Biti veran sebi, ostati svoj, menjati se a ostati isti, odnekud su veoma poželjne (i savršeno nejasne) formule koje bi, na filozofskoj ravni, odgovarale tvrdnjama da filozof mora biti lojalan samo svome mišljenju, da sopstvenu misao mora da ganja kao lovac zverinje, te da u tome mora biti bezuslovno dosledan: filozof se povinuje samo zahtevima sopstvenih uvida.

Biti veran sebi, ostati svoj, menjati se a ostati isti, odnekud su veoma poželjne (i savršeno nejasne) formule koje bi, na filozofskoj ravni, odgovarale tvrdnjama da filozof mora biti lojalan samo svome mišljenju, da sopstvenu misao mora da ganja kao lovac zverinje, te da u tome mora biti bezuslovno dosledan: filozof se povinuje samo zahtevima sopstvenih uvida. No, šta ako se utvrdi – a to ne bi smelo biti previše teško – da je dotično mišljenje samo nakupina nebuloza? Da li i u tom slučaju filozof treba da ostane dosledan sopstvenom, dakle nebuloznom mišljenju, ili su nekakve nedoslednosti ipak dozvoljene? (Ovde se, na žalost, moraju preskočiti ljupki psihološki zapleti, po kojima 1. teško da će iko priznati sopstveni kretenizam, pošto već gestom priznanja kretenizam biva otklonjen, a poznato je da je kretenizam nadmoćnija forma egzistencije, od, recimo, razboritosti, i 2. ne biva da se iko žali na nedostatak pameti pošto je ona, kako je to još Dekart utvrdio, najbolje raspoređena stvar na svetu, naime pamet je toliko dobro raspodeljena da se čak ni oni kojima uglavnom ništa ne valja i kojima večito nešto fali, ne žale da im je pameti premalo.) Lešek Kolakovski je u svom besmrtnom ogledu Pohvala nedoslednosti ubedljivo pokazao šta znači herojsko istrajavanje u gluposti, čak, ili naročito, kada su u pitanju tipovi respektibilne pameti poput, recimo, Žozefa de Mestra: do imbecilnosti predan neumoljivom izvođenju posledica o najboljem mogućem (političkom) poretku, de Mestr je skovao upravo fascinantnu pohvalu dželatu i španskoj inkviziciji i u tome ga, filozofski dosledno, nikakve skrupule nisu dale omesti. Toj i takvoj vrsti doslednosti, pak, Kolakovski suprotstavlja nedoslednost i njene blagotvorne plodove, pre svega u građansko-moralnoj sferi. No, uprkos očaravajućoj duhovitosti Kolakovskog i poštovanja dostojnoj snazi zdravog razuma, problem je, ipak, nešto složeniji.
U onoj meri u kojoj nikakav spoljašnji podsticaj ne sme da vodi filozofa – državni razlog, dobrobit naroda ili pojedinca, vera, lepota, ružnoća, dobrota, bilo koji viši cilj uostalom – u istoj toj meri filozof mora moći da razvije autoimunu reakciju u sopstvenom mišljenju. Biti imun na sopstveno mišljenje, ugroziti suverenost sopstvenog intelektualnog zabrana, pustiti u njega strano telo uz sav rizik infekcije, otvoriti se drugom i drugačijem, filozofska je peripetija bez koje, naprosto, nema filozofije. Autoimuna reakcija koja, medicinski gledano, dovodi do mnogih ozbiljnih bolesti poput anemije, psorijaze, astme, juvenalnog dijabetesa, aterioskleroze, artritisa, lupusa, antifosfolipidnog sindroma itd, ugrožava mišljenje onoga koji misli i dovodi ga u krizu. Kriza je, pak, onaj momenat kada bolest – da ostanemo u medicinskom pojmovnom registru – kreće u jednom od mogućih tokova: ka izlečenju, ili ka smrti. Mišljenje, dakle, ako se hoće nazvati filozofskim, mora moći sebe da dovede u krizu, ono je obavezno da na samome sebi isproba sve autoimune reakcije, ono je uvek već, čime god da se bavi, eksperiment na samome sebi, čas anatomije na živome tkivu, bez anestezije. Filozofsko mišljenje, dakle, namerno okreće sopstvene resurse protiv sebe držeći taj autoimuni gest uslovom sopstvene mogućnosti. Ume se, u tom smislu, dogoditi da rečeno mišljenje jednostavno krepa, ali je kao takvo, kao krepalo, neprocenjivo korisnije od onoga koje pokušava da živi kao parazit na sopstvenom lešu, kao riba-čistač na hranom bogatim oblicima identiteta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari