Moj deda Stanko je u vreme Austrougarske služio vojsku u Beču i otuda je u selo doneo političku kartu Evrope. Kada bi seoski domaćini između dva rata o slavama ušli u žestoke rasprave o tome hoće li biti rata i ko će pobediti, obično se završavalo tako što bi neko uzviknuo: „Stanko, daj mapu“.

Moj deda Stanko je u vreme Austrougarske služio vojsku u Beču i otuda je u selo doneo političku kartu Evrope. Kada bi seoski domaćini između dva rata o slavama ušli u žestoke rasprave o tome hoće li biti rata i ko će pobediti, obično se završavalo tako što bi neko uzviknuo: „Stanko, daj mapu“. Budući nepismeni, nisu umeli da pročitaju imena evropskih država pa su tražili da im Stanko pokaže koja je koja. A pošto se na mapi jasno videlo da boje kojom je obeležena teritorija Rusije ima više nego boje za teritorije evropskih država zajedno, skup bi se završavao nepobitnim zaključkom da će u svakom ratu obavezno pobediti Rusija. Razišli bi se optimistički raspoloženi, uveliko zagrejani dobrom bosanskom šljivovicom i s uverenjem da su se svrtali u korpus neospornih pobednika. Moj deda je, pak, bio zadovoljan što mu gosti sa slave odlaze veseli.
Ovu priču prepričavali su mi moji kao zanimljivu seosku dogodovštinu koja pokazuje detinjastu i naivnu sklonost ljudi da o važnim stvarima, o kojima inače znaju veoma malo, presuđuju na osnovu svojih impresija i želja. Danas mi se čini da su duh i metodologija za definisanje međunarodnih odnosa upražnjavani o slavama, i to u mestima u kojima je pismenih obično bilo manje nego prsta na jednoj ruci.
Taj duh se čak ušunjao u definisanje državne i nacionalne politike. Jer, u ovdašnjoj međunarodnoj strategiji u minulih petnaestak godina u prvi plan je isticano upravo ono što bismo mi želeli. Sunovrat na međunarodnom planu je, zapravo, i počeo iz temelja pogrešnom procenom da će se blokovski svet održati i da će Rusija imati i interesa i uticaja i moći da brani stanje na Balkanu zatečeno krajem osamdesetih.
Nekome su tada „proradile“ emocije, bacio je pogled na mapu, zaključio da nama odgovara da Rusija ostane moćan stub u bipolarnim svetu, što automatski znači i veoma uticajna na Balkanu, i na osnovu toga definisao strategiju. Svetskoj sili koja je želela promenu stanja na Balkanu odmah je stavljeno do znanja da nije poželjna. Patriotski i odlučno, Slobodan Milošević je odbio da primi američkog ambasadora Vorena Zimermana. Ubrzo je krenuo u rat protiv svih koji je trajao i završio se da gore ne može biti.
Drugačije i nije moglo da bude jer politička realnost na međunarodnoj ceni u to vreme nije ni izbliza bila u skladu s procenama Beograda. Način poimanja stvari sa slava i sličnih skupova pokazao se, međutim, veoma žilavim pa je prenesen u medije i u zvanične nastupe predstavnika vlasti i patriotski orijentisanih agitatora. Za one koji su mislili drugačije nije bilo mesta u establišmentu i centrima gde se politika definiše, ali ni u medijima.
Danas su stvari formalno drugačije. Nema odbijanja razgovora sa ambasadorima vodećih svetskih sila, a u medijima se mogu čuti i pročitati različiti stavovi. Ali, u osnovi je ostalo očekivanje da će Srbija moći da izvuče važan politički profit iz činjenice da među najvećim silama u svetu i dalje postoje bitne razlike. Opet se kalkuliše s Rusijom koja je u međuvremenu postala jača i uticajnija i od koje se očekuje da stavi veto na eventualnu odluku Saveta bezbednosti kojom bi Kosovo dobilo neki oblik nezavisnosti.
Ovde, naravno, nije reč o tome da li treba više voleti Rusiju ili Ameriku, što se inače ponovo nameće slabo upućenoj javnosti kao gotovo sudbonosna dilema na kojoj se pravi razlika između patriota i onih drugih. Reč je, pre svega, o metodologiji na osnovu koje se izvlače zaključci, o tome koliko se prostora daje emocijama i trenutnim procenama, a koliko pragmatičnoj analizi podataka. A za poduku postoji gomila primera, kako u bližoj, tako i u daljoj prošlosti.
Ne bi, na primer, bilo na odmet setiti se važnog političkog događaja s početka stvaranja moderne srpske države, kada su srpski ustanici predvođeni Karađorđem sklopili s Turskom mir dobivši veoma široka autonomna prava (danas bi se to verovatno zvalo nadzirana nezavisnost, najšira autonomija ili tako nekako). Onda je Rusija zaratila s Turskom, a Srbija takođe požurila u rat s očekivanjem da će, uz podršku moćnog brata sa severa, do nogu da porazi mrskog zajedničkog neprijatelja.
Srbiji je u tom ratu u početku išlo veoma dobro, ali nekoliko godina kasnije Napoleon je napao Rusiju. Rusija je, naravno, odmah sklopila mir s Turskom, vodeći računa o sopstvenim interesima (što je, inače, primereno svakoj ozbiljnoj državi). Turska se zatim okrenula Srbiji i do nogu porazila ustanike. Što je najzanimljivije, sve lepo piše u udžbenicima istorije iz kojih danas uče srpski osnovci. Od dece se ne očekuje da iz ovog važnog „detaljčića“ iz srpske istorije izvlače krupne političke zaključke, ali odrasli bi mogli makar da pokušaju.
Hoću reći, ako se o nečemu ozbiljno raspravlja onda se, između ostalog, postave i najvažnija pitanja na koja treba pronaći odgovore. I u nesrećnom slučaju s Karađorđevim spoljnopolitičkim potezima i ne baš mnogo veštijim potezima naših savremenika nema ni traga pokušaju da se utvrdi šta je, zapravo, interes neke spoljne sile, šta je interes (a ne želja) Srbije i kako taj interes na najbolji i najracionalniji način udenuti u sadašnjost i bližu i dalju budućnost.
Kao uvređena deca, srpski političari neprekidno ponavljaju kako „nije pravedno“ da se Srbiji oduzme deo teritorije i kako se ne mogu menjati međunarodno priznate granice. Granice na mapi s početka ove priče, u trenutku kada su ucrtane bile su međunarodno priznate, a danas uglavnom ne postoje. Sve države u čijem je okviru bila moderna srpska država u protekla skoro dva veka (najpre kao nezavisna, a zatim kao deo Jugoslavije) nastajale su i propadale menjanjem granica.
Menjanje granica nije pravedno (i tu je srpska politička elita u pravu), ali to ne znači i da nije istorijski prihvatljivo. Ta lekcija se možda najbolje uči iz najnovije istorije. Jer, najpre smo se (makar u medijima i u govorima patriotski opredeljenih političara) graničili tamo negde oko Karlobaga i Virovitice, zatim smo reterirali na Drinu i Dunav, a na kraju smo, raskidom saveza s Crnom Gorom, prestali da budemo i mediteranska zemlja. Sve smo to lepo i zvanično priznali u odgovarajućim međunarodnim institucijama.
Takav razvoj nije poslužio kao povod da se problemu pokuša prići s neke druge strane, uz promenu metodologije. Naprotiv, žilavo se održava dominantan stav da je, uprošćeno rečeno, Srbija na prelazu iz dvadesetog u dvadeset prvi vek na sve izazove reagovala „pošteno i kako treba“, nastojeći da zaštiti svoje interese, a da su joj račune pomrsili udruženi spoljni i unutrašnji neprijatelji. To lepo zvuči u ušima „napaćenog i unesrećenog naroda“, naviknutog da slavi svoje poraze, ali ni u istorijskom ni u političkom smislu nema gotovo nikakav značaj. Da li, na kraju, uopšte ima smisla ozbiljno postavljati pitanje može li Srbija da zadrži Kosovo koje inače i ne drži još od 1999. godine?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari