Esperanto kao književni jezik 1

Ovdašnjoj javnosti uglavnom poznat kao novinar, publicista i pisac, Zlatoje Martinov autor je brojnih tekstova i nekoliko knjiga iz oblasti politikologije i istorije ali i književnosti.

Piše, naime, prozu i književnu kritiku; objavio je dve zbirke priča, jednu TV dramu, zbirku eseja o hermeneutici književne estetike kao i množinu prikaza novih književnih izdanja u dnevnim novinama i književnim časopisima.

Manje je, međutim, poznato da je on još od svojih srednjoškolskih dana i esperantista.

Tokom vremena usavršio je znanje ovog međunarodnog jezika i uporedo sa pisanjem na srpskom jeziku počeo ozbiljno da se bavi problemima esperantologije, a u okviru nje posebno izučavanjem književnosti na ovom jeziku.

U tom smislu je na višim kursevima o esperantskoj književnosti prenosio slušaocima svoja znanja iz ove oblasti kako u zemlji tako i u inostranstvu.

Od 2014. do 2018. bio je glavni urednik renomiranog književnog časopisa na esperantu Literatura Foiro, koji izlazi u švajcarskom Šodefonu.

Nedavno je svoja predavanja aktuelizovao u skladu sa dinamikom razvoja esperantske književnosti i objavio ih knjizi Istorija esperantske književnosti (MostArt, Zemun 2021).

Martinov u predgovoru naglašava da su osnovni razlozi nastanka ove knjige dvostruki: prvo, da najširoj, dakle neesperantskoj, kulturnoj odnosno književnoj javnosti ukaže na književno-umetnička dostignuća ovog planskog međunarodnog jezika, i drugo, da slušaocima kursa Esperantska književnost omogući pogodan materijal za ozbiljno učenje, jer dosad iz te oblasti na srpskom jeziku su postojale samo male neadekvatne brošurice oskudnog sadržaja.

Od nastanka jezika esperanta i njegove književnosti (1887) pa do danas, Martinov vidi pet vremenskih perioda koji su svaki na svoj način doprinosili njenom razvitku.

Dok je prvi period (1887-1918) bilo vreme konsolidacije jezika i nastanka prvih književnih radova na njemu, originalnih dela poezije i proze ali još više prevoda sa nacionalnih jezika na esperanto, dotle je drugi period (1919-1939) značio istinski procvat ove književnosti, naročito u poeziji zahvaljujući delovanju tzv. budimpšetanske škole, odnosno dvojici najvećih pesnika tog vremena, Kalmanu Kaločaju i Đuli Bagiju.

Ovaj prvi, ističe Martinov, bio je najbolji esperantski versifikator i pesnik pesnika, dok je Bagi bio pesnik naroda jer je njegova poezija (ali i proza) pre svega tematski okrenuta ka običnom čoveku i njegovim problemima, za razliku od Kaločaja koji se okretao višim, metafizičkim temama.

Iako je zbog ratnih prilika, treći period (1939-1945) značio izvesnu stagnaciju, već četvrti (1946-1990) označava pojavu novih i bujnih talenata koji će tokom vremena obeležiti i razviti esperantsku književnost do granica znatnog približenja estetskim vrednostima nacionalnih literatura.

Tu je, po Martinovu, najveću ulogu odigrala tzv. škotska škola na čelu sa pesnikom Viljemom Oldom (1924-2006) jedinim od esperanskih književnika koji je godine 1997. nominovan za kandidata za Nobelovu nagradu.

Peti period (od 1990) odlikuje se kako Martinov veli „modernizacijskim pristupom književnom iskazu“.

Pravo umeće savremenih esperantskih pisaca iskazalo se u nekim elementima zakasnelog postmodernizma: razbijanje fabule, kreiranje meta-priče…

Ovo je razdoblje, kaže Martinov, „u kojem se razvijaju motivsko-tematske, filozofske, psihološke, i nadasve estetičke vrednosti ove književnosti“.

Autor posebno ističe da „esperantska književnost kao i svaka druga, ima dva snažna izvorišta: prvo, u sopstvenoj, autohtonoj jezičko-kulturnoj zajednici gde se samostalno rađaju i razvijaju sredstva književno-umetničkog izražavanja naročito od kad su visoka tehnološka dostignuća u oblasti informatičke komunikacije potpuno eliminisala problem dijasporičnosti esperantske svetske jezičko-kulturne zajednice; i drugo pod blagotvornim stranim uticajima gde se esperantska književnost oprobava u svetskim književnim rodovima i formama“.

Ti uticaji su doprineli značajnom preobražaju tradicionalnog načina književnog izražavanja karakterističnog za same početke književnog stvaranja na esperantu.

U knjizi je dat i kraći prikaz razvoja književnosti na ovom jeziku u Srbiji, s tim što autor napominje da detaljna analiza zahteva posebnu studiju.

Autor se pri kraju knjige, osvrće i na horizont očekivanja savremenog čitaoca literature na esperantu.

„Čini se – veli on – da je taj horizont postao začuđujuće blizak, štaviše čak se i podudara sa htenjima i mlađih, savremenih pisaca, smelijih u izboru tema i u izrazu, neretko zbog toga od tradicionalista napadanih. Ti mladi autori potpuno prihvataju književne modernizacijske tekovine i oslobođeni su naslaga nekadašnjeg nekritičkog veličanja esperanta kao jezika i Zamenhofa kao njegovog tvorca. Oni sve više esperanto shvataju ne kao ideju po sebi, već kao sredstvo opštenja i sredstvo književnog izražavanja“.

To, po mišljenu, Martinova uz primanje pozitivnih uticaja iz svetske književnosti ne samo da određuje razvojni kurs esperantske literature, nego je nagoveštaj da se književnost na planskom jeziku esperantu i dalje razvija i da postaje umnogome zrelija i estetički bliža drugim književnostima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari