Himna o ljubavi i slobodi u vremenu zla 1

Nedavno se, uoči godišnjice smrti Mire Furlan (preminula 20. siječnja 2021. u Los Angelesu), slavne dive jugoslavenskog filma i kazališta, pojavila u izdanju Frakture iz Zaprešića njena autobiografija Voli me više od svega na svijetu (u prijevodu s engleskog Ive Karabaić)..

… to je duboko potresna ispovijed žene (na više od 600 stranica), koja je zlim vremenima usprkos, strasno vjerovala u ljubav i slobodu i upravo stoga nije mogla, niti željela pristati na zadane klišeje mržnje i nacionalističke isključivosti koji su eskalirali koncem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, dakle uoči i početkom rata i krvavog raspada, sada već bivše, zajedničke države.

Ova knjiga nije njen prvi, niti jedini književni uradak; svojedobno je napisala dramu Dok nas smrt ne razdvoji, a Feral Tribune joj je objavio knjigu kolumni Totalna rasprodaja i već je tada bilo razvidno kako Mira Furlan posjeduje veliki spisateljski talent i potencijal, rafiniran stil i rijetku sposobnost da suptilnom rečenicom i jednostavnim riječima ispiše najdublje i najsloženije osjećaje i misli.

A taj se talent nakon godina sustavne izopćenosti i nimalo lakog života u egzilu u SAD, niza osobnih uvreda i kleveta, iskustva progona i izloženosti nacionalističkoj histeriji (kako u Zagrebu, tako i u Beogradu), akumulirao i tegobama života oplemenjivao, sve dok u ovoj knjizi nije naprosto eksplodirao; njena autobiografija predstavlja vrhunsko književno štivo koje svojom kvalitetom posvema ravnopravno (a u pojedinim pasažima nedvojbeno superiorno) stoji uz bok onom najboljem što je u posljednjih tridesetak godina na literarnom planu u nas tiskano i objavljeno.

Blistava inteligencija, ekspresivna senzibilnost, hrabrost u izričaju, kao i spisateljsko umijeće čine ovo djelo Mire Furlan jedinstvenim i neponovljivim štivom koje nas i kao ljude i kao društvo u cjelini posvema razotkriva sa svim našim slabostima i frustracijama i stoga nikoga neće, niti može ostaviti ravnodušnim.

Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći: to je naprosto bolno iskrena i poštena ispovijed u kojoj autorica nikoga, a najmanje sebe ne štedi; skrupulozna je samo prema svom braku, suprugu i sinu Marku, kojem i posvećuje svoju knjigu, što je posvema razumljivo, jer su to jedine osobe na koje se i u najtežim trenucima iskušenja mogla osloniti, (pro)naći potporu i smisao života kada se sve činilo beznadežnim, izgubljenim i zaludnim.

Za Miru Furlan nema nedodirljivih osoba i(li) tema, proziva sve koji su nepodnošljivom lakoćom prigrlili nacionalističku retoriku i rat; užasnuta (ra)spoznaje kako je bila okružena ulizicama i moralnim kameleonima, rijetke štiti, a ispod časti joj je bilo koga od tih silnih ljudskih ništarija i intelektualnih slabića i prostitutki imenovati; ali o njima piše dovoljno prepoznatljivo za sve one čitatelje koji uz malo truda lako mogu dokučiti ili s velikom vjerovatnošću pretpostaviti o komu se stvarno radi.

Voli me više od svega na svijetu knjiga je o odrastanju i sazrijevanju Mire Furlan, ali ujedno to je i povijest njene obitelj: pričao o majci bez koje je rano ostala i ocu, krutom komunistu i profesoru psihologije na zagrebačkom sveučilištu, oboje golootočki uznici, kao i o baki (koja je usvojila Mirinu majku, nako što ju je biološka napustila) kod koje je njihova kći odrastala i obasipala osjetljivu i ranjivu djevojčicu ljubavlju koja joj je tako nedostajala.

To je ujedno i iskrena ispovijed žene o vlastitom kompleksnom, višestrukom identitetu (hrvatsko-srpsko-židovski…) koja je bila svijesna kako svojom ljepotom, erotikom i senzualnošću privlači pozornost i budi muške fantazije; otvoreno piše o svom seksualnom životu i iskustvu (ne libi se progovoriti čak ni o silovanju kojem je kao mlada glumica bila izložena), bez predrasuda govori o tulumima, konzumiranju droge i alkohola, pijanstvima, sve do onog trenutka kad se u vrijeme svoje najveće glumačke slave, kazališnih i filmskih trijumfa zaljubila u beogradskog redatelja Gorana Gajića, tako da je od sredine 1980-ih godina, pa sve do konca 1991. živjela na relaciji Zagreb-Beograd, ne želeći se u ratnom vihoru svrstati na bilo koju stranu, svijesna, budući je u obje sukobljene strane prepoznavala zastrašujuću predanost nacionalističkoj ideologiji krvi i tla, kako niti jedna nije njena.

U Zagrebu je proglašena „srpskom kurvom“, izdajicom „roda svog“, ostala je bez posla i stana, a i u Beogradu je (p)ostala persona non grata, tako da je u studenom 1991. zajedno sa suprugom emigrirala u SAD, gdje je nakon brojnih egzistencijalnih problema i teškoća (apatridska pozicija, beznađe, nezaposlenost, neimaština…) glumački, ali i životno, poput Feniksa uskrsnula i ostvarila, za mnoge, svoj američki san, dakako bez ikakvih iluzija da može dobiti ili igrati (sve one ranije) velike uloge i zaploviti negdašnjim zvjezdanim stazama slave.

Ali, iz raspadajuće Jugoslavije nije željela otići, a bez da se gorkim, potresnim otvorenim pismom (objavljeno u zagrebačkom Danasu i beogradskoj Politici) ne rastane s ljudima i sredinom gdje je doživjela najveća priznanja, ali i razočaranja i osude, gdje su je beskrupulozno odbacili i bez ikakve krivnje unaprijed proglasili krivom.

Vrijednost je ove knjige višestruka: to nije samo teška i mučna osobna ispovijest, to je i kronika raspada i rasapa Jugoslavije, koja je zaslužila bolje ljude (poput Mire Furlan) od nas samih; to je ujedno i priča o svim gadostima hrvatsko-srpskog nacionalizma, ali i dokaz kako posijano sjeme zla živi duže i intenzivnije no što uopće možemo zamisliti.

Nakon uspješnica u američkim serijama i filmovima (Babylon 5 i Izgubljeni) Mira Furlan se na kratko, poslovno vratila u Hrvatsku, glumila je, gostovala u raznim kazalištima (nikad više u svom matičnom HNK), ali odmah je shvatila kako to više nije ista zemlja i da zapravo ne pripada nikome i nigdje; hrvatski je dom definitivno izgubila, Jugoslavija je nestala, a u Americi je našla utočište, ali ne i novi dom.

Na samom početku knjige, u Pismu sinu (rođenom u SAD), pokušavajući mu objasniti tko su mu roditelji, odakle su, kakav im je background, Mira Furlan je zapravo sažela sukus svog moćnog proznog rukopisa, pitajući se: „Da li pišem ovu knjigu za tebe? Da bi ti mogao razumjeti što se dešavalo prije tebe? Kako bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su potekli tvoji roditelji? Ili pišem za sebe, sebi?… da bolje razumijem samu sebe, pokušavajući detektirati skrivenu priču u raštrkanom, nelogičnom, kaotičnom narativu svojeg života“. Bilo kako bilo Mira Furlan napisala je veliku knjigu za sve nas i o svima nama; ujedno to je i knjiga o tomu kako „ovaj svijet ne smijemo uzimati zdravo za gotovo“ i da se usprkos svemu, čak i onda kad smo već zasićeni i umorni od stalnih neuspijeha i silnih razočaranja, moramo (iz)boriti za svoj komad slobode i ljubavi. I upravo ta žeđ za slobodom i žudnja za ljubavlju koje nas jedino i čini autentičnim ljudskim i humanim bićima (pred)odredile su životni put i usud velike i nezaboravne Mire Furlan.