Ne volim da se vraćam u svoju ličnu istoriju, al’ se ona vraća sama i nepozvana! Kao i ona „velika istorija“, i ta lična nas povremeno udari po glavi iako se čini da su ti događaji odavno zaboravljeni i da se imena mnogih ljudi nikada više nećemo setiti.

Onda se desi neki okidač i sećanje se vrati. Tako je i sa „pravom“ istorijom, jer je, u stvari, sadašnjost ta koja vas tera da se vraćate u prošlost, da je preispitujete i da je uvek drugačije vidite. Prošlošću se bavimo da bismo razumeli sadašnjost. Za mene je to polazna tačka koja nam pomaže da se oslobodimo tlapnje da je istoričar vanvremeno biće i da na njega ne utiče svet koje ga okružuje. Tek kad taj mit odbacimo, možemo da počnemo da razumemo istoriju kao rezervoar iz kojeg se pravi naša savremenost.

****

Optimizam ljudskog pamćenja vrlo je korisna i blagotvorna stvar. On napravi red u glavi i oslobodi je svega što boli. Opterećeni sećanjima teško biste izgradili ili zadržali optimizam, samopouzdanje, poverenje… Kad taj lekoviti mehanizam izbriše sve što ne treba da se čuva, to mu dođe kao neka vrsta unutrašnjeg procesa pomirenja. Ali, kad nateram sebe na onaj politički ispravniji, važniji i zreliji proces, proces suočavanja sa istinom, onda postanem svesna da se „sada“ osećam mnogo bolje nego „onda“ i da je ta mladost mnogo teška. Sve te dileme, nesigurnosti, neizvesnosti… Ko bi to ponovo preživeo? Sadašnjost mi je zato uvek bolja od prošlosti, ali bez te prošlosti ne bi bilo ove sadašnjosti. Zato moramo da je znamo, da je proučavamo, da je se sećamo i da se s njom suočavamo. Samo tako možemo da probamo da ne upadamo uvek u istu grešku.

****

Ja sam volela sve društvene nauke i bila sam neodlučna kad je na red došao upis fakulteta. Onda mi je moja tadašnja najbolja drugarica prekratila muke i predložila da upišemo istoriju, jer, kako je rekla, to same nikada nećemo naučiti. I zahvalna sam joj, jer bih to znanje zaista teško stekla samo neobavezno čitajući knjige.

Kasnije mi je moj nedavno preminuli profesor i mentor Andrej Mitrović otkrio francusku istoriografsku školu, koja je povezala sve društvene nauke u pokušaju da objasni prošlost i sadašnjost. I tu sam našla sebe, jer bez ekonomskih, socioloških, demografskih, antropoloških, sociopsiholoških znanja ne mogu da se shvate složeni procesi u društvu. Zato često mladima koji su u dilemi koji fakultet da upišu, kažem da to danas nije toliko važno, da upišu ono što najviše vole, pa će već nekako povezati sva svoja interesovanja i naći svoj pravi izraz. Društvena istorija je bila moj.

****

Istorija se generalno slabo zna. Moje koleginice i ja smo s Beogradskim centrom za ljudska prava radile jedno istraživanje javnog mnjenje da bismo videle šta i koliko građani Srbije znaju o istoriji. Ti rezultati su bili porazni. Ne samo zbog toga što većina, pa i visoko obrazovanih, nije znala osnovne podatke, već što je to neznanje bilo tendenciozno. Taj fenomen smo nazvale „angažovano neznanje“. Oni su svoje današnje simpatije i antipatije, današnje političke stavove prenosili u prošlost i u njoj arbitrirali, uzimali ono što im se sviđa i iz nje izbacivali ono i one koji im se ne sviđaju. To je zbog toga što se istorija pogrešno uči. Potrebno je potpuno promeniti način učenja, učiti o važnim pitanjima daleko detaljnije i složenije da biste stekli kritički odnos prema prošlosti, koji će vam pomoći da u sadašnjosti prepoznate kad krene neko zlo. Ovako, kao društvo možete da se tumbate iz avanture u avanturu i da se stalno čudite što vam ne ide. Onda, pošto ne razumete šta vam se i zašto dešava, čitave vekove proglasite za izgubljene i promašene. To nije samo detinjasto i neuko, to je i pogubno za jedno društvo koje nastavlja da tumara, koje i dalje ne zna kuda bi krenulo.

****

Društvena istorija vas tera da zavirite „iza zavese“, da pogledate ono što je za mene prava istorija, ono što se dešavalo iza velikih pozornica država, ratova, bitaka… Takva istorija vas obavezuje da postavite pitanje kako su nekada živeli „mali ljudi“, kako je tekao njihov dan, od kojih su bolesti bolovali, s koliko godina su prosečno umirali, kakva je bila higijena, šta se jelo… Kad takva pitanja postavite istorijskim izvorima, dobijete potpuno drugačije rezultate nego kad se bavite onim što se uči u školi. U školi se uči ono što jača nacionalni ponos i hrabri za neki novi veliki poduhvat, ali to nema veze sa stvarnim životom društava u prošlosti. Gledajući našu sadašnjost znala sam da prošlost nije mogla biti tako slavna i da joj moramo postaviti nova i drugačija pitanja da bismo je videli u celini, ispred i iza zavese. Tada se vidi pravi život, al se i otkriju pravi pojedinci koji su se borili da običnim ljudima bude bolje. Njih „velika istorija“ nekako uvek zaboravi. Zato je istorijska nauka uvek aktuelna, jer ona znači stalno novo traganje za vrednostima.

****

Istorija se nikada ne ponavlja! Konteksti su uvek drugačiji, protok vremena menja čitav mizanscen, a samim tim i značenje događaja. Ali, ono što nam stvara utisak ponavljanja jesu procesi dugog trajanja, odnosno ti dubinski tokovi istorije u kojima se pojave vrlo sporo menjaju. Na primer, pogledajmo našu noviju istoriju: nema šta nam se nije desilo u 20. veku. Od svetskih ratova i revolucija do promena država u kojima smo živeli i političkih sistema u njima. Ipak, ako pogledamo političku kulturu, ona se jedva pomerila od kraja 19. veka. Zato kažemo – sve se ponavlja, a u stvari mi iz tog modela političke kulture nismo ni izašli. To je taj spori ritam istorije do kojeg ne dopiru brze, ali površinske promene političke svakodnevice. Zato se iz istorije ne može naučiti kako da pametno postupimo danas, jer ona nije okultna nauka. Ali, može se naučiti da se, prilikom donošenja odluka, uzme u obzir što više podataka i da se o svakom problemu razmisli iz što većeg broja različitih, pa i suprotnih perspektiva, da bismo razumeli uzroke i mogli da podnesemo posledice.

****

Istorija je u Srbiji, kao i u mnogim drugim zemljama, više predvojnička obuka nego nauka. Ona ima zadatak da bilduje nacionalni ponos i da viče da smo najbolji. Setimo se samo kraja osamdesetih i svih onih busanja u istorijska prsa, kad su se strasti raspaljivale govorom o tome da drugi nikada nisu imali državu, da to nisu istorijski narodi, da su izgubili sve ratovi, da Srbi dobijaju u ratu…. I onda – izgubljena četiri rata, slomljena Srbija, izgubljeno i sve što se htelo i što se pre toga imalo. To je taj zloćudni učinak „istorije“, odnosno njene zloupotrebe. Isfantazirate svašta, a onda se zalepite za to omamljujuće svetlo, opasno po život!

****

Proučavanje istorije žena je pravi merač za stanje u društvu. To je taj osetljivi deo društva na kome se najjasnije vide slabosti društva, od vaspitanja do odnosa prema telu, zdravlju… Zbog toga su počeci istraživanja istorije žena bili ogroman pomak za nauku, jer su odjednom otkrili društvene odnose koji se nisu videli na prvi pogled, koji pripadaju sferi privatnosti, ali nam razotkrivaju i skrivene tajne društva. Kad proučavate, recimo, odnos prema porođaju u jednom društvu, načine na koje se tretiraju žene u tim situacijama, stepen higijene ili zdravstvene zaštite, potpuno vam je jasno dokle je u modernizacijskom smislu stiglo jedno društvo.

****

U našoj, kao i u svim drugim istorijama ima i uspeha i neuspeha, iako bi, u zavisnosti od političke orijentacije, ljudi voleli da vide samo jedno ili samo drugo. Nije cilj da brojimo čega je više, nego da razumemo kako smo stigli do jednog ili do drugog. Istorija se ne ponavlja, ali faktori koji utiču na događaje mogu da se porede i da se utvrdi koje su to bile odluke koje su vodile u poraz ili u uspeh. U našem slučaju greške su gotovo po pravilu proizilazile iz odluke da se razvoj žrtvuje ostvarenju nacionalnih, teritorijalnih ciljeva. I da se kaže „lako ćemo mi sve to posle“. Al to „posle“ nikako da dođe, a te željene granice nikako da se dosegnu, jer to nije ni moguće. Samim tim se ni do onoga „posle“ nikada nije stiglo. Krajnje je vreme da se, nakon ovakve serije poraza u poslednje dve decenije, promeni cilj.

****

Gledajući naše političare i našu skupštinu, vidim tugu siromašnog društva. Odatle taj grabež, nezajažljivost, nedostatak mere, ukusa, vaspitanja, kočnica. I taj gotovo instinkt da se mora ugrabiti sve, sad i odmah, jer posle – ko zna? Odatle ta preletanja, prodaje savesti, nestabilnost, moralna rasprodaja. Dug je put do nezavisnih, autonomnih pojedinaca koji imaju snage da ostanu svoji. Što kaže onaj vic – Engleska je 200 godina kosila tu travu da bi danas bila ovakva. To nije pesimizam i ne znači da za nas više nema vremena, nego da moramo da počnemo da kosimo!

****

Naslove knjigama dajem po metaforama koje mi se nametnu dok na njima radim. Ali, te metafore postanu naslovi zato što želim da to nije ona strašna istorija najsličnija telefonskom imeniku, punom imena i brojeva. Želim čitaocima da kažem da se te knjige, iako su o prošlosti, odnose direktno na njih i njihovu savremenost, jer im objašnjavaju kako smo dovde stigli. Društvena istorija proučava te procese dugog trajanja koji mu dođu kao istorija bolesti. I važno mi je kad čitaoci kažu da iz toga ne izvlače pesimizam i uverenje da nikada neće biti bolje, nego kažu da im je posle čitanja lakše, jer sad razumeju. A kad nešto razumeju, onda mogu i da ga promene.

****

Učenje istorije kod nas je i dalje starinska škola, koja podrazumeva da treba da se nauči sve, kako se govorilo, „od paleolita do Tita“, sa milion podataka koji se odmah zaborave i više ne znate šta je važno, a šta nije. Trudim se da s ćerkom stalno razgovaram o istoriji, ali sam bila poražena kad je jednom, posle višesatnog razgovora o Atini, Sparti i njihovim institucijama, ona pitala šta je to epoha? To je taj pogrešan sistem obrazovanja u kome deca ne shvate osnovno. Samo memorišu podatke koje nemaju na šta da oslone. I onda, na kraju, ne znaju ništa.

****

Sve balkanske zemlje u istoriji vide riznicu mržnje i argumenata protiv susednih naroda. Svi uče o zabijanju noža u leđa kad nam je najteže, a da, pritom, sami nikada nismo vodili osvajačke ratove, kako se to obično kaže. To je jedna potpuno nakaradna, narcisoidna i pervertirana slika prošlosti, na kojoj se temelje današnje arogancije, samodovoljnosti i tragične greške. Ne verujem da će se ikada doći do zajedničkog tumačenja, ali čvrsto verujem da moramo da promenimo način učenja i da otvorimo vrata za multiperspektivni pristup, koji će nam omogućiti da čujemo drugog, njegove argumente, njegovo drugačije viđenje istog događaja. To će nam pomoći da razumemo drugog, ali i da upoznanom sebe i svoje propuste. Možda i da propustimo da ih stalno nanovo činimo?

****

Da nisam istoričarka – bila bih cvećarka. Mir, tišina, a i vide se rezultati. Šalim se, naravno. Ne mogu da se setim ičega što bih više volela, što bi me ovako stalno kopkalo i što mi ne bi dalo mira.

O SAGOVORNICI

Profesorka dr Dubravka Stojanović rođena je 1963. u Beogradu. Na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta diplomirala je, magistrirala i doktorirala (2001) sa temom „Evropski demokratski uzori kod srpske intelektualne i političke elite 1903-1914“. Od 2008. je vanredni profesor na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta. Do sada je objavila više dela: Iskušavanje načela, Srpska socijaldemokratija i ratni program Srbije 1912-1918, Srbija i demokratija 1903-1914, Istorijska studija o „zlatnom dobu srpske demokratije“, Srbija 1804-2004, (koautorstvo sa M. Jovanovićem i Lj. Dimićem), Kaldrma i asfalt, Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890-1914, Ulje na vodi, Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije, Noga u vratima, Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek, Iza zavese, Ogledi iz društvene istorije Srbije 1890-1914.

Dobitnica je Nagrade grada Beograda za društvene i humanističke nauke 2004; Nagrade za mir beogradskog Centra za mir i demokratiju (2011); Nagrade „Osvajanje slobode“ (2012) za borbu za ljudska prava, demokratiju i pravnu državu…

Dubravka Stojanović je bila stručni konsultant specijalnog izvestioca za ljudska prava UN na izradi izveštaja čiji je cilj da se pravo na saznanje i znanje sopstvene istorije proglasi ljudskim pravom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari