U ovoj „haiku niski“ (kako stoji u podnaslovu zbirke) svoje pesme objavilo je 48 pesnika pripadnika haiku kluba Šiki u Beogradu. Uporedo je štampan i prevod pesama na engleskom jeziku. Predgovor za zbirku napisao je mr Slobodan Prošić, koji i sam piše haiku pesme, on je, kao diplomata, proveo dosta vremena u Japanu, i dobar je poznavalac japanske kulture, a ovaj njegov predgovor je mala enciklopedija haiku poezije. Zbirka je posvećena prijateljskom japanskom narodu kao znak saosećanja za žrtvama stradalim u velikoj katastrofi koja je pogodila tu zemlju.

Valja reći da haiku udruženja ima dosta u Srbiji, i da se veliki broj srpskih pesnika bavi ovom poezijom, a mnogi od njih dobijali su i nagrade na japanskim haiku konkursima. Ovogodišnji dobitnik jedne od nagrada u Japanu je Dragan Ristić, član Haiku kluba u Nišu, za zbirku Đavolja varoš.

Sasvim je razumljivo da nismo ulaziti u analize i procene pojedinačno o pesnicima koji su ovde zastupljeni. Oni su svakako vrhunski, i verujemo da su njihove haiku pesme zaista izuzetne, u to će se i sami čitaoci uveriti. A verujemo da će se i poznavaoci haiku poezije u to uveriti. Ovom prilikom želimo nešto da kažemo povodom ove zbirke, i njenog naslova Zašto ptice plaču.

Sam naslov/pitanje nas upućuje na „plakanje ptica“. Ali, naslov sadži i nalog da se istraži taj plač. I sada bi, prema logici potanja, sam „razlog“, odnosno to „zašto“ plakanja ptica, bile ove haiku pesme, to su same pesme (u ovoj zbirci ima ih oko 144) – one su ta „rasprava“ o pticama i njihovom plakanju. Ali one su i mnogo štošta drugo što je s njima i s nama. Ko želi da sazna zašto ptice plaču trebalo bi da čita ovu haiku poeziju.

Uz ove napomene o naslovu/pitanju ove haiku zbirke, treba reći da se na njenoj naslovnoj strani nalaze dva „pisma“, jedno ideografsko, a drugo „slikovno“ – to je „ptica“ koja je u punom letu i zamahu krila i, koja kao da nas upućuje na izvorno japansko pismo – prvo ima apstraktne grafeme, a drugo je „privrženo“ čulnosti – slika“ je iz čulne i iskustvene sfere i pripada svima, i ne deli nas, i ne zatvora u sisteme, kao ideografsko pismo – „slika“ ujedinjuje, i to je stalna tendencija, to bi se tako moglo reći, ujedinjavanja i razumevanja na osnovu „vida“ i „slike“, nasuprot „sluhu“ i ideografskim odredbama. Kad se vidi ova naslova strana, zna se da je to ovde odmeravano, da „crtež“ nadopunjuje to što je u „pitanju“, da nas neposrednije i šire otvara od samog „pitanja“. I, na kraju, „crtež“ traži više od same „odredbe“ – slikovno „pismo“ („slika“) čuva našu kreativnost, čini nas slobodnim, i otvorenim i obnavlja i to što je prošlo, i to naredno. A taj ko je smišljao „naslovnu stranu“ ove knjige, uputio nas je i na ove haiku pesme o pticama i njihovom plakanju, jer su haiku pesme „slike“ i „rasprave“ o „plakanju ptica“, i znaš da to nikad nećeš dokučiti do kraja ali, i pored toga, trudiš se oko toga.

Ali, vratimo se pticama i njihovom „plaču“.

Ovde bih izneo jedno svoje „iskustvo“ u vezi sa „ptičijim svetom“ – bilo je to poodavno, jedna profesorica matematike me upitala, kad sam je jednom susreo u šetnji gradskim parkom u Skoplju, da li ja tako proučavam „psihologiju ptica“, šetajući parkom, i to je imalo neku najčistiju zavodljivost, ta njena opaska o proučavanju „psihologije ptica“, koja se uklopila i u ova premišljanja o haiku pesmama o pticama. I tada, i sada mi je, povodom ovih pesama, zazvučalo nešto čudno u tome što mi je ona rekla, a to je da su ptice svojim letenjem samo to „bivstvo“ i „bivstveno“, ili su tome najbliže svojim letom, i da je sve njihovo samo to bivstvo ili letenje, ili je blisko tome, da je i sam njihov „plač“ samo to njihovo letenje, ili je blisko tome – to mi je sada zazvučalo u tome što mi je tada rekla ta izuzetna osoba – da su ptice same to bivstveno, zato što su u letu, zato što lete, i u tome se letu oslanjaju o sebe – njihovo (slobodno) letenja je samo sobom zasnovano, i nema drugog oslonca sem sebe – one su u tome „istom“ i ništa ne nalaze sem to „isti“ koje je samo njihovo letenje – one su dospele (izbile), kako bi rekao jedan filozof, u to „stra(h)otno, strašno…“, nezavičajno i otvoreno – one su samo to „jeste“ (kao i haiku pesme) – sama „unutrašnjost“, ili tako nešto kao „duše“ koje lete (i koje se vide). I tada, kad se ptice, na primer, naređaju na struje vodove, i tada su samo to „jeste“, i to „isto“, i samo letenje, i pored toga što se čvrsto drže na tim žicama. I pročitavajući ovu haiku zbirku, sve sam se više uveravao da su ove haiku pesme i psihologija ptica, i njihova fenomenologija i njihova ontologija, one su i najkraći trenuci tih šetnji po gradskim parkovima i po drugim predelima zemlje.

A sama opaska o „psihologiji ptica“ te izuzetne osobe, meni se i sada potvrđuje, kao i ranije, kao nešto što se odmah utiskuje unutra, i što je, u nekom smislu, dragocenije od mnogih saznanja o pticama. I pripala mi je trajno. A nešto slično se desilo i sada, sa ovom zbirkom, i sa njenim haiku pesmama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari