Holivudsko sviranje 1

Petak, 21. oktobar

Ovih dana je radno usijanje. Spremamo, tj. završavamo pripreme za četvrti po redu muzički festival BUNT (Beogradska umetnička nova teritorija). Radimo kao dvojac, LJubiša Jovanović i ja, i nekoliko dragocenih mladih volontera. U stvari, radi LJubiša a mi pomažemo.

LJubiša Jovanović je flautista, profesor, solista, kamerni umetnik, organizator muzičkog života, animator, vlasnik prostora na kome se uzgaja rasad ljubavi prema muzici. On mlade, svoje đake i studente, ohrabruje, podstiče, hvali, uči, prosvećuje, upućuje u život, pomaže; on o muzici zna sve, i sada, na vrhuncu sopstvene umetničke snage, svira duboko, sjajno, lako. On nije veliki umetnik samo zato što može da odsvira veliki broj nota u sekundi, već zato što muziku razume u dubinu i stavlja je u kontekst. On za sebe kaže – a i meni je to važno – da je odsvirao svaku notu koju sam napisala. Ali ne samo moju, odsvirao je skoro sve note što su ih napisali naši kompozitori koji ovde žive: Hristić, Erić, Žebeljan, Despić…

Danas, u petak, LJubiša mi šalje mejl: „Završio sva sponzorska pisamca za avio-kartu i hotel za Kopea. Danas se kupuju karte, hotel rezervisan, plaćen… Idem u Sava centar da potpišem ugovor. Siniši sam poslao tekst za plakat za SC! Do kraja dana najava i na sajtu. Koncert će se zvati „Magija violončela“. Nije loše. Jurim Zagrebačke soliste za note…. I – to je to za sada. Poslaću ti tokom dana program, zaokružen je, pa ti vidi gde treba da se ispravi, za vikend….“. Tako se priprema BUNT.

Zavirite i vi, čitaoče, u www.bunt.rs. Tamo je sve sveže. A ovogodišnji slogan je: „Čiji je Bunt? Naš Bunt“.

Subota, 22. oktobar

Idem pored Kalenića, pa nizbrdo, a onda levo pored neke kafanice i dalje, pored kuća, kućica i kućeraka, više prigradskih no gradskih (i to je Vračar!), do velike škole. Tu, u Marulićevoj ulici je prostor u kome radi Dah teatar, nezavisna profesionalna pozorišna radionica. Impresivnih 25 godina traje ova mala gradska trupa promenjivog sastava, ali konstantne posvećenosti. Večerašnja premijera nosi naslov „Možda sanjati“. Dijana Milošević je rediteljka i dramaturškinja, a sada je, posle više godina tu i koosnivač Dah teatra, Jadranka Anđelković, ovog puta u publici. Nekad davno ove dve mlade žene koristile su na radionici sa umetnicima negde u Španiji moju radiofonsku kompoziciju „Lakrimosa“. Bilo je to devedesetih. Nisam to nikad videla. Nije ostao ni snimak, ni zapis. Ma koliko bila radoznala, to je normalno. Kompozitori ne mogu da budu svuda gde se prostire njihova muzika. Tako sada neću moći da odem ove nedelje u Temišvar, gde mi izvode „Kust“ na festivalu Intrada, niti u Lođ, gde me takođe sviraju.

Da se sada vratim na Dah teatar. Ovog puta to je monodrama mada igraju dva izvođača, glumica i muzičar. Ivana Milenović Popović i Uglješa Majdevac. Drugačije bi se moglo reći da je to predstava za glumicu i prateći zvuk. Jer drugi akter je svirač koji čas poseže za klarinetom, čas za gitarom. Devojka igra nekog ko nam je svima strašno poznat, ko liči na mnoge koje znamo, čak i na nas same, na neke koji se stalno pitaju zašto moraju da idu iz svoje zemlje. U kratkoj sceni koja je dramski vrhunac ove priče, u jedva nekoliko minuta, muzičar svira u svoju udaraljku i dobuje prstima po zategnutoj koži malog bubnja. Dovoljno da se u malom prostoru, s malo predmeta i rekvizita, s malim sredstvima, s malo reči i pokreta, ispiše veliko uzbuđenje koje svi prepoznajemo i koje je obeležilo ovo naše ludo vreme.

Nedelja, 23. oktobar

Nedelju obično provodim sa prijateljima. Lep dan izvukao nas je na obalu Dunava. S jednima šetam, s drugima se srećem i razmenjujem pokoju reč, na oktobarskom suncu. Svako može da završi rečenicu onog drugog jer kao da smo sve ove razgovore već nekad vodili. Ne, nisu to isti razgovori nego se dugo poznajemo, razumemo i slično mislimo. Ipak, ovog trenutka se razlikujemo po tome što neko više voli labudove, kojih je sada više nego pre, a neko više voli patke. Ja patke.

Za to je zaslužna jedna druga patka, ne ove dunavske. Ispod prozora stana u kome živim, u blizini Slavije, u susednom dvorištu živi jedna velika, debela i šarena patka. Gledam je s prozora kako gegucka kroz dvorište, a povremeno se nešto kao „raspriča“. Kva, kva, kva… Kada se oglasi grleno, promuklo i škripavo, tada se svi u kući nasmešimo – evo je opet.

*

Bemus je. Trebalo bi da sam stalno tamo, ali nisam. Da ne objašnjavam.

Otići ću da čujem neka dela, domaće kompozitore. Ovde je, inače, domaće muzičko stvaralaštvo potcenjeno, pa ne mogu a da u sebi ne pozdravim to što je na Bemusu ove godine više domaće muzike. Beležim sebi da treba da čujem Vasilija Mokranjca i Stevana Hristića.

Mimo Bemusa do sada sam ove jeseni čula pet novih orkestarskih dela svojih kolega. Beogradska filharmonija je odlučila da posle dugo vremena naruči, a onda i izvede nove kompozicije srpskih autora. I to pozdravljam. Filharmoniji su kompozicije napisali Vrebalov&King, Anja Đorđević, Zoran Erić, Vuk Kulenović i Draško Adžić. Među sobom različita, ova dela su donela osveženje.

A kad smo već kod Filharmonije i Bemusa, ne mogu da se načudim da, sada već tradicionalno, BF ne učestvuje na Bemusu. Kada je saradnja između BF i Bemusa prekinuta, bila sam tamo umetnička direktorka Bemusa. Da mi je neko rekao da će to moći da potraje više od 10 godina, da dve ustanove kulture, jedan festival i jedna filharmonija, ne mogu da se dogovore, ne bih poverovala. I sve to prepucavanje za naše pare, jer su i jedni i drugi na istom malenom republičkom i gradskom budžetu… Ali, toliko je toga što nisam mogla da zamislim pa se, eto, i dogodilo i traje.

Ponedeljak, 24. oktobar

U prilično zagađenom prostoru društvenih mreža mogu se naći i izvanredne stvari koje bi inače svakako propustili. Čitam danas o ženskoj muzičkoj grupi iz Egipta. Šta te žene u stvari rade? One sviraju u orkestru. Sviraju klasičnu muzičku literaturu, Mocarta, Betovena, Rosinija, Verdija. One sviraju klasične zapadne, a ne tradicionalne arapske instrumente. One nose iste marame, sa istom šarom, kao neku vrstu koncertnog kostima. One su sve završile određenu muzičku školu, a svoje partiture čitaju na Brajevoj azbuci. One su sve slepe. Ta ženska muzička grupa iz Egipta zove se Svetlost i nada.

Utorak, 25. oktobar

Evo šta sam posle operske predstave koju sam sinoć gledala, napisala reditelju Nebojši Bradiću, koji je u privatnoj operi Madlenianum postavio „Suton“ Stevana Hristića, i to integralne verzije ovog važnog naslova srpske muzičke istorije.

„Uradio si odličan posao. Dramska režija i uopšte tretiranje opere kao drame a ne poligona za pevanje, bilo je spasonosno. Ivo Vojnović je isplivao na površinu više i bolje nego da smo gledali samo njegovu dramu. NJu verovatno ne bih volela sa svim tim memljivim Dubrovnikom i „patnjama“ vlastele u vreme pada Dubrovačke republike pod vlast Austrije i Francuske, kada je, nespremna na promene, osiromašila. Ali ovako, s toliko dramske muzičke, harmonske i dinamičke potpore koju je drami dao Hristić, sve je ispalo veoma respektabilno.“

Rekla sam još i to da su solisti zaslužili ozbiljne pohvale. Nataša Jović Trivić kao vlastelinka Mara Beneš, Nenad Čiča kao Lujo Lasić, pomorac, i Dušica Bjelić kao jedna od Marinih kćeri, ozbiljna, filozofski nastrojena devojka s lepim imenom Pavle.

Ono što je prava dragocenost, to je, kako je opersko-dramsko tkivo doživelo metamorfozu i od društvene grandezze u propadanju postalo lična drama s tragičnim krajem, i kako je, obrnuto proporcionalno, rasla potencija muzičkog teksta, na tom putu od opšteg prema pojedinačnom.

Sreda, 26. oktobar

Sinoć je jedan Kotoranin priredio duhovnu gozbu. Ceo klavirski opus, u Francuskoj bi se to zvalo L’int�grale. Bilo je to 2,5 sata čiste, strasne, dramatične, lirske, velike klavirske muzike Vasilija Mokranjca. Nisam uračunala vreme koje su i pijanista i publika morali da uzmu za predah. Bio je to pijanistički podvig Ratimira Martinovića, umetnika koji radi između Kotora, Novog Sada i pomalo celog sveta!

*

Danas je izašao spot BUNT-a. Radili su ga naši volonteri, studenti sa FDU. Nismo im rekli ništa šta treba da rade, imali su naše puno poverenje. I napravili su pametan, duhovit i senzibilan spot, sa Bahovom muzikom u pozadini i decom koja s radošću padaju muzici u zagrljaj.

Četvrtak, 27. oktobar

Kao pripremu za Sajam čitam u prošlom Danasu tekst pod naslovom „Mi različiti“ iz pera izdavača Arhipelaga, i mog izdavača, Gojka Božovića. „S književnošću se poslednjih godina dogodilo ono što se ranije već dogodilo sa autorskim filmom ili sa ozbiljnom muzikom.“ I autorski film i muzika i dalje postoje, ali nisu dominantni deo scene na kojoj vlada holivudska produkcija. Tu ne mogu a da se ne setim jedne rečenice koju izgovara Glen Guld, jedan od najvećih pijanista koji je ikad svirao. U jednom TV programu, dok opisuje jednu vrstu sviranja, on kaže: to je holivudsko sviranje. I svi odmah razumeju šta je rekao: površnost, prazna zabava, pokušaj da se nahrani dosada.

„Optimizam krepi organizam“, kaže Clio.

„Nije sve loše – dobre su knjige“, kao da odgovara Arhipelag.

Odoh na Sajam knjiga.

Autorka je kompozitorka iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari