Hagibancija

Ivan Džidić Ako se zaviri u postojeće rječnike ili sličnu neku literaturu, možda se uz malo sreće može pronaći da je hagibancija jedna posebna vrsta zajebancije, koja se javlja kao posljedica jednako posebne viroze, hagiroze. Koja se, posljedica, u nekim slučajevima, čudni simptomi, vrlo teško dijagnosticira. A osim akutne, vrlo je česta kronična. Pa džaba influreksi, andoli, fluimucili i ostali C i slični vitamini i minerali. Pogotovo što se često ispoljava preko selektivnog pamćenja iliti rupa u sjećanju.
Pomenuh, čini mi se neki dan, kako moji izvori govore o tri agresije, tri zavale u BIHU. Dvije vanjske i jednoj unutrašnjoj. Taj mitološki univerzalni broj može se provući kroz sve prostore rahmetli ESEFERJOTA. A odnosi se i na njega samog. Što kažu „u celini i celosti“. Baš u kombinaciji jedan plus dva ili dva plus jedan. Rjeđe kao jedan plus jedan plus jedan. Ali da ne govorimo sad „o celini i celosti“, da joj ne prelazimo granice. Usput, valja imati na umu, što bi insistirajući opetovano rekla Sonja Biserko, hronologiju. Kao i da je onaj bivši načelnik štaba generala, Kadijević, u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“, bio dovoljno jasan kada je govorio o prenamjeni uloge JNA i zadacima u skladu sa istom. A do koje je došlo još devedesetprve. I onda je to sve vrijeme, nasljedno, bio jedan u onom broju tri. Trenutačno hoće reći i u Hrvatskoj i u BIHU.
Tužba tužbu vuče, odbrana odbranu, a presuda presudu. Pa se priča nastavlja sa Republikom Srpskom i Hrvatskom. Za prvu kreće tvrdnja da je stvorena još devedeset druge. Što bi moglo i biti u redu i tačno. Ako se može složiti način nastajanja i ozvaničenje, pa onda sa svim tim u paketu. A što je opet malo hagibantno, jer bi se morala nekako slagati slagalica od nastajanja Republike Kosovo i mogućeg njenog ozvaničenja. Pa kako se složi da se složi.
Za drugu, Hrvatsku, obnavlja se priča vezana za tužbu, možda opet malo nespretnu i nesretnu, ali kao priča o protivtužbi. Što je još simptomatičnije. Ili je mene zakačio virus pa ne kontam. Ili je potpuno u redu djelovanje tijela koje se na ovim prostorima javlja i djeluje pod nazivom pod kojim se javlja vezano za nepriznatu RSK, a u izbjeglištvu i ni u čije ime. Ne razumijem dakle mlađahnog Vladimira Đerića i savremenike mu, kao ni njihove prethodnike, ali nikako. Šta oni imaju sa nesrećom državljana, građana druge države. Osim principijelno i bez tužbe. Da ti građani skupe jedno trideset hiljada potpisa, sastave tužbu protiv vlastite države za sve ono što ih je snašlo, pa je onda hagiraju na određenu adresu, dobro. Ovako kako je, nekako ne ide ni odvojeno ni zajedno. Kao što bi išlo recimo soljenje NATO-a.