Evropska unija bila je toliko uspešna da se nameće pomisao da bi povodom njene 50. godišnjice ljudi trebalo da igraju na ulicama. Na žalost, umesto toga čuju se samo stalne priče o neuspehu – da se ostvari politička unija, usvoji ustav, sprovede globalno vođstvo i vizija, primene ekonomske reforme; lista žalbi nema kraja.

Evropska unija bila je toliko uspešna da se nameće pomisao da bi povodom njene 50. godišnjice ljudi trebalo da igraju na ulicama. Na žalost, umesto toga čuju se samo stalne priče o neuspehu – da se ostvari politička unija, usvoji ustav, sprovede globalno vođstvo i vizija, primene ekonomske reforme; lista žalbi nema kraja. „Evropskom unijom upravlja automatski pilot, ona je u ćorsokaku, u dubokoj krizi“, tvrdi Joška Fišer, bivši ministar inostranih poslova Nemačke i važan glas u Evropi.
Gde su ta navodna kriza i ćorsokak? Na ekonomskom frontu, ekonomija evro-zone funkcionisala je izuzetno dobro u 2006, a većina eksperata predviđa da će ekonomski rast u 2007. u Evropi biti brži nego u Sjedinjenim Državama, uprkos zamašnom povećanju PDV u Nemačkoj.
Još impresivnije od toga jeste da nepostojanje pune političke unije u Evropi nije ukočilo usvajanje evra i zajedničke monetarne politike EU. Naprotiv, brzo međunarodno prihvatanje evra kao jedne od vodećih valuta sveta, potpomognuto odlučnošću Evropske centralne banke da inflaciju drži pod kontrolom, ukazuje da monetarni projekt ide punom parom napred.
U ovom trenutku evro jača u odnosu na američki dolar, pošto centralne banke u Aziji i na Bliskom istoku povećavaju količine evra u svojim deviznim rezervama – što je jasan znak poverenja u novu valutu i ECB. I uspeh evra, i glatko funkcionisanje zajedničke monetarne politike, pokazuju da važni „evropski“ projekti mogu biti ostvareni čak i bez pune političke unije.
Mada su članice EU dokazale da u stvaranju zajedničke monetarne politike svoje razlike mogu da stave na stranu, zajednička spoljna politika pokazala se težom za definisanje. Izgleda da Evropljani teško nalaze način da govore jednim jezikom kad se radi o pitanjima kao što su irački rat i američki planovi da instaliraju odbrambene projektile u Poljskoj i Češkoj Republici.
Razlog je jasan: Evropa je i dalje suviše zavisna od SAD kad su u pitanju njene odbrambene potrebe. Neke članice EU (Nemačka i Italija) zavise više od SAD nego druge (Francuska), i stoga su spremnije da podrže američke strateške inicijative. Sve dok postoje te razlike, postojaće i evropske političke podele. Ali, odbrambena nezavisnost u odnosu na SAD implicira ogromnu realokaciju resursa iz programa socijalnog staranja u vojne projekte, a to do sada Evropljane nije interesovalo.
Ovi različiti glasovi rezultat su jednog implicitnog opredeljenja Evropljana, a ne – kako se to konvencionalno interpretira – nedostatka političke volje da se o strateškim pitanjima postigne jedinstvo i progovori zajedničkim glasom. Mnogi Evropljani odlučili su da je bolje da zadrže svoje čvrste programe socijalnog staranja i zaobiđu zajedničku spoljnu i odbrambenu politiku, što bi zahtevalo ogromne promene u evropskom načinu života.
Pored toga, nestanak Sovjetskog Saveza kao zajedničke pretnje učinio je da se evropske partije levice sve više definišu kao antiameričke. Zato se promenila spoljna politika Španije, kada je vladu u Madridu od konzervativaca preuzeo Hose Sapatero: umesto podržavanja Amerikanaca u Iraku, pretvorila se u protivljenje. (Ali, zanimljivo je da je promena u Italiji, gde je posle Silvija Berluskonija došao Romano Prodi, imala manje dramatičan efekt na spoljnu politiku zemlje zbog njene veće odbrambene zavisnosti od SAD.)
Razume se, Evropljanima je teško da pronađu jedinstven glas ako se u nekim zemljama EU na vlasti nalaze socijalisti i socijaldemokrati, a u drugim konzervativci. To se može promeniti ako se pojavi neka nova zajednička pretnja Evropi, ili ako konzervativne partije budu sledile levicu i postanu antiameričke. Imajući u vidu izrazitu nepopularnost američkog predsednika Džordža V. Buša u Evropi, pojavu antiameričke desnice ne treba više smatrati nekom dalekom opcijom.
Ali kad postoji Evropa koja uživa u ekonomskom prosperitetu bez presedana, što je rezultat dramatičnih postignuća EU tokom njenih prvih 50 godina, jasno je da dalja politička unifikacija može da sačeka. Na dnevnom redu treba da budu čestitke, a ne kršenje prstiju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari