Češka filmska javnost je među prvima u svetu u prilici da vrednuje novo ostvarenje svog velikog zemljaka, sada američkog i svetskog reditelja Miloša Formana.
Gojini duhovi su prikazani premijerno u Španiji (naravno – zbog Gojinog porekla), i još samo u Nemačkoj i Austriji nešto malo pre praške premijere.

Češka filmska javnost je među prvima u svetu u prilici da vrednuje novo ostvarenje svog velikog zemljaka, sada američkog i svetskog reditelja Miloša Formana.
Gojini duhovi su prikazani premijerno u Španiji (naravno – zbog Gojinog porekla), i još samo u Nemačkoj i Austriji nešto malo pre praške premijere. Amerika ga još nije videla, a ni ostale evropske zemlje.
Ovo je treći istorijski Formanov film (prethodna dva su Amadeus i Valmont). Po naslovu bi se reklo da će glavni lik biti jedno od najslavnijih imena u istoriji slikarstva – Francisko Goja, umetnik i ličnost kontroverznih ponašanja i raspoloženja, autor za svoje vreme šokantnih likovnih ostvarenja, savremenik i pratilac dramatičnih događaja koji su se odigravali u Španiji i oko nje na prelomu 18. i 19. veka. Ispostavilo se, međutim, da je – u ime metafore koja je, po samom Formanu, bila glavni podstrek za nastanak tog filma – uloga Goje u filmu potisnuta u drugi plan. Glavna ličnost je ambiciozni službenik Svete inkvizicije – sveštenik Lorenco. Mlada, privlačna Ines, ćerka dobrostojeće građanske porodice, i pri tom Gojina muza i njegov višegodišnji model je Lorencova žrtva na kojoj dokazuje svoje inkvizitorske moći i metode. Optužena je za pripadanje judaizmu, okovana i bačena u tamnicu, a njen mučitelj i ispitivač, brat Lorenco je, inače, glavni zastupnik ponovnog uvođenja zloglasne metode Inkvizicije – iznuđivanje priznanja mučenjem. Istovremeno, on je i prijatelj Gojin. Priča se zapliće, roditelji pokušavaju da oslobode Ines ucenjujući Lorenca, a na kraju ga i prisili da napusti Španiju i emigrira u Francusku.
Jednim montažnim rezom vreme se prevrti za 15 godina i film nas uvodi u doba posle Francuske revolucije, odnosno vreme upada Napoleonove vojske u Španiju. Sve je u tom trenutku postavljano naglavce, dvor i članovi kraljevske porodice su rasterani, visokim zastupnicima inkvizicije se sudi, među presuditeljima je i Lorenco. On je u međuvremenu, u Francuskoj, postao aktivni pripadnik i propagator ideja Francuske revolucije, koje sprovodi na isti način kao i one prethodne – nasiljem. Vrata španskih tamnica se otvaraju, iz petnaestogodišnje tmine podzemnih mučilišta izlaze sužnji. Među njima i Ines – poremećena uma, ostarela. Cvili i traži ćerku koju je rodila pre 15 godina u tamnici. Otac je – brat Lorenco.
Onda se tokovi istorije opet uskomešaju, život i ljudi zajedno sa njim opet prevrću kapute: Napoleonova vojska je poražena kod Vaterloa, na španski tron se vraćaju preostali članovi kraljevske porodice. Inkvizicija je opet na vlasti, sada se sudi Lorencu. U poslednjem kadru – njegovo mrtvo telo visi na niskim kolima koja tandrču niz usku kaldrmisanu ulicu. Oko njih skakuću deca, pevaju vesele španske pesmice. Kamera se udaljava, kolica se smanjuju, naslućuju se samo obrisi leša, dečiji glasovi radosno pevaju…
Ideja da snimi ovaj film, po Formanovim rečima, ponikla je pre gotovo četiri decenije, u vreme kada je napuštao Čehoslovačku, posle okupacije sovjetske vojske, avgusta 1968. Imao je, kaže, ogromnu potrebu da snimi delo o svakom teroru koji je vladao i vlada svetom i koji će se i dalje ponavljati, jer ljudski rod nije u stanju da izvuče nauk. I tada je još video Goju i njegovo vreme kao glavne aktere u paraboli o nasilju.
Ako je Formanova ideja bila da napravi filmsko delo o tome kako se istorija ponavlja i kako se zla (i ona najstrašnija) lako zaborave, zature negde u svesti i ubrzo opet haraju svetom – tu ideju je ostvario i u tome je uspeo. Poruka je lako čitljiva i pri tom ispričana, naravno, tečno, iskusno… Međutim, ostao je utisak da Gojinim duhovima nedostaje onaj formanovski samosvojni, neponovljivi štih, ona „luckasta“ privlačnost, recimo, njegovog Amadeusa i nekih drugih junaka (Mek Marfija, na primer, iz „Kukavičjeg gnezda“) koji su svi neobični, iščašeni, ali neodoljivi u svojevrsnom šarmu, uzbudljivi. Tog nečega „posebnog“ nema u Gojinim duhovima. Prisustvujemo najstrašnijim kaznama inkvizicije, gledamo „presvlakače“ što menjaju ubeđenja kako je kad potrebno, sećamo se kako su se i u našim životima, tu nedavno, smenjivale vlasti, režimi i njihovi strasni zastupnici. Ali pri svemu tome ostajemo hladni, bez uzbuđenja i nadahnutosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari