Ivana Dimić: Čuvam se od samosažaljenja 1foto:FoNet Dragan Antonic / FoNet

Ono kad se radujete ako postoji osoba koja ne peni kad priča o politici, a političari je zanimaju koliko mravi u zelenoj travi.

Da, ali kako naći takvu osobu, ko bi to bio, a da je javna ličnost? Neko poput Ivane, bila je ta misao koja mi se vrzmala dok sam – prilično teško, nakon letnjih meseci i svega što nam se kao dešavalo u našem malom, mrsnom, takozvanom političkom životu – smišljala sagovornika za nedeljni dvobroj Danasa. Ona je nenametljivi homo religious, između ostalog. Kad je pitaju o tome citira Joneska, koji na pitanje da li je religiozan odgovara: „Pa više niko nije ateist. Sad je 20. vek“.

Ivana Dimić pisac, dramaturg, prevodilac sa engleskog i francuskog, istovremeno i lekoviti vitez, mudri borac sa detinjom blagošću. Tragamo li sve više za takvim ljudima? O, da. Tragamo, čak i kada to činimo nesvesno. Neko poput Ivane, ove, 2016. objavila je i novu knjigu priča „Arzamas“, tako da, eto, imamo i medijski povod, ali ga ne koristimo za početak razgovora za nedeljni Danas. Nego ovako.

NBO: Pišeš u jednoj priči o tome da je sve kod vlasti „podešeno da razori čoveka“. Da te ne bih mučila pitanjima o vlasti na dnevnopolitičkom nivou (koji ne pratiš) mučiću te molbom da započetu rečenicu dovršiš do kraja. Mislim da je više nego korisno da ovo što sledi pročitaju i vlast i opozicija i svi mi.

IVANA DIMIĆ: „Vlast je zavodljiva kao požar, uvek dobronamerna, uprkos svoj pustoši kojom oplodi skoro svaki svoj korak, blistava u svemoći čiji je neprozirno naličje ambis. Ta meduza Gorgona sa umilnim glasom jezive sirene mami i mađija tako da joj se ne može odoleti. Samo poneki mudri Odisej prilazi joj privezan za jarbol nerazvezivim konopcima, drhteći pred susretom sa strašnim naličjem njenog lica zamamne lepote. U većini slučajeva, međutim, jadna ljudska bića ne vide svoju skoru propast. Vlast ih za početak učini zlim i vidljivim, ili dobrim i nevidljivim. Podari im novac, slavu i moć. Onda ih nežno spusti u svoj okean i ljudi, gladni vlasti kao doskora nasukana riba disanja, najzad zaplivaju pravo u sunovrat koji ih namah oslobodi svake ljudskosti i dostojanstva, sveg razuma i plemenitosti i svake mogućnosti spasenja. „To je iz jedne moje priče o vlasti“

NBO: Tebi je nevidljivost zaštitni znak, da ne kažem zaštita. I mada su knjige, pisanje, dramaturgija tvoj svet, bila si dve godine i na čelu Ateljea 212, i to u jednom „turbulentnom“ momentu. Bila si pre toga i zamenik ministra kulture (kada je ministar bio Voja Brajović), i prestala si sve to da budeš, potpuno jednostavno i prirodno: bila – puf! – otišla, i idemo dalje. Kako ti ta lepa nevidljivost polazi za rukom?

IVANA DIMIĆ: Nevidljivost zahteva trud. Na početku karijere bila sam preosetljiva i prestrašena od mogućnosti da istupam u javnosti, što mi je još 1980. bilo omogućeno, čim sam počela da radim u Atelju 212. U to doba bojala sam se da neću moći da pišem, ako sebe vidim u novinama, ako mi „uđe voda u uši“. Zato sam se instiktivno sklanjala od svega što je moglo da me učini poznatom. Kasnije sam se izveštila da objavljujem knjige u diskreciji i da se uopšte oko mog javnog nastupanja ne pravi nikakva buka. Tako sam sebi omogućila da se nesmetano bavim pisanjem u tišini, dok sam javno nastupala kao dramaturg što mi nije smetalo. Na kraju sam otišla u penziju, dakle dokopala sam se slobode. Trud mi se isplatio. Sad mi je najzad sve potaman.

NBO: Ne žališ se kad odeš s funkcije, prihvatiš kada te pozovu. To me asocira na ono kad ti divno citiraš gospođu Mariju Crnobori koja je u nekim prilikama britko odgovarala replikom iz nekog komada: „To ste htjeli Žorž Danden! „To si htela Ivana, kažeš li?

IVANA DIMIĆ: Prihvatala sam se tih funkcija pred kraj karijere, zato što sam vodila računa o bolesnoj majci i trebale su mi pare za lekove, pa mi je odgovaralo da imam veliku platu. Nisam suštinski bila zainteresovana, ta vrsta moći nikada mi nije bila „mračni predmet želja“. Zato sam odlazila lako. To su strahovito naporni poslovi, ako ste odgovorni. Tako da nijednom nisam mogla da izdržim na nekoj funkciji duže od dve godine.

NBO: A kakva je politika, zapravo?

IVANA DIMIĆ: Ne znam, stvarno.

NBO: U priči Pada fasada koju si na početku citirala pišeš: „Danas je čovekova početna pozicija još daleko bespomoćnija. Nema više robova, svi žive u iluziji da su slobodni. Nema znanja, sve pluta u poluistinama, laž caruje i svi joj se klanjaju. Nema religije, svako je Bog Otac lično. Smrt se ne priznaje, svi se mrtvi šepure uokolo i traće svoju beskonačnost. Tako čovek danas vidi samo očaravajuće lice vlasti i bez ikakvog zazora hrli da je se domogne. I naravno odmah ili malo kasnije strada, ali zauvek uvređen i neosvešćen u svojoj nesputanoj oholosti“.

IVANA DIMIĆ: „Vlast ima prekrasno lice koje obilato reklamira i nudi i nevidljivo smrtonosno naličje. U rimskom carstvu čovekovu ljubav prema moći susprezala su dva bosa roba u trku. Dok bi vojskovođa sa lovorovim vencem prolazio kroz tijumfalnu kapiju jašući na konju kroz povorke masa koje su mu klicale, sa obe njegove strane trčao je po jedan rob. Prvi je dovikivao: cave ne cades (pazi da ne padneš), a drugi je sekundirao: memento mori (seti se smrti). Tako su stari Rimljani obuzdavali vlastoljublje i taštinu svojih imperatora, pretora i senatora. “ To je priča iz knjige „Popis imovine“ koju sam objavila posle rada u Ministarstvu kulture. Tamo sam stekla izvanredno iskustvo i uočila da je vlast grandiozan fenomen. Ne politika, u politiku se uopšte ne razumem, nego vlast.

NBO: Komentarišeš li, uopšte, postupke političara, imaš li mišljenje o ovom ili onom, zanimaju li te imena, ili bar neka. Začudiš li se koliko vlast promeni i najtalentovanijeg čoveka kada ne ume da joj odoli? Da li odgovaraš javno kada te pitaju šta misliš aktuelnoj vlasti? O paradoksu „Tasovac“, na primer.

IVANA DIMIĆ: Politika me suštinski nikad nije zanimala. Niti čitam novine, niti gledam Dnevnik. Izabrala sam da živim u strogoj izolaciji. Tako obično znam samo ko su „glavni likovi“ pošto se svuda najviše pominju. A čudim se retko. Vlast je strašno moćna. Da sam duže ostala u njenim kandžama, verujem da bi me „odnela mutna Marica“. Zato sam i pobegla. A što se tiče Tasovca, mislim da je imao odlične zamisli. Verujem da bi učinio nešto značajno za kulturu da je imao veći operativni prostor i više vremena. Pokazalo se koliko je inteligentan, obrazovan, darovit i sposoban dok je bio na čelu Filharmonije. Samo što su rezultati na čelu umetničke kuće sprovodivi za kraće vreme i brzo vidljivi. Državna uprava je ogroman sistem i prilično statičan. Ne dopušta promene. Pojedinac unutar državne uprave može da učini nešto korisno samo sporadično ili mora da radi jako dugo da bi se u sistemu promenilo nešto što nije dobro. Ili mora da se razume u političko ponašanje. Bar je to moj utisak iz iskustva u radu na tom mestu. Tasovca lično poznajem i cenim i videla sam da ima koncept, pa mi je žao što je toliko truda žrtvovao, a da nije uspeo da sprovede nešto što bi bilo svima vidljivo kao korisno i dobro. Možda će Vukosavljavić imati više sreće na tom mestu, pošto je pravnik po obrazovanju.

NBO: Jesi li ikad dobila pitanje „šta mislite o Vučiću“.

IVANA DIMIĆ: Nisam.

NBO: To nije bilo teško pogoditi. Nevidljiva si i za mnoga pitanja.

IVANA DIMIĆ: Dobro je da je tako. Kako slabo pratim događaje, mogla bih jedino da konstatujem da je Vučić mlađi i viši od Donalda Trampa. Čula sam da pričaju kako nikad ne spava pošto je stalno na televiziji.

NBO: Ima li nade za Srbiju?

IVANA DIMIĆ: Uvek ima nade, čak i za male zemlje, kao što je Srbija, koje su, kako Sioran kaže, objekti, a ne subjekti istorije i za koje je istorija po definiciji demonska.

NBO: Pokazali smo i kako se promišlja politika, i kako se tabloidizira. Ali, kako objasniti da ljudi masovno prate ovo drugo, sasvim začarani banalnošću?

IVANA DIMIĆ: Zato što je ljudima lakše da se bave svim drugim, samo ne sobom. Najteže je baviti se sopstvenim izgrađivanjem i duhovnim rastom. Rasel kaže da bi svet bio lepše mesto kad bi svako malo više gledao svoja posla.

NBO: Kod nas se u intervjuima sa pametnim ljudima retko govori o odnosu čoveka i Boga, osim kada se spore ateisti i verujući, šteta. Čitava ta priča u medijima se svela na priču kako estrada farba uskršnja jaja. Ti si odabrala da se ne sporiš, samo si mirno, u jednoj emisiji citirajući Junga, koji je na pitanje veruje li da Bog postoji rekao: „Ne! Ja ne verujem, ja znam da postoji“, dodala da i ti – znaš. Šta ti donosi to znanje?

IVANA DIMIĆ: Svaki pisac se bavi pitanjima ljubavi i smrti, pa i ja. Tim putem sam došla do vere. Sve u čovekovom životu zavisi od toga kako tumači fenomen smrti. Neko veruje u Boga, neko veruje u ljudsku misao i konačnost smrti i to su dva suprotna pristupa životu. Ko ne veruje, njemu je, čini mi se, život teži i gura ga u sebičnost. Ko zna da je čovek Božija tvorevina živi ispunjeno, zadivljeno i bez straha. NJemu sve ima smisla: i patnja i žrtvovanje i stradanje. Zato što je ljubav jača od smrti.

NBO: Boravila si neko vreme u Dečanima, među monasima. Koliko je to važno za tebe i možeš li ukratko preneti to iskustvo.

IVANA DIMIĆ: Ima u nekim žitijima napisano da dokle god se nekoliko monaha moli za nas ljude, dotle ima nade da se svet spase. Dečani su mesto gde i najneosetljiviji čovek može da oseti božansko prisustvo. Bila sam prvi put tamo 1991. kad je počeo rat i sunovrat i otišla sam, čini mi se, da se smirim i priberem. A dobila sam mnogo više. Meni su Dečani doneli istinsku veru u Boga i posledično mir i sreću u životu.

NBO: Šta je za tebe najvažnije imati u životu i umeti sačuvati?

IVANA DIMIĆ: Upravo to: mir u duši i ljubav u srcu. . . . Dakle, veru u Boga.

NBO: U tvojoj priči o odnosu prema Bogu duboko prožima jednostavnost, i lični pečat doživljenog, bez ikakve potrebe za dociranjem drugima. Kad kažeš „tamo gde su dvoje tu je Hristos“, jeste duhovna definicija ljubavi, lišena pretencioznosti. Zašto ljudi, inače, ne govore o tome jednostavno i razumljivo? Ili se, s druge strane, autentična duhovnost prećutkuje kao što se prećutkuje previše dobro napisana knjiga?

IVANA DIMIĆ: Zato što možeš da govoriš o onom što je izvan tebe, a ne možeš da pričaš o nečemu što se dešava u tebi, jer je to proces koji traje i koji ni tebi samom nije vidljiv. Duhovni razvoj svakog čoveka odvija se u tišini. Nijedan pisac ne prepričava uokolo svoju knjigu dok je piše, nego kad je završi. Svaki čovek može da govori o onom što je postigao u svom duhovnom razvoju, ali ne i o onom čemu stremi.

NBO: Ničega se ljudi toliko ne plaše koliko nečije hrabrosti da bude onakav kakav je, reče neko. Kako si ti osvojila tu hrabrost?

IVANA DIMIĆ: Ne znam da li je to hrabrost, samo sprovodim svoje naume i živim kako hoću i za to sam spremna da platim cenu. Kad god mi nešto nije po volji, setim se da je to posledica mojih izbora, pa prestanem da se vajkam. I čuvam se od samosažaljenja. To je moj najopasniji neprijatelj. Zastrašuje me malodušnost. Branim se tako što stalno prilagođavam želje mogućnostima. Naravno sve je to lakše reći, nego činiti. A mi ljudi smo ono što činimo, a ne ono što govorimo, želimo ili mislimo. Ja se stalno trudim, to je jedino što uvek mogu ponovo da preduzmem. Svakog dana, jer teško je savladati običan dan. Nekad mi se čini da je to najteže. . . I čitam. Volim da čitam, osećam se zaštićeno i spokojno kad čitam. A od svega što me ugrožava ili muči branim se pisanjem.

NBO: Poslednja knjiga „Arzamas“, poseban je način tvog okršaja sa majčinom bolešću, duhovit i potresan. I. . . Kaži ti.

IVANA DIMIĆ: Tu sam knjigu pisala sedam godina i u njoj je transponovano moje iskustvo da je ljubav jača od smrti. To je jednostavna misao do koje ja stalno moram ponovo da dolazim. Tako živim među knjigama i ljudima koji me m-uče. Dala sam naslov po asocijaciji na „arzamaski užas“ Viktora Šklovskog, imajući u vidu njegovo objašnjenje o blizini sreće i smrti. A onda sam, pošto je knjiga već izašla, saznala od jednog prijatelja da je grad Arzamas u Rusiji u svoje vreme Staljin pretvorio u zatvoreni grad u kome su naučnici pravili atomsku bombu.

NBO: Voliš li i dalje Kiša onoliko koliko si ga volela kao tinejdžerka, kada si pokušavala čak i fizički da ga imitiraš?

IVANA DIMIĆ: Naravno. „Bašta pepeo“ je knjiga koju ću stalno ponovo da čitam. Kao „Mrtve duše“, kao Borhesa, kao Crnjanskog, Dostojevskog. . . . ne mogu da ti opišem kako je srećan život među knjigama velikih pisaca. Literatura liči na boravak među monasima. Isti spokoj, ista ljubav, isto rajsko naselje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari