FRIDA: Moje slikarstvo odašilje poruku boli

FRIDA: Novi roman poznate hrvatske spisateljice Slavenke Drakulić, Frida ili o boli, upravo je objavila zagrebačka izdavačka kuća Profil. Zahvaljujući predusretljivosti izdavača Knjiga Danas ekskluzivno u Srbiji objavljuje odlomak iz romana, posvećenog meksičkoj umetnici Fridi Kalo (1907 – 1954)
Kad je nakon devet mjeseci ustala iz kreveta, desna joj je noga bila tanja i ravna poput štapa. Druga djeca su to vidjela, nisu mogla ne vidjeti. U školi su vikala za njom da je šepavica. Noću ih je sanjala kao kojote sa zlim njuškama koji podlo obilaze oko njene noge ne bi li je zagrizli. Branila se. Udarala je oko sebe, ali nije plakala. Škola je u početku bila mjesto mučenja i baš zato mjesto vježbanja obrane.
Njena se majka borila protiv dječje zlobe kako god je znala, pa i slojevima čarapica koje joj je navlačila da se ne bi vidjelo koliko je desna noga tanja. Nikoga time nije uspjela zavarati. Tek su nove, po mjeri izrađene čizmice uravnotežile njezin hod. Ali ne i karakter, već obilježen prkosom. Čizmice su je učinile važnom: bila je tako mala, a već ih je smjela nositi, baš kao da je već gospođica. Još uvijek ih je čuvala u sobi, pokraj najdraže lutke, aztečkih kipića koje joj je poklonio Maestro i kostura od papirmašea. Bile su napravljene od finog telećeg boksa, s vrhovima tamnije boje. Sjećala se kako je trebalo vremena da joj služavka provuče vezice kroz sve one rupice i kako je strpljivo čekala da to završi. Te su je čizmice vraćale u vrijeme kada je s ocem odlazila u šetnje izvan grada. Dok bi otac crtao akvarele, ona bi skupljala kamenčiće i promatrala leptire, ptice, kukce.
Tada sam, točno to pamtim, prvi put osjetila zavist. Ne prema drugoj djeci koja nisu šepala, već prema svim tim krilatim stvorovima. Kad mi je jednom leptir sletio na ruku trepereći nježnim žutim krilcima, iznenada sam zaplakala. Nisam znala što bih rekla ocu. Nisam znala da je to bila zavist. Zašto ja nemam krila? pitala sam ga. Otac se nije nasmijao.
Možda je to već bio znak nadolazeće nesreće, palo joj je na um dok se tog jutra prevrtala u krevetu.
Nakon preležane paralize, iako je bila još dijete, brzo je shvatila da je ostala obilježena. Postojala su dva načina da se s tim nosi: predati se, prihvatiti šepavost kao stanje kojeg se treba sramiti i sakriti se u mračni trbuh kuće – ili boriti se. Već tako mlada bila je primorana naviknuti se na drugačiju sebe. A zatim je morala naučiti ono najvažnije – kako svoj nedostatak pretvoriti u prednost. A da bi to naučila, trebale su joj godine.
Dječje izrugivanje u njoj je izazivalo bijes i prkos, ne i samosažaljenje. Ni tako mala nije prihvaćala poraz, to je bilo za mamine maze poput mlađe sestre Kity i njenih prijateljica. Plakanje joj se oduvijek gadilo kao i pokazivanje bilo kakve slabosti. Kad je već bila drugačija, mogla je barem pokušati biti bolja, brža, jača. Uskoro je naučila voziti bicikl. Penjala se na drveće i plivala brže od djevojčica koje preskaču konopac i igraju školice pazeći da ne uprljaju haljinice. Bila je bolja i od Kity, koja, istina, nije bila šepava, ali nije bila ni odvažna. A zato što je bila drugačija, mogla je biti odvažna i usuđivati se činiti ono što se djevojčice poput nje ne usuđuju, na primjer učiti hrvanje i boks. Dok ju je majka potajno sažalijevala, otac ju je u svemu podržavao i govorio joj da je bolja od drugih jer je hrabrija i jer su hrabrost i pamet važniji od šepavosti, a ona posjeduje oboje.
I dok je u susjednom parku jurila na biciklu, činilo joj se da leti. Kad bih barem mogla letjeti, mislila je tada, ne bih više ni trebala noge.
Nije istina da čovjek nešto osjeća kad se dogodi nesreća. Nema ni osjećaja ni misli. Postojiš i ne postojiš istodobno, poput čestica prašine koje se kovitlaju u zraku. Vidiš nebesko plavetnilo, i kao da si i sama dio zraka, vode, zelenila u obližnjem parku. Lebdiš u tišini u kojoj ne čuješ ni otkucaje svoga srca. Nije li to iskustvo ništavila?
I mir, da, zapamtila je mir. Zapravo, bilo je to njeno jedino sjećanje na nesreću. Kao dijete, presložila bi nekoliko puta list papira i iz njega izrezivala simetrične figure. Njeno je papirnato sunce imalo zrake, ali mu je nedostajalo središte izrezano škarama. Sjećanje na nesreću bilo je poput tog sunca u čijem je središtu zjapila praznina.
Nije se mogla sjetiti koliko je dugo trajala njena odsutnost iz tijela. Sljedeći prizor koji je ugledala bila je žena koja je nosila paprike kako trči noseći u rukama svoja crijeva. Čula je nečije zapomaganje, neki glas koji viče: «Balerina, balerina!». Potpuno besmisleno, pomislila je, o kakvoj to balerini bunca? Kad je podigla ruku, vidjela je da je krvava i posuta zlatnim prahom. Prizor joj se učinio nestvarnim, kao da se iznenada našla u kazalištu. Ili kao da je već bila mrtva.
Vidjela sam, zapamtila sam, da je crveno istodobno boja života i boja smrti. Kad god bih kasnije pokušala zamisliti svoje slomljeno tijelo, vidjela bih krv i zlato i pomislila kako je već u tom času moj život bio šareno obojen i kičast. Da sam ikada naslikala sliku same nesreće, upotrijebila bih te dvije boje. Ali to je jedina slika koju nisam naslikala, iako sve moje slike proistječu upravo iz te, nenaslikane.
Ja i nisam slikala ništa drugo osim svoje nesreće, mislila je zagledana u prozor toga jutra, gotovo trideset godina kasnije.
Poslije je saznala da je u sudaru ostala bez odjeće i da je ležala na ulici, gola, krvavog tijela posutog zlatnim prahom koji je neki majstor soboslikar vjerojatno bio nosio sa sobom. Maglovito se prisjećala da se neki muškarac sagnuo nad nju, kleknuo na njen trbuh i zatim jednim trzajem izvukao nešto zabijeno duboko u njenu utrobu. Iz trbuha je niz Fridina bedra naglo prokuljala krv. Zaurlala je i ponovno izgubila svijest.
Došla je k sebi tek u bolnici. A tamo, s njom na nosilima, neki su ljudi jurili kroz hodnike i vikali: Brzo, brzo, brzo. U operacijskoj dvorani sestra je prislonila bijelu masku na njeno lice i rekla: Duboko dišite i brojite do deset. Udahnula je eter, ne sluteći koliko će još puta u životu osjetiti taj miris. Napokon je utonula u spasonosni san.
Doktori su s razlogom sumnjali da će preživjeti. Ali preživjela je. Mladi organizam se borio. Spasila se tako što se odmah, već u bolnici, počela navikavati na bol koja se uselila u nju i postala sustanar kojeg se više nikada neće riješiti.
Aleks, koji je kao nekim čudom ostao neozlijeđen, rekao joj je kasnije da joj je desna noga, ona šepava, slomljena na jedanaest mjesta, a stopalo iščašeno i zdrobljeno. Kičma je bila slomljena na tri mjesta u predjelu križa, ključna kost također, kao i treće i četvrto rebro. Lijevo je rame bilo iščašeno. I sve će to doktori nekako moći pokrpati, osim kičme i napukle zdjelice, rekao je. Zatim je opisao ono što je vidio svojim očima: dugačku metalnu šipku koja joj je probila trbuh u visini lijevog kuka i izašla kroz vaginu.
Bio je to držač iz autobusa, rekao je.
Bila je živa nabijena na kolac. Pošto je neki, dovoljno priseban, prolaznik izvukao šipku iz Fridinog tijela, on i Aleks položili su je na biljarski stol u obližnjem baru i čekali pomoć.