Ne, mi ne živimo zajedno s tim ljudima. Mi živimo pored tih ljudi – ova rečenica je najčešće svedočenje onih koji moraju zaceliti rane etničkih sukoba i nastaviti život pokraj svojih dojučerašnjih neprijatelja. Navedena rečenica je verovatno najefektniji i najčešći opis trenutnog oblika multietničnosti prisutnog na Kosovu i Metohiji.

Ne, mi ne živimo zajedno s tim ljudima. Mi živimo pored tih ljudi – ova rečenica je najčešće svedočenje onih koji moraju zaceliti rane etničkih sukoba i nastaviti život pokraj svojih dojučerašnjih neprijatelja. Navedena rečenica je verovatno najefektniji i najčešći opis trenutnog oblika multietničnosti prisutnog na Kosovu i Metohiji. Ne živeti jedni s drugima nego jedni pored drugih je modus vivendi mnogih etničkih zajednica na Balkanu, čije su se istorije, lideri, nacionalizmi i interesi jednom sukobili i subsekventno eskalirali nasiljem.
Živeti jedni pored drugih, u paralelnim svetovima koji su geografski blizu, a ideološki veoma daleko, svakako ne može i ne sme zadovoljiti bilo kojeg objektivnog analitičara procesa pomirenja na KIM. Pitanje je da li će „susedi“ ikada više jedni druge nazivati „komšijama“. Mesta za optimizam, ipak, ima dokle god pragmatično „susedstvo,“ ma koliko de facto nesrdačno, postoji i dokle god postoji nada da će se pragmatičnost takvog odnosa jednom spontano i uz asistenciju međunarodne zajednice transformisati u prijateljstvo.
Očuvanje multietničkog populacionog reljefa od krucijalne je važnosti za proces pomirenja na KIM. Staviše, sama etnička kompleksnost demografske slike čitavog regiona zahteva multietnički pristup i onemogućava totalna i monoetnička rešenja. Svaki drugačiji pristup rezultirao bi političkom i bezbednosnom nestabilnošću. „Optimistična multietničnost“, koja obećava stabilnost i obeshrabruje sukobe, mora se propagirati u regionu. KIM, kao najskoriji i najkompleksniji slučaj etničkih sukoba, stoga mora biti epitom optimističke multietničnosti „za primer.“
Arhipelag srpskih enklava koje se protežu čitavim centralnim Kosovom u ovom trenutku je jedini trag prave multietničnosti u Pokrajini. Iako neefektno, prisustvo takve školjke „optimističke multietničnosti“ neophodno je za evropsku i demokratsku budućnost KIM. Lideri i u Beogradu i u Prištini, skupa s međunarodnom zajednicom, stoga se moraju pozabaviti njenim očuvanjem. Prisustvo srpskog etniciteta neophodan je preduslov funkcionalne demokratije kosovsko-metohijskog društva.
Izmišljanje novih etniciteta i veštačko stvaranje mulitetničnosti u Pokrajini ne bi moglo nadomestiti odsustvo prave etničke raznolikosti koju garantuju jedino srpske enklave na KIM. Čak ni visoka koncentracija srpske etničke grupe na severu Kosova, severno od Ibra, ne može biti garant kosovsko-metohijske multietničnosti. Bez srpskih enklava u centralnom Kosovu srpska etnička zajednica bila bi grupisana u jednu monoetničku celinu severno od Ibra. Kao takva, ona bi svojim interesima u potpunosti bila suprotstavljena južnoj kompaktnoj i, takođe, monoetničkoj celini albanskog etniciteta. Tenzije koje bi nastale takvim izolacionističkim odnosom etničkih snaga bile bi neminovnost.
Štaviše, takve tenzije bi Pokrajinu vodile u još dublje podele i nepomirljivosti, potencijalni rast kriminala i dalje uspostavljanje paralelnih institucija. Prisustvo enklava na KIM takvu situaciju čini nemogućom. Dokle god enklave postoje, Srbi severno od Ibra sarađivaće s kosovskim Albancima zarad interesa svojih južnih sunarodnika i onih interno raseljenih koji se nadaju povratku u svoje domove, a većinska albanska zajednica će pokušavati da iznađe kompromisna rešenja za svoje neposredne susede, dokaže svoju demokratsku zrelost i zadovolji međunarodne principe koji joj se nalažu.
Za razliku od severa Kosova, srpsko stanovništvo naseljeno u centralnom Kosovu posledica je funkcionalne multietničnosti koja je istorijski odavno prisutna u ovoj regiji, ali je skorašnjim sukobima i političkim tenzijama poremećena i privremeno onesposobljena. Saradnja dveju nacionalnih zajednica u centralnom Kosovu uvek je bila neophodnost, a ne izbor. Optimistična multietničnost tog područja je, stoga, obaveza, a ne samo jedna od opcija ove regije.
Prištini su enklave nezamenjive kao garant kosovsko-metohijske multietničnosti, ali u kontekstu Vlade u Beogradu enklave su takođe od krucijalnog značaja za potencijalnu ulogu Srbije u budućnost Pokrajine. Ovim se ne želi sugerisati da će svaki Srbin na KIM biti nosilac i simbol srpske državnosti i suvereniteta nad Provincijom. Poenta ove opservacije je daleko suptilnija.
Svaki Srbin na KIM koji tu i ostane jeste garant interesa srpske države na njenoj vekovnoj teritoriji. KIM bez srpskih enklava i integralne uloge srpske zajednice u infrastrukturi kosovsko-metohijskog društva ne može biti zona srpskog interesa i uticaja. Kao što je u prethodnim redovima naglašeno, sever Kosova sa svojim većinskim srpskim stanovništvom nije i ne može zameniti čitavo KIM i njegov višedimenzionalni značaj za Srbiju. Zarad regionalnog autoriteta srpske države, očuvanje srpskih enklava je od maksimalne važnosti.
Štaviše, kulturno nasleđe srpskog naroda i države, koncentrisano upravo u zonama koje obuhvataju srpske enklave u centralnom Kosovu, još jedan su element koji ohrabruje opstanak i dokazuje neminovnost postojanja enklava.
Enklave su takođe i neosporno merilo uspešnosti misije međunarodne zajednice i simbol njenog obećanja tolerancije i demokratije na KIM. Međunarodna zajednica je na veoma dramatičan način, koji je bez presedana u diplomatskoj istoriji, preuzela odgovornost za etničku sliku KIM . Ona je to učinila zarad uspostavljanja i ispunjena sopstvenih demokratskih standarda i multietničkih principa. Stoga, ona mora sačuvati srpske enklave u centralnom Kosovu. Odsustvo jedinog funkcionalnog (ili potencijalno funkcionalnog) multietničkog prostora na KIM značio bi potpuni neuspeh misije međunarodne zajednice i bio bi tragičan simbol neefikasnost njenih metoda.
Značaj enklava je neosporan. Njihovo očuvanje je, nažalost, prožeto mnogim preprekama, počevši od nepoverenja između dve etničke zajednice do neprijateljstva koju Albanci osećaju prema za njih strateški nepovoljno raspoređenim etnički srpskim naseobinama na centralnoj teritoriji KIM. Uspostavljanje efektne multietničnosti i funkcionalne demokratije uvek predstavlja veliki poduhvat koji svakako neće biti jednostavan.
Ali, on se mora preduzeti, uprkos pretnjama nasiljem koje se često čuju od albanske većine na KIM. Međunarodna zajednica, koja se, kao što je već istaknuto, na dramatičan način, čak i primenom sile, krajem 20. veka uhvatila u koštac sa etničkim nasiljem nad kosovsko-metohijskim Albancima sada u 21. veku mora naći ekvivalentan i podjednako posvećen vid zaštite za ugrožene kosovsko-metohijske Srbe.
Pomirenje i poverenje se uspostavlja samo dugotrajnim, planiranim i posvećenim naporom dveju etničkih zajednica i međunarodnih aktera. Ono, svakako, nije nemoguće. Štaviše, istorija svedoči o njegovom pređašnjem postojanju. Dobra volja Beograda, Prištine i međunarodnih centara je, stoga, u ovom procesu neophodna. Vlade u Prištini i Beogradu, pod budnim okom međunarodne zajednice, stoga, moraju prevashodno obezbediti uslove da kosovski Albanci i Srbi budu inicijalno samo pragmatični susedi koji neće jedni druge ugrožavati. Od pragmatičnih suseda, korak do dobrih komšija nije gigantski. A da bi takve komšije postali, kosovski Srbi i Albanci se moraju ponekad susresti u prolazu. Jedino mesto za takav susret danas jesu srpske enklave.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari