Nakon četiri godine katastrofalne vojne avanture u Iraku i uz još neizvestan ishod globalnog rata protiv terora i svih neodređenih snaga tame, kolaps grandiozne strategije Amerike otkrio je koliko je loše bila zamišljena njena simplicistička formula za demokratske promene u arapskom svetu.

Nakon četiri godine katastrofalne vojne avanture u Iraku i uz još neizvestan ishod globalnog rata protiv terora i svih neodređenih snaga tame, kolaps grandiozne strategije Amerike otkrio je koliko je loše bila zamišljena njena simplicistička formula za demokratske promene u arapskom svetu.
Paradoks je u tome da Amerika možda dobija rat za arapsku demokratiju, ali od toga ne može da ima koristi, jednostavno zato što model islamske pluralističke politike koji nastaje nije podudaran zapadnoj vrsti sekularne liberalne demokratije. Okretanje mejnstrima fundamentalističkih pokreta u arapskom svetu prema demokratskoj politici isto je što i negiranje džihadističkog projekta i apokaliptičnih strategija Al-Kaide. Neuspeh džihadizma utire put potencijalno optimističkom restrukturiranju islamske politike, ali Zapad ove promene ili ne priznaje ili prema njima zauzima neprijateljski stav.
Obećavajući put prema političkim reformama prekinula je kombinacija više faktora: uspon islamista širom regiona kao jedine snage koja može da eksploatiše mogućnosti slobodnih izbora – najupečatljiviji primeri su pobeda Hamasa u Palestini i spektakularni uspesi Muslimanske braće na egipatskim izborima 2005; porast regionalne hegemonije šiitskog Irana i osećanje arapskih vladara da Bušova administracija gubi paru.
SAD su odustale od svojih demokratskih planova kada su shvatile da se arapska demokratija ne može identifikovati sa liberalnom sekularnom opozicijom – koje praktično i nema u arapskom svetu – već sa islamskim radikalima koji negiraju američku politiku i pomirenje s Izraelom. Što je to tako, naravno, ima mnogo veze s američkom tradicionalnom politikom podržavanja prozapadnih diktatora u arapskom svetu
Ali, ideja da se duhovi demokratizacije sada mogu vratiti u bocu jeste pogodna fantazija. Kretanje mejnstrim islamista – kao što su Muslimanska braća u Egiptu, Front islamske akcije u Jordanu, Hamas u Palestini, Partija obnove u Tunisu ili Partija pravde i razvoja u Maroku – od džihadizma prema učestvovanju u politici započelo je znatno pre američke kampanje za promociju demokratije i to nije pokušaj da se zadovolji Zapad. To je stvarni odgovor na potrebe i zahteve njihovih pristalica.
Zatiranje arapske demokratije, kako to sada pokušava da uradi egipatski predsednik Mubarak nedavnom zabranom političkih partija zasnovanih na religiji, Bliskom istoku neće doneti ni stabilnost ni mir. To će samo pojačati gnev masa zbog hipokrizije Zapada, sada izražene u obliku demokratskog šarlatanstva. Stabilnost arapskih režima koji nisu zasnovani na demokratskom konsenzusu biće krhka i lažna. Baš kao što je islamska demokratija prirodna reakcija na arapsku sekularnu autokratiju i saradnju Zapada s njom, tako će i uništenje političkog islama pratiti još ekstremnije opcije gde će se pokreti kao što je Hamas vraćati društvenim aktivnostima i teroru, a Al Kaida praviti upade u islamska društva.
I Zapad i arapski vladari treba da shvate da napeti ekvilibrijum između režima na vlasti i političkog islama nije obavezno igra koja se završava na nuli. To je na težak način naučio alžirski predsednik Buteflika koji je, svojom Poveljom za mir i nacionalno pomirenje u februaru 2006, okončao dugi i krvavi građanski rat, nastao nakon što je vojska 1991. nasilno poništila izbornu pobedu Islamističkog fronta (FIS).
U ovom kontekstu je istorijski kompromis između religioznog (Hamas) i sekularnog pokreta (Fatah) o formiranju vlade nacionalnog jedinstva za Palestinu možda ustanovio jednu novu paradigmu za buduću promenu režima u arapskom svetu. Koncept vlada nacionalnog jedinstva, zaista, može biti formula koja omogućuje održavanje političkih porodica u arapskom svetu. Marokanski kralj Muhamad VI već je nagovestio da će kruna razmotriti „istorijski kompromis“ s islamistima ako oni budu, kao što se predviđa, pobedili na izborima u junu 2007. Takvi kompromisi mogu biti jedini put da se zaustavi klizanje u građanski rat, a moguće i način da se islamisti kooptiraju u sporazum s Izraelom i približe Zapadu.
Angažovanje političkog islama moraće da bude centralni deo bilo koje uspešne strategije za Bliski istok. Umesto vezivanja za proricanja sudnjeg dana ili kategorične perspektive koje onemogućuju razumevanje kompleksnog tkiva islamskih pokreta, Zapad treba da nastavi pritisak na sadašnje režime da prestanu da izbegavaju političke reforme.
Kao što je pokazao Alžir iz 1990-ih, isključivanje islamista je formula za katastrofu, dok njihovo uključivanje može dovesti do porasta umerenih snaga. Praktične potrebe politike razblažiće ideološku čistoću. Sporazum iz Meke koji je doveo do vlade jedinstva u Palestini neizbežno će prigušiti radikalizam Hamasa, baš kao što je izbegavanje jordanskog režima da primeni „egipatsko rešenje“ na islamistički izazov dozvolilo Frontu islamske akcije da u okviru pokreta zadrži mnoge koji bi u suprotnom slučaju bili privučeni u džihadsku orbitu.
Izazov nije to kako uništiti islamske pokrete, već kako ih usmeriti od revolucionarne prema reformističkoj politici, tako što će im biti dat legitimni politički prostor.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari