Država čini radnika bednim, a ne poslodavac 1

Profesor Savić je na pitanje Danasa «Da li je i koliko povećanje minimalne zarade realno?» obelodanio i sledeće uverenje:»Mi živimo u kapitalizmu u kojem su i nož i pogača u rukama poslodavaca, koji bi bili spremni na to da radnici rade, a da im se nikada ne povećavaju plate.

Ali, ipak, više je radnika nego poslodavaca, a s obzirom na ekonomska kretanja u poslednjim godinama i krizu kroz koju su radnici prošli, a koja u Srbiji još traje, Vlada bi trebalo više pažnje da posveti tim ljudima». Stav profesora Savića o moći poslodavaca ne odgovara stvarnosti i kao da je pogrešno citirao 19-vekovni Komunistički manifest. Postoji još jedan profesor sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu koji nas takođe ubeđuje da živimo u kapitalizmu kadgod treba u javnosti da se opravda dizanje gradskih renti i poreskih stopa.

Srbija nikada nije bila u kapitalizmu. Niti je imala kapitalističku državu, niti kapitalističko društvo. Da je ikada bila kapitalistička, danas bi bila uređena zemlja, napredna i bogata i pripadala bi Zapadnoj civilizaciji (recimo kao Češka). Srbija je od kraja devetnaestog veka partokratsko-monarhistička zemlja (do 1914. i od 1918. do 1941.), i od 1945. do danas takođe partokratska (od 2000. sa monarhističkom zastavom). Srbijom su vladali i vladaju radikali i komunisti, to su dva oblika istog mentaliteta, iste društvene svesti. Nema u načinu vladanja srpskih komunista ništa što pre toga nije bilo viđeno u pedesetogodišnjoj vlasti srpskih radikala. Privreda je bila impregnirana i blokirana stranačkim, ideološkim i liderskim interesima. Između dva rata članovi i predsednici akcionarskih društava bili su istovremeno i članovi vlada. Niti je postojalo moderno kapitalističko tržište, niti kapital – uglavnom sve Srbije su bile švorc, završavale u dugovima, bankrotima, i mreži korupcionaških afera.

Uprkos antikomunističkoj demagogiji, danas mi još uvek živimo u socijalističkoj državi u kojoj je bitna raspodela, a ne privređivanje i produktivnost. Pravi preduzetnici su sapeti raznim nametima, oni su samo nominalno vlasnici svojih firmi, u suštini su državni menadžeri. Profesor Savić drži da su «u rukama poslodavaca i nož i pogača». Na koje to poslodavce uvaženi profesor misli? Ima više vrsta poslodavaca. Među najvećim poslodavcima u Srbiji jeste država (ona ne stvara, već ubire prihode, uzima ino-kredite, prima donacije). A možda pre svih su stranke, mada te zaposlene drugi plaćaju. Zatim su tu javna preduzeća, rak rana, uglavnom gubitaši, koja takođe ne stvaraju, već ih namiruje namirena država. I tajkuni su poslodavci i oni svoje poslove ostvaruju uz pomoć države. Sve više su prisutni tzv. strani «investitori», ali njih država oslobađa mnogih nameta, tako da dobijaju poziciju koju su u socijalizmu imala neka povlašćena preduzeća. Slede više desetina hiljada autentičnih nemilosrdno oporezovanih srpskih preduzetnika koji u svojim rukama nemaju ni nož ni pogaču. Pogača je usled nelikvidnosti na dugom štapu, a nož je u rukama vladajućih garnitura. Srpske preduzetnike partokratija proglašava «bogatašima», «lupežima», «kriminalcima» i huška na njih poreznike i sindikaliste koji, kako vidimo ovih dana, po televizijama gostuju u skupim odelima i košuljama od po 150 evra. U kapitalizmu na Zapadu, pretpostavljam da to profesor zna, preduzetnike, kapitaliste smatraju herojima, bez kojih ne bi bilo napretka. Za razliku od kapitaliste iz Komunističkog manifesta, svaki srpski preduzetnik ima interes da radnicima isplati što veću platu, i tako ih motiviše na veću produktivnost. Srpski preduzetnik je za razliku od karikaturalnih likova iz bau-bau komunističkih brošura (aktuelnim u vremenima profesorovog studiranja) zainteresovan da radnicima omogući što viši standard, jer bez efikasnog i entuzijastičnog tima nema dobrog i velikog posla.

Glavna stvar je ono što ni profesor, niti nahuškani sindikalisti i novinari koji zumbiraju, neće, ne žele, ili nisu sposobni da vide, jeste – 66 posto poreza i doprinosa na zarade. To je teg koji zaustavlja celokupni privredni život. I to je zaostavština socijalizma, kao i neprimetni način njegovog izvlačenja. Profesore Saviću, pogledajte Japan, pogledajte druge razvijene zemlje i nećete naći tako visoku stopu poreza i doprinosa koja iz ruku poslodavaca izbacuje i nož i pogaču, svaku mogućnost na ono što se u socijalizmu zvalo, Vi bar to znate, «proširena reprodukcija». I malo smanjivanje ovih poreza i doprinosa omogućilo bi procentualno ogromno povećanje i minimalnih i svih drugih plata. Najnovija kampanja za povećanjem neto-minimalca jeste finansijsko bildovanje onih 66 procenata. Nosioci minimalaca dobiće, recimo, dve i po hiljade dinara više, ali je glavni dobitnik onaj ko usisava magičnih 66 posto na desetine hiljada tih povećanja. Profesor ekonomije, ako nije zastupnik socijalističke dogovorne ekonomije, mora da zna da poslodavac ne može ništa milostivo da da, on je privredni subjekt a ne socijalna ustanova, ništa i niko ne zavise od njegove milosti, već u tržišnoj ekonomiji mora da se zaradi i može da se raspodeli samo ono što je zarađeno. To je i njegova sudbina. U kapitalizmu nema besplatnog ručka.

U javnosti se smišljeno i neprekidno ponavlja da je minimalac – 24 hiljade dinara. Ne. Minimalac je – 39.840 dinara. Poslodavac radnika koji je na «minimalcu» plaća 39.840 dinara, a država mu kad oglođe tu zaradu ostavlja, zaista, bedne 24 hiljade dinara. Ne čini poslodavac radnika bednim, već preskupa partokratska država.

Čudesno je kako država svakog meseca, godinama, uspeva nečujno, nevidljivo, neprimetno da pokupi ovih basnoslovnih 66 posto od našeg znoja, truda i preduzetništva. Takvu nečujnu veštinu olakšavanja džepova nisu posedovali ni takvi monumenti kao što su bili Arsen Lupen ili Lun, kralj ponoći. Niko od indeksiranih ne protestuje, niti se čudi, doživljava kao neumitnu sudbinu i odmah je tupo zaboravlja, anesteziran kao tele koje ne primećuje da ga tigar živo jede. Svi smatraju da je jedina njihova zarada ona neto-zarada. Na bruto neće čak ni da misle. Bilo bi, međutim, zanimljivo znati koliko je ukupno tih 66 posto mesečno, pa pomnoženo za godinu dana. Milijarde! «Demokratske», «ekspertske», pa i «narodnjačke» stranke su od 2000. obećavale smanjenje tog procenta. Kako su dolazile na vlast, tako su zaboravljale na to obećanje. Umesto da rasterete privredu, zadržavale su stare, «komunističke» namete, i opterećivale su je novim i zapošljavale na hiljade svojih članova u starim i novostvorenim «sistematizacijama», «timovima» i «agencijama». Uz pomoć ino-kredita, donacija, mnogostruko povećanih poreza stvorene su nove, paralelne strukture i cela država je pretvorena u moćnu superstrukturu kojoj su podvrgnuti svi segmentni privrednog i društvenog života, a na koju oni nemaju nikakav uticaj, niti kontrolu.

Zašto se ne uvede sistem da poslodavac isplaćuje zaposlenom bruto platu, kao što je slučaj u mnogim evropskim državama, i da radnik sam uplaćuje poreze i doprinose, bira zdravstvene, penzione fondove? Zašto naša država ne uvede stope oporezivanja u zavisnosti od mnogih parametara privatnog i društvenog života oporezovanog? Ne može biti isti porez za one bez porodice i za one sa porodicom i sa nekoliko dece. Kada bi zaposleni svakog meseca od svoje bruto plate svojeručno odvajali 66 posto (od petnaest do sto i više hiljada dinara) srpska država i srpsko društvo bi sasvim drugačije izgledali. Bili bi oslobođeni velikog balasta jalovosti i demagogije partokratije. Vreme bi se ubrzalo, produktivnost i odgovornost bi se povećali na svim nivoima. A radnici bi u svojim rukama imali ono što su stvarno zaradili i poštovali bi poslodavce. Jer, bez obzira što profesor Savić devalorizuje poslodavce «jer njih ima manje, a radnika više» (prava proleterska pesma za stogodišnjicu Oktobarske revolucije), u zdravim ekonomijama i društvima ne može svako da bude poslodavac.

Poslodavce i preduzetnike kapitalistička država ne uništava. Kreativne sposobnosti ih prirodno čine manjinom, a marginalizuju ih i sektaše komunistička i narodnjačka ideologija. Mnogo preduzeća je ovde propalo, jer se mislilo da svako, i mnogi, mogu biti direktori, već po onoj Lenjinovoj da i kuvarica treba i može da bude predsednik države. Doživeli smo i taj lenjinizam-staljinizam da svaki amater, lenjivac i demagog može biti obožavani i divinizirani «lider» čim ga postave na mesto predsednika stranke, čak i kada je stranka beznačajna (refleks masovne poltronerije), ali je zato svaki preduzetnik «sumnjivi kapitalista», narodni i radnički neprijatelj. «Lider» deli odmah ‘leba bez motike, a preduzetnik prvo motike.

Profesore Saviću, demonizovanje preduzetnika-poslodavaca je na ovim prostorima ništa novo pod suncem, ovdašnja stogodišnja praksa partokratije, kojoj i Vi sa aktuelnom agitacijom i sa ideologijom Komunističkog manifesta pripadate. Asistirate i docirate u važnom ideološkom poslu da se prikrije suština i zametnu tragovi parazitizma i prebaci odgovornost za bedu društva na one koji su najmanje krivi, vitalni i kreativni, a i sami su žrtve. Profesore Saviću, Vi ste u kontaktu sa mladim ljudima i pitajte ih zašto na hiljade odlaze iz ove zemlje na Zapad, baš kao što su i njihovi dedovi ili očevi sredinom šezdesetih prošlog veka. Kao i onda i sada beže tamo – u kapitalizam, u život, a odavde – iz parazitskog partokratskog socijalizma-nacionalizma, iz neuspešnosti i paralize. Ovde ne samo da ne mogu biti radnici, već ni preduzetnici. Stotine firmi mladi zatvaraju posle pokušaja od tri-četiri meseca, i pre nego što dođu do ikakvog minimalca, jer ih uguše ogromni poreski nameti i brojni parafiskalni troškovi. Među najvećim blokatorima, najvećim generatorima zastoja zapošljavanja i siromaštva jesu 66 posto poreza i doprinosa na zarade, način na koji se oni ubiraju, kao i ne-svest radnika o njihovom postojanju. I to je glavna tema daljeg opstanka i razvoja, a ne minimalac, niti preduzetnici-poslodavci kao dežurni krivci.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari