Fantazija i ludilo kao opomena stvarnosti 1

Prvi roman, a već pisac. I to odličan, maštovit, mudar „masterant“ fantazmagorije…

I da ne nastavljamo pohvale, sama knjiga „Luzitanija“ („Besna kobila“, Zemun 2017) Dejana Atanackovića hvaliće se svojim dometima do mere da neće biti važno što je autora do pre nje krasio „samo“ epitet zapaženog multimedijalnog umetnika.

Prema ovom „zanatu“ tipkač ovih redova je oduvek prilično skeptičan, ali sad mora da se koriguje jer će se ta multimedijalnost, inače čest ukras za brljivo svaštarstvo, u slučaju Atanackovića obogatiti još jednom vrstom umetnosti. Ako nastavi da piše. Ovako, pismeno i inovatorski, kao na sefte. A ima vremena, iako roman prvenac ne bi „odavao“ čoveka u petoj deceniji, pritom veoma zauzetog profesurama po evropskim sveučilištima.

O čemu se radi u knjizi, glupo je pitanje. Pravo treba da glasi o čemu se u njoj mašta, razmišlja, šta se izmišlja, kako se „sitni“ istorijski podaci transformišu u fantastične i istovremeno filmične slike i alegorije. I kako, uprkos tom domišljanju i očiglednoj fikcionalnosti te slike navedu čitaoca da se zapita – da se to nije stvarno i desilo.

Roman je naprosto neprepričljiv. Da bih u tome uspeo morao bih i ja da imam bujnu i kreativnu fantaziju. No, da ne uplašim čitaoce kojima knjigu preporučujem – ona je čitljiva, i zavodljiva, poučna za pismenost i nije komplikovana. A ako ste u lektiri već imali „Alisu u zemlji čuda“, ona će biti solidna nadgradnja primerena ovom, a ne kraju 19. i početku 20. veka, u koje je smeštena (na kub isfantazirana) radnja.

Kad sam video naslov „Luzitanija“ prvo sam, po nekom cinično naherenom automatizmu pomislio na – „luzer“, a odmah i na – „Srbiju“. Kad ono, nije to. Odnosno jeste, ali, videćemo, nije uprošćeno, poput moje banalne prve pomisli.

Ipak, nema smisla da sam već u petom pasusu, a da bar ne promrmljam štogod o sižeima knjige. Srećom ima ih više, pa mogu malo i da „varuckam“ da sam probrao stvarno najvažnije ili osnovne među njima.

U svakom slučaju, postojali su američki oficir Edvard Rajan i ser Tomas Lipton („Liptonov čaj“) i postojao je doktor Dušan Stojimirović, direktor duševne bolnice u Beogradu. I postojao je u blizini „Jetastveni(čki)“ muzej sa brojnim eksponatima, naročito prepariranih životinja sa ovog tla – ovde je baš zgodno da kažemo „srpskih divljih životinja“, ao što ekonomski novinari govore o izvozu „srpskog mesa“.

Amerikanac i Englez osvedočeni su prijatelji Srbije, a naročito pomagaoci duševne bolnice na „Guberevcu“ tokom „Prvog rata“. A po rušenju i „opožarenju“ (eto izraza koji su vatrogasci ovog leta uneli u javni rečnik) pomenutog muzeja podaci kazuju da je veliki broj eksponata na neproučen način dospeo u razne privatne podrume i stanove i tako, zapravo, sačuvan.

Duševna bolnica je tokom „Velikog rata“, zapravo bila jedina autonomna teritorija u Srbiji koju neprijatelj nije okupirao. I Atanacković je vozdiže do fikcije da ona zapravo postaje republika slobodnih ljudi, ravnopravnih doktora i pacijenata pod nazivom „Luzitanija“. Ona ima i parlament i vladu. I baš zbog te““izmišljotine“ sve počinje da deluje stvarno. Ukratko, fantazija i ludilo u mnogim pasažima knjige postaju tako nalik na (današnju) realnost i ko ume da se udubi, to vidi i kao opomenu stvarnosti.

Zato bih kao neko ko voli da izmišlja reči, a nije učen poput onih vajnih kritičara, novinu pojave ovog romana, a novina jeste, mogao da označim kao „fantazmični realizam“ ili „istorijski futurizam“.

A one preparirane životinje, prema autoru, preneli su iz muzeja još iste noći kad je „opožaren“ bombom, baš slobodni Luzitanci u fantastičnoj, kao što rekosmo filmičnoj sceni. U kojoj događaj gledamo kao uvećane senke još fantastičnijih životinja na fasadama okolnih zgrada, kao projekciju izazvanu vatrom požara.

Roman velikim delom donosi i živote i priključenija Vasilija Arnota, stručnjaka za prepariranje zverinja i njujorškog arhitekte Teofilovića, zaljubljenog u podzemlje preko sna o sopstvenoj velelepnoj grobnici na „Novom groblju“. Prvi još u doba Obrenovića dobija zadatak da „ispreparira“ prikaz (dioramu) ovdašnjih tipičnih životinja, ali sa ushićenim okretom glave na zapad, ka Beču. Posao propada „Majskim prevratom“ i kasapljenjem kralja i kraljice, posle saznajemo za sličan projekat, ali sa životinjskim glavama ka istoku uz asistenciju nekog pukovnika, valjda se Dimitrijević (pre)z(i)vaše.

Ovde je mesto i da se kaže: autor bez mnogo mudrovanja, kroz knjigu vešto provlači pređu mnogih srpskih zabluda i grešaka. Idolatrijska i mitomanska istorija – a u Srba je i ona stvarna uvek u dobroj, da ne kažemo neukusnoj meri takva – kao i često sumnjivi nacionalni heroizam, ovde su izloženi žestokoj, a nenametljivo iskazanoj poruzi.

Teofilovićev život, pak, koji se okončava u slobodnoj „Luzitaniji“, posle volšebnog preživljavanja brodoloma sličnog „Titanikovom“, nudi obilje alegorija, a najjača je ona o rovovskoj stravičnosti „Prvog svetskog rata“ čija je ukopanost u krv i žitko blato takva da Teofilović, obožavalac kitnjastog podzemlja, uspeva da sa zapadnog fronta dođe do Beograda („ulice kralja Petra“) sve roneći i rijući pod zemljom.

A da li je postojao taj brod „Luzitanija“, šta je stvarno od svega onog što se u Atanackovićevoj knjizi dočarava kao moguće? E kroz to se može odgovoriti i na sve druge upitnosti o odnosu činjenica i imaginacije u romanu. Ako taj brod nije postojao, saga o njemu tako je ispričana i toliko „fikcionalizovana“ da se lako može poverovati da ćete o njemu naći nešto na „Guglu“.

Uostalom, tako će biti sa svakom ciglom fantastične građe ovog romana. Što je i razumljivo jer je većim delom baziran na arhivama i dokumentaciji i na „arhivama i dokumentaciji“ slobodne države „Luzitanije“ na „Guberevcu“.

Za kraj moram da prenesem samo par od stotine „strateških“ citata iz dela:

„Razum i ludilo tek su dve, sticajem okolnosti razdvojene, varijante jedne te iste ljudske osobine, te se razumu nikad ne suprotstavlja ludilo, koje je samo jedno stigmatizovano stanje razuma, već naprosto ljudska glupost“.

„Kada bi u istoriji ostala upamćena, a to se svakako neće dogoditi, ova bi ludnica izvesno vekovima bila primer najuspešnijeg državnog projeta na ovim priostorima“.

„Stvari se nekad preobraze pukim razglabanjem, uzmite za primer jednu naciju. Šta je to ako ne jedna savršena izmišljotina, loša literatura, tobožnja biografija beslovesnih individua koje je neki, uglavnom prozaičan, da ne kažem prostački, a samom tim tragičan sticaj književnih ideja, okupio oko jedne pogrešne dijagnoze“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari