Završivši studije na FAMU u Pragu život mi postaje sve dinamičniji. Krajem marta odlazim u gardijsku jedinicu JNA u Valjevu. Prilično star za vojsku opet mi je spas moje bavljenje fotografijom i filmom. Bila je to 1971, jubilarna tridesetogodišnjica revolucije. Još pre polaganja zakletve prenosim celu fotolaboratoriju u zasebnu prostoriju gde mi je na istom spratu bila i četa. Kapetan Mitrović mi priča kako je proveo tri meseca sa vojskom u rovovima pored mađarske granice, od avgusta do oktobra 1968. čekajući Ruse. Fotografija i film mi omogućavaju da izbegnem sve ozbiljne vojne obaveze, a pomognem opet snimanjem u programima raznih kulturnih aktivnosti koje su pratile proslavu jubileja Revolucije. „Zastava film“ dolazi u Valjevo i snimam još dva nastavna filma.

Makavejev završava montažu svog WR Misterije organizma, a ja moram da završim kopiju filma koji treba da ide u Kan. Ja vojnik, ali sa važećim pasošem. Setim se Makovih reči kada me je pozvao u Split: Ti si mladi lav koji dolazi, a Petko je moj stari drugar! Bez reči sam prihvatio put i snimanje u SAD. Sad je trebalo napraviti kopiju gotovog filma u Minhenu. Uspeo sam da u tri, četiri dana krajem aprila odem svojim „Mini Morisom“, napravim kopiju Misterija u laboratoriji „Bavarije filma“ i vratim se u kasarnu. Za to vreme mogao je to biti veliki prekršaj, ali se sve dobro završilo. Definitivna kopija je stigla posle nekoliko dana. Članovi cenzure: Antonije Isaković, Vlada Stamenković, Milutin Čolić i Arsen Diklić odobrili su film koji je te godine u Kanu, na programu 15 dana autora, postigao izuzetan uspeh i dobio nagradu „Luis Bunjuel“.

Tog proleća, za razliku od praškog, eskalirao je MASPOK u Hrvatskoj. Šime Đodan, Marko Veselica, Vlado Gotovac tražili su mnogo veću samostalnost Hrvatske. U vojsci to nisam toliko osećao, ali jednog petka u maju, kad obično popodne zamire aktivnost u kasarni, video sam da se raznosi novo oružje u sanducima. U tenkovskom puku koji je bio deo naše gardijske jedinice, pale se i izvoze tenkovi, spuštaju kamioni sa „klocnova“ za prevoz vojnika… Ratna soba u komandi bila je osvetljena sa svim komandantima bataljona. Uveče je na smotru pred spavanje došao i komandant bataljona Bralović, koga do tada nisam ni znao, i saopštio da će, zbog političke situacije sa kojom nas je upoznao, naša četa biti udarna, što je značilo da se spava u kompletnoj uniformi sa puškom na stočiću pored kreveta. Tu noć nisam trenuo. Od prave vojne obuke praktično sam bio samo na jednom bojevom gađanju puškom M-58. Pitao sam se – šta je moglo da se dogodi da se to dešavalo pre tri nedelje kad sam bio u Minhenu. Sigurno bih bio dezerter.

Ujutru smo se normalno probudili, posle doručka uključen je razglas u kasarni. Na Drugom kongresu samoupravljača u Sarajevu govorio je Tito. Ozbiljno je upozorio na situaciju u Jugoslaviji i posebno Hrvatskoj u kojoj su bili pohapšeni mnogi političari i generali. Imena nije spominjao. Bio je to kraj maspoka u Hrvatskoj i početak likvidacije liberala u Srbiji.

Stiže poziv Nikole Popovića, direktora produkcije filma Sutjeska, da me zovu za snimatelja druge kamere. Na Žabljaku jula meseca čeka me ekipa. U osnovnoj školi imam priliku da uživo vidim ogromnu opremu Panavision za snimanje filma za tri kompletne kamere. Provodim mesec dana do početka snimanja u upoznavanju sa tehnikom o kojoj sam sanjao, jer smo još Lordan Zafranović i ja želeli da Nedjelju snimamo u sistemu širokog platna što je danas svakodnevica. Jednog dana doleteli su na žabljački aerodrom Ričard Barton, koji će igrati Tita i Elizabet Tejlor. U julu je na Crnom jezeru i počelo snimanje zbog koga sam prošao Istočnu Bosnu, Romaniju, Kalinovik, dolinu Sutjeske, Vučevo, Tjentište …

Dok smo snimali na Tjentištu i okolini, spavali smo u Foči. U avgustu je bilo svečano otvaranje spomenika i muzeja na Tjentištu. Ekipa je dobila slobodne dane, a ja kao vojnik ostao sam sa Draganom Kresojem, pomoćnikom reditelja. Odjedanput nasta gužva. Tito je želeo da prisustvuje snimanju filma… Saobraćajna milicija vraćala je ekipu koja je krenula put Zagreba, Beograda, Rijeke, Sarajeva… Scena svečanog otvaranja spomenika bila je zanimljiva. Tito i Jovanka, Ričard Barton i Elizabet Tejlor okruženi odlikovanim generalima iz rata. Ekipa je za to vreme pripremala objekat za snimanje

Sledećeg dana došao je Tito sa Jovankom. Snimala se scena ranjavanja Tita na Sutjesci u kojoj ga je pas Tigar spasao. Ričard Barton posle naleta aviona i eksplozija ustaje i viče: Anybody alive! … Kasnije u filmu, na dobrom srpskom, to nasinhronizuje Petar Banićević. Dvanaest aviona nadletalo je set, pirotehnika je gruvala… Nije bilo nikakve opasnosti, ali je Tito ustao i rekao: Bogamu, ja njima ni sad ne verujem!… Barton je u pauzama za vreme snimanja čitao Dnevnik revolucionara, Lava Trockog, pa je po prekidu snimanja Sutjeske otišao u Meksiko i snimio Ubistvo Trockog, da bi se vratio u proleće 73. i završio ulogu Tita

Vratio sam se u Beograd gde je pripreman početak Drugog programa TVB. Urednica Zora Korać uspela je uz pomoć supruga, generala Koraća, da me zadrži u Beogradu. Snimam film Kako su se volele dve budale, po scenariju Duška Radovića, a u režiji Aleksandra Đorđevića. Priča o zaljubljenom paru, koji su igrali Milena Dravić i Dragan Nikolić, a koji stalno ometa treći – Gidra Bojanić. Jedne večeri snimali smo scenu u opservatoriji na Zvezdari gde par, po scenariju, posmatra zvezde velikim teleskopom. Kad, pojavljuju se Milena i Dragan i saopštavaju nam da su se tog dana u  podne venčali… U januaru 72. krenuo je na posebnom kanalu Drugi program TVB.

Krajem januara izašao sam iz vojske i ponovo otišao u Prag. Na severu Češke avion JAT-a na liniji Stokholm- Beograd pada sa 19 putnika. Sledećeg jutra bio sam u Srpskim Moravicama i snimio sve svedoke pada našeg aviona. Stjuardesa Vesna Vulović, jedina preživela, bila je u lokalnoj bolnici. Našao ju je stari šumar, inače bolničar u nemačkoj vojsci tokom Drugog svetskog rata, koji nije dozvolio da je pokreću do dolaska spasilačke ekipe. Imala je sreću da ju je u bolnici dočekao doktor Randa, izuzetni hirurg koji je zbog aktivnosti tokom praškog proleća bio poslat po kazni u unutrašnjost. Uradio je niz operativnih zahvata i spasao joj život. Snimao sam  i mesto pada aviona, ostatke nastradalih… Bilo je jezivo. Uzrok ove nesreće ostaće tajna do danas. Naime, prethodne godine u Stokholmu ustaška emigracija ubila je ambasadora Rolovića, pa je i ova avionska nesreća pripisana eksplozivu postavljenom u Švedskoj. Međutim, Jovo Popović, stručnjak za eksplozive, nakon što je obišao i pregledao delove palog aviona u jugoslovenskoj ambasadi je pitao: Šta treba da dokažem? Postoji, naime, i druga verzija uzroka nesreće. U tom delu Češke održavani su vojni manevri protivvazdušnih jedinica. Koridor za prelet bio je zat  zatvoren. JAT-ov DC-9 bio je prvi avion koji je naleteo po otvaranju koridora. Moguće je da ga je pogodila raketa zemlja-vazduh. Zvanično je ostala prva verzija

I dalje snimam za drugi program TVB dugačke dokumentarce o Nini Kirsanovoj, ruskoj balerini, Oskaru Danonu, Alojzu Habi, češkom kompozitoru, seriju „Majstori“. Na Akademiji, gde je moj prvi profesor Vladeta Lukić iz Kino kluba osnovao Katedru za kameru 1970, pozivaju me dekan Radoš Novaković i i Lule da radim kao asistent i nastavnik. Sa znanjem i filmskim iskustvom koje sam imao, školske 72/73. predajem i pravim program za glavni predmet na trećoj godini – Kolor kinematografija, tako da i ja postajem jedan od osnivača Katedre kamere na FDU.  Na poziv Dimitrija Bjelice, šahovskog komentatora, Bora Drašković i ja odlazimo na Island gde se igra šahovski meč Robert Fišer – Boris Spaski da za Drugi program snimimo film. Stižemo pred kraj meča sa uverenjem da ćemo dobiti intervju jer je Bora, i sam odličan šahista, u Sarajevu dok je snimao film Nokaut, igrao više partija šaha sa mladim Bobijem Fišerom. Međutim, u sali gde se igra meč bilo je zabranjeno snimanje jer je sva prava za to imao Amerikanac Čester Foks. Otići u Rejkjavik, a ne pokazati atmosferu, ne snimiti dva  borca, dva gladijatora na ogromnoj sceni… povlačenje figura, ulaske, izlaske… bilo mi je nezamislivo. Kameru „Éclair NPR“ 16 mm ne tako malu, srećom bešumnu, uneo sam u torbi, seo na gornju galeriju i, uz mogućnosti koje je pružala, izvukao samo objektiv i zuher i snimao. Slučaj je hteo, upravo delove meča poslednje partije… Poslednja partija je prekinuta. Da bi je Spaski potom predao. Snimili smo i obećani intervju sa Bobijem Fišerom, prvim šahistom na svetu koji je uspeo da pobedi čitav šahovski sistem u kome su Rusi godinama dominirali.

U staroj zgradi Akademije, u Ulici Vuka Karadžića, prenosim studentima prve generacije kamere sve ono što sam i ja dobijao od profesora u Pragu, autora fotografije  filmova reditelja češkog novog talasa: Formana, Pasera, Jireša, Šorma, Hitilove, Mencla… Po završetku školske godine snimam opet ratni film Mirko i Slavko, Torija Jankovića. Po povratku sa mora toga leta na Kremni zatičem puk vojske koji vežba za snimanje novog filma. Dragan Kresoja priprema vojsku i obilazi terene za snimanje Užičke republike. U oktobru počinjemo snimanje novog ratnog spektakla, opet sa Titom, koga ovaj put igra Marko Todorović. Snimamo uz veliku pomoć armije scene koje su sigurno delovi jednog od najboljih ratnih filmova rađenih sa ekipom  naših glumaca: Božidarkom Frajt, Borisom Buzančoćem, Radetom Šerbedžijom, Nedom Arnerić, Brankom Milićevićem … i glumcima u vojsci: Markom Nikolićem, Aljošom Vučkovićem, Miletom Rupčićem… Snimamo prve dane ustanka u Srbiji 7. jula, sastanke Tita u kući Ribnikarovih, susret Tita sa Dražom, Draže sa Nemcima u Divcima, u kafani moje rođake Darinke Popović… Snimamo oslobađanje Užica i stvaranje nove vlasti

Problem je bila uloga Tita, jer autentičan dokumentarni materijal iz tog vremena nije postojao. Koristili smo postupak da ovaj deo filma uz postojeći arhivski materijal bude crno-beli, za razliku od igranog dela koji je bio u koloru. Trudio sam se da lik Tita uz pomoć šminke i osvetljavanja odgovara fotografijama  Žorža Skrigina iz rata. I neke od ostalih snimljenih scena postale su antologijske, kao ona kada Ružica Sokić telefonira: Alo Požega, javi se, Nemci! Ili kada mali Žarko Jokanović pita Petra Prlička: Čiko, jel sav ovaj lebac tvoj? … Snimanje je od planiranog trajalo mnogo duže, preko sedam meseci.

Tito, koji je voleo film, gledao ga je u fazi montaže na Zlatiboru pre tonske i laboratorijske obrade u Londonu, u leto 74, zatim pred Pulu na Brionima, a došao je i na premijeru u samoj Areni. Zanimljivo je da je sve do smrti, šest godina kasnije, često opisivao svoju ulogu u Užicu prema kadrovima i scenama našeg filma. Govorio je: Povlačio sam se na kraju kolone, poslednji sa borcima i narodom iz Užica i za nama je ostajala poruka – Mi ćemo se vratiti! Krajem novembra 41. sigurno je bilo drugačije. Film je dobio Zlatnu arenu u Puli što je bila zaslužena nagrada za desetomesečni rad svih stvaralaca ovog filma.

Po završetku ovog filma nastavio sam rad na drugim filmovima i televiziji. Na Akademiju je došao Nikola Majdak, preuzeo moj predmet i na četvrtoj godini. Profesor Lukić odlazio je nekoliko puta u penziju i vraćao se na nastavu. Sa Majdakom sam se dogovorio da se vratim na FDU kada Lule definitivno ode u  penziju. Septembra 1978. sreli smo se pred Studentskim kulturnim centrom. Pego, ispunio ti se uslov… Pre dva dana preminuo je Lule, dolazi na fakultet… Od Lukićeve sahrane nastavljam da radim na FDU.

Posebno bih istakao saradnju sa Draganom Kresojem sa kojim sam snimio pet igranih filmova i niz dokumentarnih. Počelo je filmom Još ovaj put snimljenom na 16 mm traci, a potom uspešno prebačenom na 35 mm, što mi je u Puli donelo Kodakovu nagradu za fotografiju. Sledili su filmovi Kraj rata, jugoslovenski kandidat za Oskara 1985, Oktoberfest, jedan od vizuelno najlepših filmova snimljenih u Beograd, Original falsifikata, još jedan kandidat za Oskara 1991. Za naš poslednji zajednički film Pun mesec nad Beogradom opet sam  se trudio da Beograd ima izuzetnu vizuelnu lepotu. Za kraj filma snimali smo noćni let od Ratnog ostrva na Dunavu, preko spomenika Pobednika nad usnulim velegradom. Nažalost, sledeći takav let Kresoja je napravio sa sinom Milošem, studentom kamere na FDU. Na insistiranje Miloša da helikopter leti pri zalasku sunca što niže došlo je do užasne tragedije. Posle pada helikoptera u vodu Dragan je pokušavao da spase vezanog sina… Miloš je kamerom snimao nešto što ih je koštalo života.

Za mene koji sam najveći deo života snimao samo filmom prelaz na video-tehnologiju danas je neminovnost. Dovoljno je znati da se film meri u metrima utrošene trake, a kod videa su to samo minuti ili sati snimljenog materijala koji lako mogu da se obrišu i ponovo snime. Svoj poslednji film Kordon i ja sam radio digitalnom tehnikom, ali je bio prebačen na 35 mm traku. Ironija je da sam za ovaj film na Festivalu u Herceg Novom prvi put dobio 2003. Zlatnu mimozu za najbolju fotografiju. Očigledno se u snimanju slike sve menja, ali za mene film, sa svojih 120 godina postojanja, ostaje jedina garancija trajnosti. Mi danas još uvek nemamo realno vremensko odstojanje da bismo znali kako će izgledati današnji digitalni zapisi slike za 100 godina.

 

O SAGOVORNIKU

Predrag Pega Popović, direktor fotografije, rođen je u Beogradu 1943. Filmom je počeo da se bavi 1958. u Kino klubu Beograd. Prvi je jugoslovenski filmski snimatelj koji je kameru diplomirao na FAMU u Pragu, 1971. Jedan je od pokretača Drugog programa TV Beograd, za koji snima TV drame i serije. Debitovao je filmom Nedelja Lordana Zafranovića, da bi potom snimio više od trideset igranih filmova. Među ostalima: WR Misterije organizma, Užička republika, Nije nego, 13. jul, Oktobarfest, Još ovaj put, Zaljubljeni, Original Falsifikata, Kordon… Dobitnik je brojnih nagrada na festivalima. Pega Popović je jedan od osnivača Katedre za kameru, redovni profesor i dekan FDU. Živi i radi u Beogradu.

 

 



 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari