vlasti bogatih aristokrata nije moglo čuti. Kada bi uzviknuo da je Amerika obogaljena, da su je političari upropastili, da se moraju najviše oporezovati bogati, izazvao bi delirijum. U nastupima je mešao virtuelno i stvarno, komendijantsko i bolno, grotesknom pojavom i samoreklamerstvom otelotvorio je fiktivnog Kralja Ibija, između halucinacije i satire:

Kralj Ibi (Tramp): Gomnarija!

Mama Ibi (Hilari): Lepo, bogami, čika-Ibi, dobra ste mi vi bitanga.

Kralj Ibi: Uh, što li te ne zadavim, majko Ibi.

Mama Ibi: Ne mene, tata-Ibi, nekog drugog bi valjalo ubiti.

Koga „drugog“? Mama Ibi (Hilari) je verovatno mislila na konkurenta u Demokratskoj stranci Berni Sandersa. Kada je provaljena, bio je to početak njenog kraja.

Uprkos brojnim gafovima i organizovanim otporima, Tramp je znao da će on pobediti. Unutrašnji glas. Taj poziv je čuo u sebi još trideset godina ranije. Strpljivo je čekao. U svetu opsena i apsurda čekao je Godoa. Da bi došao, Godo je morao da se stvori. On je Godo. Čekao je sebe, i na tronu se, konačno, rukovao sam sa sobom: Dobar dan, ja sam Donald Tramp; Dobar dan, ja sam predsednik Amerike. Protestanti znaju da će ih uporni rad na kraju sjediniti sa Gospodarom istorije. Onima koji su ispitivali njegovo bogatstvo, često je uz zagonetan smešak odgovarao: To samo Bog zna! I ja!

Postoje dva Trampa – mlađi Tramp i stariji Tramp. Dva različita lika. Na Ju-tjubu ima mnogo njegovih tv-gostovanja počev od 1980. godine. Mlađi Tramp je neodoljivo ličio na Dejvida Hemingsa iz filma Blow up. Ista frizura, isti pogled, ista kamena faca, strogo kontrolisan u pokretu i govoru. Izbijala je hladna samosvest i skoncentrisana ozbiljnost, samodisciplina iz vojne akademije. Štur u odgovorima i bez reagovanja na provokacije, strpljivo je podnosio da čuveni voditelji demonstriraju duhovitost na njemu, da uključuju smeh idiota, širila se iz njega germanska nadmenost. Već u prvim tv-nastupima pobuđuje pažnju oštroumnim političkim stavovima, predstavljao se kao konzervativac, a govorio je kao liberal. Bivši predsednik Ričard Nikson mu piše 1987. godine: „Dragi Donalde, ja nisam gledao emisiju, ali gospođa Nikson mi je rekla da si bio odličan. Kao što možeš i da pretpostaviš, ona je stručnjak za politiku i predviđa da ćeš pobediti kada budeš odlučio da se kandiduješ“.

Donald Tramp je veoma radan čovek, svakog jutra milijarder ustaje u pola šest, ozbiljan arbeiter, već kakvim ga je mogao isklesati otac Nemac. Ja sam oženjen poslom i nikada ne idem na odmor, nasmejano tvrdi. Tokom života stvorio je desetine hiljada radnih mesta. Ako se kod oca pojavio u preludijumu vagnerizam, u sinu se razbokorio Zigfrid. Samo se Pobeda (Sieg!) računa i mora se lovačkim rogovima oglašavati tako da se cela šuma ori. Otac je izgradio na hiljade stanova, oblikovao je život i psihologiju desetinama hiljada porodica. Sin je želeo više – da izgradi jedan novi svet.

Počeo je na Menhetnu i vagnerijanski zov, da u spoljnjem ništavilu projektuje grandioznu unutrašnju suštinu, vodiće ga do Bele kuće iz koje će pokušati da „Ameriku napravi ponovo velikom“. Kao čarobnjak iz tevtonske šume on u prljavim delovima Menhetna rasteruje pacove, revitalizuje napuštene zgrade, daje im novi sjaj. U Škotskoj će preurediti pejzaž dina u monumentalni golf teren sa pogledom na sive talase vikinškog severnog okeana. Opredeljujući se za arhitekturu i dizajn velikih nemačko-američkih majstora Bauhausa, Gropiusa i Miesa, staklom i čelikom diže ka nebu Trump Towers, profil sa kojim grad na reci Hadson ulazi u 21. vek. Imitacije gotskih katedrala u koje može stati mnoštvo građana, celi grad. Ti monoliti sažimaju vreme i prostor, daju prednost brzini, njemu omogućuju da sune ka nebu. Erektivnu vertikalu diktiraće i gradska renta, a jednostavnu liniju upotpuniće prizmatična raskoš staklene fasade pod dnevno promenljivim zracima sunca kao Moneova ruanska katedrala, dok će enterijer biti teški sjaj zlata, nalik na čarobno zlato iz Rajne od kojeg Nibelunzi kuju prsten, pa onaj ko ga nosi ima vlast nad čitavim svetom.

Tramp živi, radi, spava na visinama, u vazduhu, iznad smrtnika, na spratovima, pokretnim stepenicama, u liftovima brzine fijuka, u avionima i helikopterima. On ne živi na ranču kao što su Lindon Džonson, Regan, Karter, Bušovi, Klintonovi, među koralima i stadima. Nema ni jedne njegove slike na konju. NJemu ispovednik i duhovni tutor nije bio Bili Grejem. Tramp je sa okeana, klinac iz Kvinsa, mangup sa Menhetna, kralj-vagabond iz Sinatrinog NJujork, NJujork, grada koji nikad ne spava. NJujorčanin među kaubojima.

Tvrdio je da nije banalni prodavac nekretnina, stanova i zgrada, već da prodaje maštu i iluziju, te osećaj moći. Da, priznavao je, on stvara za onih pet posto bogatih, ali prirodu i distribuciju moći je zatekao, kao i tabloidni košmar njujorške javnosti. Imperativ Amerike je prilagođavanje. Tada nastaje likom, delom i govorom stariji Tramp. Prihvatiće sve igre kazino kapitalizma. Uhvatiće se u medijsko kolo iskrivljenih ogledala. Koliko je njegov privatni život bio jednoličan, trezven, ukopan između kancelarije i porodičnih večera uz tv-prenose ragbi utakmica i boks mečeva, toliko je na ulici, na vašaru javnosti bio razmetljiv, hvalisav, drzak i vulgaran kakvim je bio i NJujork osamdesetih. Pseudo se inače nije razlikovalo od istinitog, kvazi ne mora da bude lažno, a fake može doneti korist. Nije se moglo takmičiti u poslu, a da se ne bude aktor u spektaklu. Nije postao popularan dok nije učestvovao u rijalitiju. Brend je slava i ugled. Od sopstvenog imena napraviće brend, personalizovao je poslove, objektivirao sebe. Potvrdio je moć ličnosti. Licenciranjem imena obezbeđivao je profit ukoliko poduhvat i propadne. Prodavao je i podsticao: ambiciju, uspeh, optimizam.

Svi vole „slavne“, sa njima žele da se druže i političari i bankari, golicavi imidž ženskaroša, plejboja i kontroverznog milionera ne zatvara, naprotiv, otvara vrata uticaja bez kojih se ne mogu napraviti ugovori, nijedna špekulacija. Smrviće vas ako niste agresivni, govorio je Tramp.

Novac je vazduh bez koga nema života. A nema ni ostvarivanja snova, niti otplate kredita. Najlakši način da se dođe do keša su ili droga ili kocka. Ulazi u riskantan posao sa kazinima. Ako mogu italijanski mafijaši, zašto ne bi mogao nemački luteranac? I što je više tadžmahalskog kiča u Atlanti, žetoni brže i više cangrću dočaravajući veštačke rajeve. Opet prodaje iluziju, i sve sa čime žonglira – nekretnine, novac, ugovori, hoteli, zabava, kazina, žene – su na trampolini njegove megalomanske imaginacije. Bile su za divljenje maštovite manevarske sposobnosti da se spasi bankrota. Svi naduvavaju monetarni balon, naduvava i on, a za njim, uprkos krizama, postojano ostaju gomile nekretnina, baš kao što predviđa psihoanalitička teorija o analnom tipu bogataša. Između 1999. I 2012. promenio je sedam puta stranku sa jednostavnim objašnjenjem:“Mislim da je to praktično, jer ako želite da se kandidujete, morate da sklapate prijateljstva“. I na kraju nije otišao u penzionere, nego je postao predsednik SAD. Show must go on!

Zašto je i kako je Tramp pobedio? NJegova ličnost je osvojila mase, ali je Hilari ipak dobila više glasova. Trampa su izabrali elektori, a u igru ga je uvela Republikanska stranka, šef štaba mu je bio general, on je sa Vojne akademije izašao sa činom kapetana, i u predizbornoj kampanji najčešća tema mu je bila briga o vojsci i da NATO ne može biti samo na američkom budžetu. Trampov je uspeh zagrebački politolog Dejan Jović objasnio dubinom američke države u kojoj prebivaju i odlučuju vrlo ozbiljni čuvari državnog interesa. Aktuelna administracija izgubila je rat u Siriji, ojačala Rusiju, posvađala se sa Turskom, nije dobila rat protiv terora, podstakla imigracije, izgubila kontrolu nad Bliskim i Srednjim Istokom, dozvolila da ih Kina prestigne, a ceo svet uvela u rizik od Trećeg svetskog rata. Tramp je potvrdio ono što svi znaju i optuživao ih je da su stvorili ISIS, koja umesto da ugrozi Rusiju, kakav je bio prvobitan plan, sada preti Americi. Zanimljivo je da sve organizacije za ljudska prava pred ovim zločinom ćute, ali napadaju Trampa za ovo ili ono što je rekao o ženama u neobaveznim ćaskanjima.

Obami i Hilari Klinton je stizala opomena u vidu knjige Henri Kisindžera „Svetski poredak“. Uprkos njihovim naporima da otpisuju i ponižavaju Rusiju, Kisindžer je upozoravao da svetski poredak može biti samo multilateralan. Hegemonija jedne sile hazardno ruši ravnotežu moći, jer izaziva sve druge. Iskusni diplomata je još primetio da su se aktivisti i organizacije za ljudska prava prilično kompromitovali i svrstali, i da bi se moralo prestati sa liberalnim intervencionizmom navodnog spasavanja drugih nacija. Kisindžer je bio među prvim ličnostima sa kojima se Tramp susreo posle izbora.

Najnovije manifestacije, tobožnjeg, širokog moralističkog otpora Trampovom legitimitetu već su déjŕ vu. Razrađivane su po raznim regionima sveta, pa i na Balkanu. Nije tu više važna Hilari, već moćna struktura spleta interesa kojoj se oduzimaju poluge moći. Nastala u vreme Regana i sa stratezima još iz Vijetnamskog rata preko dinastije Buš i duplih mandata Klintona i Obame dogurala je do Amerike u velikim problemima. Nije se raspala kada i SSSR, ali, izgleda, da su je neuspesi i vreme pregazili. Hiljade ljudi i firmi će izgubiti ili poslove ili statuse, mnogi će u penziju, mnogi će morati da polože račune (agenti beže iz bezbedonosnih službi), mnoge unosne kombinacije će propasti, a niti lobističkih veza popucati i fondovi se isprazniti. NJihova dreka je razumljiva – budućnost im je krajnje neizvesna.

Isforsirani otpor Trampu pokazuje dokle sve dopire i koga sve zahvata američka meka moć kojom rukovodi struktura koja se oseća toliko jakom da ulazi u sukob i sa samom američkom državom. Uspostavljena je sfera uticaja od holivudskih glumaca, preko pop ikona do medija, četa novinara i komentatora, profesora, urednika, dizajnera, tviteraša i nevladinih organizacija i raznih „eksperata“ širom sveta i svi su se kao pleme odazvali na komandni ritam tam-tama. A kod nas se na Trampa projektuju lokalni običaji i opsesije, pa mu se daju moći koje ne može da ima, jer Amerika nije ni banana niti diktatorska država gde bi se pojedinac, pa makar bio i predsednik, pretvorio u vođu koji radi šta mu padne na pamet.

Sa prodorom Kine, Japana, Nemačke i povratkom Rusije sve se menja, pa mora i Vašigton da promeni dobitnu kombinaciju. U knjizi govora „Obogaljena Amerika – Kako Ameriku učiniti ponovo velikom“ Tramp je naveo sve neuralgične teme. Najvažnije upozorenje jeste da Amerika mora da promeni energetsku politiku, da mora da smanji zavisnost od strane nafte, da se mora okrenuti eksploataciji uljanih škriljaca kod kuće. Zamerio se moćnim naftašima čiji su interesi oblikovali i Ameriku i svet. Kontrola nafte je važna ne zbog goriva, nego zbog kontrole moći. Bušovi su otišli i u pustinjski i u irački rat, jer su želeli da kontrolišu Evropu, Japan i Kinu. Oni koji su izgubili rat u Siriji hteli su poraz da sakriju nekim novim ratom. Spremili su se, ali im je izbor Trampa pomrsio račune. A Tramp nije čekao inauguraciju da bi razgovarao sa Bil Gejtsom o novim, alternativnim energijama. Nije gubio vreme pa je obavestio i Putina da namerava da se sastanu, na užas odlazeće administracije.

Ragbi je nastao tako što se neki Amerikanci igrajući fudbal nisu obazirali na pravila. Možda će i Tramp ne poštujući dosadašnja vašingtonska pravila dovesti do nove igre u kojoj ni Amerika ni drugi neće gubiti, ali ni pobeđivati. Nekada se ta igra zvala miroljubiva koegzistencija. Ili je svet danas toliko apsurdan, da je takva igra nemoguća? Neka se onda dopusti svim kurvama sveta da se, iako Stari zavet zabranjuje, popišaju na sve krevete i zidove takvog sveta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari