Izgubljene bitke 1Foto: Vesna Lalić

Petak, 28. oktobar

Nikad nisam vodio dnevnik. Jesam pokušao nekoliko puta i kondicija mi je trajala koliko i kas sipljivog konja – počeo bih ambiciozno, sastavio dva-tri dana i onda odustajao.

Bio sam i malo podozriv prema toj vrsti rabote – bez koje ozbiljni književnici ne mogu zamisliti stvaralaštvo – jer podrazumeva, bar tako mislim, brutalnu iskrenost, a za tako nešto je malo ko spreman, makar napisano ostalo zarobljeno među koricama beležnice. Dnevnik ima smisla samo ukoliko sadrži dijalog sa sopstvenim demonima, otkriva ono zapreteno, inače je samo prosta hronologija dnevne rutine.

Tu vrstu dnevnika danas imamo u neograničenim količinama, jer je, manje-više, svaki Fejsbuk profil (hvala na pitanju, nemam) dnevnik i to ilustrovan i transparentan – pa iz njih saznajemo i ko je šta doručkovao i gde je i s kim večerao, čija su deca krenula u obdanište, a čija u školu, ko je gde letovao… Milion besmislenih informacija koje ljudi iz nekog razloga misle da treba da podele sa drugima. Hajde da ne budemo prestrogi, možda je to samo vapaj za onim iskonskim druženjem koje je ubrzani život eliminisao, a možda i pokušaj da se tim „bilbordovanjem“ intime da sebi na značaju, ko bi ga znao. Drugačije stvar stoji kad sa olovkom staneš pred „svesku u linije“ i zaparaš po danu koji je ostao iza tebe. Vrlo je verovatno da ćeš se susreti sa siromaštvom sopstvenog života i razočaravajućom činjenicom da se tu nema bog zna šta smisleno pribeležiti. Sve ovo sam imao na umu kad su me kolege iz „Danasa“ nazvali i predložili da vodim sedmodnevni dnevnik za njihovu istoimenu rubriku vikend izdanja, vagao i premišljao se, i na kraju pristao iz jednog pomalo mazohističkog i avanturističkog razloga: da vidim kako ću se iz svega toga izvući, a da, ipak, čitaoci ovog cenjenog lista izdrže čitajući bar do utorka.

I da prekinemo sa teoretisanjem i vidimo šta je na kraju dana ostalo od ovog petka. Dve kafice sa kolegama u „Holesterolu“, rezervnom položaju naše redakcije i kompanije, svakodnevni ritual koji upravo svojom običnošću daje viši smisao bitisanju i celodnevni redakcijski rad. Po povratku sa one prve kafe, ispred zgrade zatičem dragu koleginicu LJubicu Gojgić sa nekoliko mladih ljudi – ispostaviće se studenata Fakulteta za medije i komunikacije gde ona predaje – koje je dovela u posetu redakciji „Blica“. Malo u šali, a više u zbilji pitam je čemu to mi možemo učiti ovu decu u opštem posrnuću naše profesije, a LJubica kaže: “ Tako sam i ja, kad sam došla na Fakultet, počela da mračim, a onda mi je kolega Zoran Ćirjaković rekao da je naše da mlade učimo kao da će raditi u idealnim uslovima i po svim pravilima, a dalje kako bude.“

Posle sam u redakciji , kad sam osetio ono lepo zadovoljstvo nakon preloma dva teksta za nedeljno izdanje „Blica“, shvatio da je kolega Ćirjaković, ipak, u pravu. Za to da nauče kako da rade pogrešno deci neće mnogo trebati, ali treba iskoristiti svaku priliku da im se kaže kako valja. I možda oni dobiju bitku koju smo mi stariji počeli da gubimo.

Subota, 29. oktobar

Pošto sam prethodnog dana avansno potrošio prostor, danas ću biti kraći, a i subota je, rekli bi ovi što se frljaju stranim rečima, „po difoltu“ praznjikav dan. Ono, imao bih vam o čemu pripovedati, ali tu dolazimo do onog zazora o kome sam gore pisao, a i neke stvari, iako divne i interesantne, jednostavno nisu za javnost i treba da ostanu lično emotivno vlasništvo. A da pripovedam, pa onda napišem ono „svi događaji su izmišljeni, a svaka sličnost sa stvarnim ličnostima je slučajna“ je malo glupo. Neko će, ako pročita, i ovo razumeti a to neka bude samo njegova privilegija.

Ali ne mora sve što vam se događa da bude famozno, glamurozno ili mnogo značajno, da bi bilo zabeleženo. I eto nas na banjičkoj pijaci među običnim a, zapravo, neobičnim ljudima – našim seljacima, prodavcima, prekupcima, čitavoj galeriji živopisnih likova koji znaju biti mnogo interesantniji od onih sa filmskih premijera ili glamuroznih prijema. Kad progledaš kroz prste njihovoj potrebi da vas pomalo napadno ubede kako je baš njihova šargarepa ili karfiol najbolji na celoj pijaci, sve bude opuštenije i lakše. A razmeni se i prosta dobrota.

Osmeh, dobar dan i malo razgovora sa vaše strane, sa one druge strane šalje ruke na najbogatiji struk peršuna ili se od srca doda jedna cvekla gratis. Niti sam se ja tim bog zna koliko okoristio, niti je preplanuli gazda nešto štetio, ali smo obojica u toj razmeni postali bogatiji za nekoliko iskrenih ljudskih reči. Poštujte te ljude i uzvratiće vam lepim. Zavrnuće samo one nadobudne i cepidlake, koje će nepogrešivo prozreti, iako ih nikad nije videla katedra za psihologiju.

Razmišljajući o tome, setio sam se lepog i tačnog odgovora Predraga Gage Antonijevića, našeg reditelja iz Holivuda sa kojim sam radio intervju za „Blic“. Na pitanje kako je opstao u „fabrici snova“, reditelj serije „Ubice moga oca“ koja se upravo emituje na RTS-u, rekao je “ Kad sam rešio problem ega, sve drugo je bilo lako“. Naš najveći neprijatelj je sopstveni ego i ako njemu pustiš na volju, propast ti je zagarantovana. Mislite o tome, što bi rekao Basara.

Nedelja, 30. oktobar

Iako čvrsto rešen da budem jedan od retkih koji će se pohvaliti time kako nije bio na Sajmu knjiga, jer mi je već nekoliko godina unazad sve manje inspirativan, ( a ove se, između ostalog i zahvaljujući zloupotrebi Medija marketa od strane jedne žute odštampotine, pretvorio u pravu vašarsku šatru sa lukasima i cecama), ipak nisam izdržao da se ne uputim pod kupole Sajma. Vagajući između ustupka sopstvenom namćorluku i želje, navike, pa i potrebe sticanih godinama, da obigraš onih nekoliko krugova između štandova, a potom kući odeš sa šuškavim kesama na čiji sadržaj navališ isto veče po povratku, odlučio sam se za ovo drugo. Mišljenje o Sajmu – kao knjiškom megamarketu sa varljivim akcijskim popustima koji sa onim silnim hiljadama naslova prosto onespokojava – nisam promenio, ali odlazak je imao smisla. Ako ništa, nekako sam prevario sina da konačno kroči u to carstvo knjige, a ja i kum, istinski knjigoljubac, vratili smo se sa nekoliko naslova. Ja sa Prilepinom i Sorokinom – jeste, opet ovi njegovi Rusi, ali ne sudite odmah, uzeo sam i jednog Čomskog – dok se Goran, rešen da do kraja raskrinka zli kapitalistički poredak, ispogađao za „23 stvari koje vam ne kažu o kapitalizmu“ i „Lošeg Samarićanina“ južnokorejskog ekonomskog mislioca Čang Han DŽuna. Ako je na onom papiriću koji stoji na njegovoj polici, kao revers sa knjigama koje sam od njega pozajmio, bar malo u pozitivi konto onih vraćenih, možda mi je jednom i ustupi na čitanje. I ako mi bude do revolucije.

Ponedeljak, 31. oktobar

„Zdravom čoveku fali sve, bolesnom samo jedno“, piše na vratima jednog od ulaza na Vojnomedicinsku akademiju na Banjici gde stižem da iz bolnice izvedem prijatelja koji je krajem prošle nedelje imao infarkt i sad ga posle ugrađenog stenta i poduže otpusne liste, sa isto tako dugačkim spiskom lekova na njenom dnu, otpuštaju iz bolnice. Vraćaju mi se te reči dole na odeljenju urgentne interne medicine gde u nizu leže pacijenti, svi listom prikopčani na aparate, od kojih mi se u mozak urezuje ekran EKG aparata koji u zelenkastu krivulju pretvara ritam srca. Pomislim, kako ta jednolična linija upravo ispisuje dnevnik njihovih života i kako bi neki simultani prevod tog čudnog „rukopisa“ bila čista nepatvorena literatura, sa najfantastičnijim zapletima, strahovima i radostima, nadama i razočarenjima, ljubavima i žalostima i svim onim što prođe kroz tu čudesnu pumpu koja se ne gasi do sudnjega časa. Kad, pak, prvi put „zariba“, menja te iste živote i donosi neke nove i drugačije strepnje i rezone. Osim kod nekih, poput mog dobrog Koste kome su prve reči, nakon što smo napustili bolnicu i krenuli ka automobilu, bile:

– Nego, imaš li ti kakve cigare, šest dana nisam zapalio!

Nasmejao sam se, ne znajući šta da mu odgovorim. Da mu pričam o štetnosti duvana koji mi stoji u sopstvenoj torbi bilo bi krajnje licemerno. Opet, nikotin, katran i ostali „divni“ sastojci tog blaženog poroka, uz sve ostalo što ide na raboš jednog ljudskog života, već su pozakrčivali Kostine krvne sudove i doveli ga tu odakle sam ga upravo izvadio, da bi se izašlo u susret njegovoj želji.

– Jesi ti čuo za onu „Zdravom fali sve, bolesnom samo jedno!“ – kažem, tek onako.

– Aha, duvan! – kaže Kosta.

Utorak, 1. novembar

Dosadan i neinventivan dan, osim što se posle tronedeljnog odmora na posao vratio kolega Miroslav Kos, pa smo sad kompletirali kafanski i „blicnedeljni“ kvorum. Mogao bih da vam dosta pričam o tom tihom Dorćolcu koji sa ljubavlju priča o bosanskom zavičaju svojih roditelja, velikom partizanovcu i ništa manjem novinskom profesionalcu koji temeljnim pristupom i velikim iskustvom daje onaj neophodni ton sigurnosti i mirnoće u tenzičnim trenucima redakcijskog posla. Kao dugogodišnji urednik oblikovao je priličan broj mladih novinara, ali u poslednje vreme čak i poslovično uporni Kole, vidi da mu misija skreće ka „džaba krečenju“. Jedan od poslednjih velikih napora u potrazi za mladim snagama od kojih bi se nešto moglo isklesati, napravio je pre godinu i po dana kada je došao na ideju da pozove mlade ljude na probni rad i mini školu. Prvo je uredno i strpljivo iščitavao stotine biografija, koje su više bile sociološka sondaža u dubinu propasti našeg društva nego bunar novinskih talenata, pažljivo pravio trijaže da se o nekog ne ogreši, da bi na kraju odabrao njih petnaestak. Prilježno im je prenosio tajne zanata, ali se iz dana u dan, njegov razred osipao i na kraju, ako je njih dvoje ostalo. Ne znam šta je bilo i sa tim Mohikancima, ali Kole je danima bio iskreno deprimiran stanjem stvari. Pokušao sam da mu objasnim da nije ni do njega, ni do njih. Do vremena je.

Sreda, 2. novembar

Šta god da se dogodilo u našim malim životima, vest dana je bila da premijer, po prvi put u novijoj istoriji, nije došao na posao, (u onoj starijoj na njega nešto nije ni išao), a čini mi se da do kraja dana nije održao ni neku konferenciju za štampu, makar na neutralnom terenu. Mediji su tronuto izvestili kako su zaposlenici u Vladi naišli na ugašena svetla u njegovom kabinetu, nagađalo se o razlozima njegovog samoizgnanstva, razvijale teorije koje su uključivale ove aktivnosti skupljanja oružnih arsenala od jajinačke šume, preko trotila i kapisli u onom „renou“ na Novom Beogradu do poslovne zgrade „Er Srbije“ iz koje je, posle prijave da je postavljena bomba, odvučen nekakav „pežo“ bez tablica.

O tome neću da se izjašnjavam, neka zaista istražni organi rade svoj posao, ali se usuđujem da protumačim iznenadni i celodnevni izostanak radoholika. Čovek, kao majstor dramoleta, zna za dramsku pauzu i nepogrešivo je za istu odredio tajming. Ne brinite, uskoro će da se podigne zavesa i eto njega.

Četvrtak, 3. novembar

Kolege iz „Danasa“ su se ove nedelje baš nešto natovrzli na moju malenkost, pa me se, osim ovih kojima je palo na pamet da im baš ja arčim čitavu stranu vikend izdanja, dosetio i Zoran Panović sa namerom da mu budem gost u emisiji „Press i ja“, zbog čega se moralo u Novi Sad do Radio televizije Vojvodina. A meni je kao klasičnom novinarskom džabalebarošu, devet ujutro ono što su Vučiću prvi petli, pa je valjalo raniti kako bi se stiglo na snimanje. Nema veze, bila je to prilika da tačno posle šesnaest godina kolegi Panoviću uručim fotografiju iz Rovinja gde smo, nekim povodom, zajedno boravili. I nemojte da vas farba kako je tad imao lepu, gustu, dugu i crnu kosu – nije istina. Imao je isti manjak dlaka na glavi i višak reči u istoj. Što se, ipak, ispostavilo kao dobitna kombinacija. Pozdrav čitaocima „Danasa“ i nadam se da je, bar neki deo njih, sa mnom izdržao bar do utorka.

Autor je novinar Blica

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari