U drugoj polovini XIX stoleća femme fatale je omiljeni predmet estetske uobrazilje. Ona u sebi spaja vezu seksa i smrti, erosa i thanatosa koji i pre nego što Frojd pokuša da ih naučno objasni i definiše, neodoljivo privlače brojne evropske umetnike. U slikarstvu toga vremena jedan od najomiljenijih motiva je Salome – žena koja svojom igrom zavodi Iroda da bi dobila glavu Jovana Krstitelja.

U drugoj polovini XIX stoleća femme fatale je omiljeni predmet estetske uobrazilje. Ona u sebi spaja vezu seksa i smrti, erosa i thanatosa koji i pre nego što Frojd pokuša da ih naučno objasni i definiše, neodoljivo privlače brojne evropske umetnike. U slikarstvu toga vremena jedan od najomiljenijih motiva je Salome – žena koja svojom igrom zavodi Iroda da bi dobila glavu Jovana Krstitelja.
Što je, svakako bio jedan od razloga ogromnog uspeha koji je Sarduova Teodora postigla kod evropske publike. Ona je u sebi sadržavala jedan izuzetno popularan motiv – femme fatale – i potpuno je odgovarala onoj, mada maglovitoj, slici koja je o Vizantiji već postojala i koja je bila građena stolećima. Ili kako je Gaston Dišan pisao krajem XIX stoleća: ona anatema koju je papa Nikola I 863. godine bacio na patrijarha Fotija ponovljena u ekskomunikacijama koje su izrekli Gibon, DELEBO i svi istoričari koji su se bavili „Donjim Carstvom“. Način na koji je je jedan deo vremena – veći nego čitava istorija Francuske – redukovan i iskrivljen etiketama koje su nametane javnom sudu u svim civilizovanim zemljama izraz je jedne tenace predrasude.
Zapravo jedan od retkih glasova koji je poremetio opšte oduševljenje Sarduovom dramom – a kako smo videli, posebno glavnom glumicom – bio je glas jednog tada mladog naučnika Šarla Dila.
Nije nimalo netačno polemiku Šarla Dila i Viktorijana Sardua tumačiti u kontekstu različitih ideoloških shema koje su oni zastupali. Ponešto pojednostavljeno, mogli bismo čitav sukob nazvati sukobom ideologije koju bismo, razumevanja radi a u nedostatku boljeg izraza, mogli nazvati shvatanjem „dekadenata“ a u prvom Dilovom slučaju, građanskom ideologijom koja se čvrsto ustoličila u akademskim krugovima koji će, zapravo i biti jedan od njenih osnovnih bastiona.
Sardu se branio da nije ništa menjao niti dodavao u odnosu na famozni tekst Prokopija i dodavao kako, osim toga, o samoj Teodori i nemamo bog zna kakvih podataka. To je nesumnjivo tačno; i Dilov napad je manje zasnovan na činjenicama – u smislu podataka koji su nam o Teodori ostali – koliko na jednom ideološkom stavu.
Ali to opet ne znači da je Sarduov pristup manje ideološki obojen od Dilovog. Sam izbor činjenica nije manje vrednosni sud – kao što je poznato svakome ko se bavio fenomenom različitih književnih antologija – od njihovog tumačenja, interpretacije. Traganje za femme fatale u vizantijskoj istoriji jeste posledica određene mode u pariskim umetničkim salonima. Činilo se da je lako pronaći koliko god da bi ovaj pojam bio ne samo nepoznat već i nerazumljiv Vizantijcima.
Pokušali smo da analizom priče o Teofano ukažemo na slabe tačke mita o vizantijskoj femme fatale. To što je i u vizantijskoj verziji priče ona glavni krivac, čak i spiritus movens lanca tragedija i zločina nije ništa drugo no izraz one mizoginije koja je u slučaju Vizantije bezbroj puta konstatovana ali koja teško da je bila veća od one koja je gajena i u drugim srednjevekovnim hrišćanskim društvima – makar do pojave trubadurske priče. Ona naravno, nalazi svoje korene u priči o istočnom grehu i bilo bi dosadno nabrajati razne iskaze koji su ranohrišćanski pisci koristili da iskažu svu opasnost koja preti od žene. Sa živošću homerske tradicije u Vizantiji je ta priča dobijala još jedan zamajac naročito ako lepu Helenu tumačimo kao drugu Evu.
U slučaju Nikifora Foke vizantijskim autorima je bilo beskrajno lakše da uvedu dežurnog krivca, tj. ženu, nego da se upuštaju u analizu očigledno komplikovanih odnosa generala i Crkve, pogotovo kada se uzme u obzir kasniji svetiteljski kult koji se oko Foke, pogotovo na Svetoj Gori, razvio. Konačno, značilo bi to upuštati se i u priču komplikovanih odnosa monaštva i konstantinopolske crkvene hijerarhije.
Opet, kada govorimo o mizoginiji moramo biti oprezni. Nikada nemojmo zaboraviti da se kult Bogorodice – samo ovo ime, Theotokos – razvija upravo u Vizantiji, da je ona glavna zaštitnica a često i spasiteljica Grada. Taj kult odatle prelazi na Zapad gde se razvija u tzv marijenologiju. To će biti jedna od bitnih tačaka napada protestantskih teologa, po njima primer papskog sujeverja. Ali kada se neki od njih budu suočavali sa učenjima Pravoslavne crkve njihova reakcija neće biti drukčija i često će ih voditi zaključku da su katoličanstvo i pravoslavlje samo dva lica istog nakaradnog shvatanja hrišćanstva.
Mit o femme fatale je mit koji proizilazi iz duboko hrišćanske tradicije sa svom njenom ambivalentnošću i tenzijom koja se javlja između dva velika simbola – Eve i Bogorodice. I ne pokušavamo ovde da se udubimo u ozbiljniju analizu; recimo samo to da je mit o femme fatale jedna od manifestacija desakralizacije i sekularizacije ideologije, procesa tako prisutnog u XIX stoleću.
Da se poslužimo Dišanovim iskazom: ne samo Gibon već i dekadenti druge polovine XIX stoleća jesu na tragu i u tradiciji anateme pape Nikole I makar bili spremni da bitno izmene vrednosne oznake čak i ako ova promena ne ide dalje, kao u slučaju Sarduove drame, od neke vrste radosnog voajerstva. Nešto slično današnjoj žutoj štampi koja, u ime neke vrlo nejasne istine i prava na nju, piše o seksualnim skandalima računajući upravo na voajerstvo široke publike. Dilovu reakciju bi smo mogli smatrati jednom konzervativnom reakcijom na to. Ali, koliko god nam ovo konzervativno u savremenom diskursu moglo zvučati i negativno, nemojmo zaboraviti da Dil ovde upravo prekida tu dominantnu tradiciju tumačenja Vizantije u kojoj nalazimo i međusobno nespojive ličnosti kao što su rimske pape, Volter i Gibon i evropski dekadenti. Lako je danas Dila smatrati pomalo dosadnim građanskim učenjakom; no on je važan za razbijanje jedne sheme po kojoj se Vizantija stolećima tumačila i ocenjivala, sheme koja je prisutna i danas. Konzervativni akademizam tako otvara prostor za one vrednosti do kojih je liberalnoj Evropi sa kraja XX i početka XXI stoleća posebno stalo: razumevanje Drugog.
No, pitanje koje nam se nameće jeste: kako bi na sve ovo gledali Vizantinci? Oni kao da su se ponekad više brinuli zbog proročanstva po kojem će se poslednji Car zvati Konstantin a njegova majka – Helena.
Proročanstvo se ostvarilo i čovek se mora upitati da li ima posla sa kobi imena – nomen est omen – sećajući se one prve Helene, Lepe, odgovorne za pad Troje. Poslednju vizantijsku Helenu možemo mirno zvati i Jelenom; ona potiče iz srpske velikaške porodice Dragaš koja je vladala nekim prostorima koji spadaju u današnju Grčku i Bugarsku. Bila je žena jednog cara, Manojla II Paleologa (1391-1425) i majka dvojice, Jovana VIII (1425-1448) i Konstantina XI, poslednjeg.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari