Fisija betonskog jezgra 1

Kasno proleće 2006. godine bilo je varljivo, u političkom i književnom smislu. Slučaj je hteo da novinarka Politike odluči da ne prenese ništa od onoga što sam izgovorio na konferenciji za štampu povodom objavljivanja novog izdanja Časa anatomije Danila Kiša.

Pošto je izveštaj sa te konferencije pronašla u drugim medijima, urednica kulture je naložila toj novinarki da za kaznu napravi intervju sa mnom. Iskoristio sam priliku i tada najavio izlaženje prvog broja književnog podlistka Beton, koji je objavljen u dnevnom listu Danas 20. juna te godine. Intervju je istog dana izašao u Politici, tako da je većina kulturnih poslenika bila pravovremeno obaveštena o tom malom kulturnom događaju na našoj sceni.

Ideja Betona, međutim, rođena je koju godinu ranije, i to na jednom predavanju u Narodnoj biblioteci Srbije, gde je gostovao Branislav Jakovljević, ugledni profesor drame i performansa sa Stanforda. Bilo je to prvo njegovo predavanje u Beogradu nakon pada Miloševićevog režima. Govorio je o tome kako čitati Harmsa, a predavanje je nosilo naslov „Takst i propast“. (B. Jakovljević je priredio i tematski broj časopisa Gradac, 146-147, posvećen ovom avangardnom piscu.) Kako će se ispostaviti, bilo je to jedno od najuticajnijih predavanja ovog teoretičara, jer će se iz razumevanja teksta kao događaja koji se dešava u blizni propasti – „koji u zapadnoj i centralnoj Evropi nosi ime Aušvic, u Rusiji Gulag, a u Srbiji Srebrenica“ – roditi ideja o ponovnom čitanju recentne književnosti u Srbiji i regionu, i to u kontekstu minulih ratova i raspada Jugoslavije. Integralni tekst ovog predavanja moguće je pronaći u knjizi Kako čitati, koju je objavila NBS 2005. godine.

Pokretanju Betona, prethodili su dugi razgovori o savremenoj književnosti i kritici, koje sam vodio sa svojim književnim prijateljem Tomislavom Markovićem, kog sam poznavao još iz ranih devedesetih godina. Bio je jedan od najperspektivnijih satiričara, koji se otrgao iz ralja tzv. Beogradskog aforističkog kruga, koji je sa Čotrićem završio u SPO-u Vuka Draškovića. Obojica smo bili na stanovištu da bi se neko glasilo neizostavno moralo pokrenuti, samo nismo znali gde i kako. Sve novine bile su zatvorene za naše ideje, kao što će se ispostaviti kasnije da to što Beton bude objavljivao neće naići na previše razumevanja na sceni. To zapravo nimalo ne čudi budući da su prežici književnog esnafa iz devedesetih bili raspoređeni diljem sistema, iako je UKS doživeo cepanje na svoj demokratski i nedemokratski deo. Liberalniji deo scene je takođe reagovao sa arogancijom, braneći svoje posede osvojene još u Miloševićevo vreme. U to vreme, česta lektira bio nam je Tomas Bernhard (njegov roman Beton je 2005. kod nas objavila Alexandria Press), ali i polazna tačka u gotovo svakom razgovoru o događajima koji su se nizali na kulturnoj i političkoj sceni. Drugi važan uticaj, koji će se u kasnijim godinama pretvoriti u izuzetnu saradnju, dolazio je svakako od splitskog Feral Tribunea. Jedan susret sa feralovcima u Narodnoj biblioteci Srbije izvešće Beton na regionalnu scenu, jer će izbor iz naše produkcije jednom mesečno početi da se pojavljuje kao specijalni podlistak Ferala. Ne treba zaboraviti da je to bilo vreme nakon atentata na premijera Đinđića, doba pomame za Gvozdenim rovom, razlaza sa Crnom Gorom i Koštuničine hipnotičke mantre „Kosovo je Srbija“. Od izdavača, Narodna knjiga bila je na vrhuncu moći, a ex-magacioner BIGZ-a Miličko Mijović merilo dobrog literarnog ukusa. Većina pisaca, koja je držala do sebe i nagrada, odlazila je u Narodnu knjigu, baš kao što danas odlaze u Lagunu. Tih dana smo, komentarišući apsurd književnog života u Srbiji, Tomislav Marković i ja osmislili koncept fanzina koji bi se zvao Beton i imao bi nesvakidašnje rubrike, koje bi otvorile prostor za dekonstrukciju kulturno-političke stvarnosti Srbije. Podnaslov „Kulturno propagandni komplet“, smislio je Slobodan Georgijev, današnji novinar BIRN-a, tada na odsluženju civilnog vojnog roka u Narodnoj biblioteci Srbije. Takođe, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je kompletan vizuelni identitet Betona osmislila dizajnerka Olivera Batajić, koja je u to vreme već napravila revoluciju u grafičkom oblikovanju do tada zapuštenih edicija NBS.

Jednom prilikom sam Filipu Davidu izneo našu ideju o pokretanju fanzina koji bismo umnožavali na kseroksu i delili po knjižarama, našta se on osmehnuo, primetivši da je mnogo pametnije takvu ideju ponuditi Mihalu Ramaču, tadašnjem uredniku Danasa. Zaista, od prezentacije ideje redakciji lista do pokretanja pilot broja Betona nije prošlo više od dva meseca. Krenulo je neočekivano brzo. Naše prognoze bile su da ćemo izlaziti najduže šest meseci, međutim produžilo se na sedam godina. Sve između tog juna 2006. i oktobra 2013. danas je deo povesti ne samo srpske već i postjugoslovenske književnosti. Razvila se čitava mreža saradnika iz celog regiona, a potom i šire. Beton je prepoznat kao kulturna inicijativa koja ima snage da prekorači sve granice, uprkos velikim otporima koji su se javili na domaćem terenu.

Međutim, u sam Beton bio je ugrađen i jedan mehanizam koji će se kasnije pokazati kao fatalan. Bio je to koncept po kome su svi mogli da odlučuju o svemu. Model četvorice urednika (Sašu Ćirića i Miloša Živanovića doveo je Tomislav Marković pošto smo zaokružili koncept podlistka) funkcionisao je pomalo anarhično, uz stalne antagonizme između Saše Ćirića i mene. Zanimljivo je da s njim nikada nisam delio isti pogled na literaturu, etiku i politiku što se pokazivalo vrlo često prilikom uređivanja brojeva (vidi rubriku: Karaoke obračun). Jedino što je umeo, bilo je da napiše kritiku koju je objavljivao u svojoj rubrici (Cement) ili da reciklira opšta mesta teorije. Kao kritičar imao je izrazito slab osećaj za savremenu literaturu. Bliski su mu bili pisci poput Gorana Petrovića i Radovana Belog Markovića, pa čak i Vladimira Kecmanovića (vidi: „Topovsko meso“, Beton br. 63, 2009) . Na tim pozicijama bi i ostao da slučajno nije zalutao u Beton, koji će na kraju i preoteti, nošen mišlju da Beton čine samo prepoznatljivi logo i pečat udruženja, koje sam osnovao kao vid institucionalne potpore podlistku.

Beton je preživeo i Koštunicu i Tadića da bi se survao u ambis sa dolaskom Aleksandra Vučića na vlast. Bilo je to na početku druge godine njegove vladavine, u vreme sve oštrijih podela na intelektualnoj i književnoj sceni Srbije. LJudi su naprosto hrlili da upute javnu podršku Vučiću, hvaleći njegove evropske potencijale. Objavljivanje teksta Branislava Jakovljevića o pogubnom uticaju najmoćnijeg čoveka Srbije na medije, izazvao je turbulencije i u samoj redakciji Betona (vidi: „Legitimizacija ćutanjem i veseljem“, Beton br. 138, 2013). Onog časa kada je Tomislav Marković odlučio da u ime e-novina odgovori Jakovljeviću sa pozicija nove vere u srpsko političko rukovodstvo, nastao je raskol u redakciji podlistka (vidi: „Otvoreni prelom duše“, Beton br. 139, 2013). Zbog toga sam smatrao da bi koncept Betona neizostavno trebalo reformisati. Saša Ćirić bio je apsolutno protiv toga, za šta je dobio i većinsku podršku. Nije mi preostalo ništa drugo nego da odem iz redakcije, što je kasnije učinio i Tomislav Marković. Tako je ono što smo stvorili ostalo u rukama čoveka koji sa idejom i duhom Betona nije imao nikakve veze, što će potvrditi svaki broj koji je pod starim imenom izlazio od jeseni 2013. do danas. Ipak, sedam godina života za takav podlistak nije malo. Ma koliko to gorko zvučalo, Beton je izvršio svoju revolucionarnu ulogu.

Autor je kourednik sa Alidom Bremer magazina Beton-international, koji periodično izlazi na nemačkom i engleskom jeziku

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari