Janko Baljak: Profesori studente huškaju na bunt 1Foto: Fonet/ Zoran Mrđa

Prošlost, lepa ili ružna, sustiže nas u podsvesti. Umetnicima podstiče imaginaciju. Starim ljudima oživljava slike iz detinjstva i oni ponovo liče na decu.

Kada sam se opraštao sa svojim visprenim dedom Milovanom, imao je 95 godina, pričao je ijekavski iako je iz Slunja u Hrvatskoj došao u Beograd kao dečak i nikada ga pre nisam čuo da tako govori. Mozak je čudo, pa je deda pred smrt često tražio „zdjelu s mlijekom i da mu udrobimo kruva“.

***

Najviše pamtim mirise detinjstva. Kifle s orasima kod „Londona“, dok me majka vodi u Francusko zabavište. Miris radio-mehaničarske radnje „TESLA“ mog dede Milovana Popovića u Bulevaru JNA 15 gde sam često „radio kao blagajnik“. Kalaj koji se dimi pod lemilicom u prostranoj radnji zatrpanoj glomaznim ekranima crno-belih televizora i prigodnim natpisima iznad pulta: „Ako si mi prijatelj, ne traži mi veresiju!“ Sumnjičavo pitanje mog dede kada mu donesu neki krš na popravku: „Jel ovo vama neko prčkao?“. I uvek odričan odgovor vlasnika aparata na kome se pre dolaska na popravku izređao ceo komšiluk.

***

Sok od dunje i hajdučki ćevap u kafani „Kod večitog mladoženje“ na Crvenom krstu, miris pohovane piletine i prave banatske supe s rezancima moje bake, pitu s višnjama i njen balkon u Ulici Vele Nigrinove 10. Dejanu, devojčicu kratke kose iz broja 14 u koju sam se jednog letnjeg raspusta ludo zaljubio. Komplet najlepših bajki na svetu koji me je sačekao pored kreveta kada sam se probudio na dan svog šestog rođendana.

***

Obavezno filmski matine vikendom s ocem Momčilom („Ajmo u bioskop, Baljak“), trenuci u kojima sam zavoleo film. Neki Čarls Bronson u „20. oktobru“, ugrađene pepeljare u zadimljenom bioskopu „Partizan“, peć bubnjaru u „Balkanu“ i „Kosmaju“ zimi, tapkaroše ispred „Jadrana“, semenkara Boru ispred „Avale“ i igranje flipera dok čekamo da prođe Filmski žurnal. Kinooperatera na letnjoj pozornici u Budvi koji je pobrkao rolne pa smo prvo gledali sredinu, kraj i tek onda početak filma s Brižit Bardo. Pitam oca: „Tata, a šta je to kurva?“ Ne sećam se odgovora.

***

OFK Beograd i romantika sa ujakom na uvek vetrovitoj Karaburmi, dres sa brojem 9 Slobodana Santrača onog leta kada sam naučio da plivam na letovanju s obdaništem u Promajni kod Makarske. Radio Beograd gde je moj otac uređivao Drugi program a ja trčkarao po hodnicima kao maskota novinara, muzičara i mnogobrojnih boema iz „bermudskog trougla“ Lipa – Grmeč – Šumatovac koji su tuda cirkulisali.

***

Najstarija škola na Vračaru i njeno najlepše školsko dvorište, OŠ „Milica Pavlović“ (danas OŠ „Kralja Petra II“), mesto gde sam upoznao kuma Odžu i najbolje prijatelje s kojima sam i danas nerazdvojan. Stroga, fantastična učiteljica Mileva Kandić, koja je podsticala rivalstvo u znanju i vreme kada nije bio blam biti dobar đak.

***

Jednom je naš drugar DŽo za neku opkladu ukrao platu svog oca koja je tada cela stala u samo jednu, tek izašlu novčanicu od 500 dinara s Teslinim spomenikom na licu. DŽo je kupio celom razredu sladoled rumenko, a ostatak od 499 dinara smo zakopali u školskom dvorištu i proglasili za naše tajno blago. Blago je već sutradan nestalo, a siroti DŽo je došao potpuno plav od batina u školu.

***

Jednog jutra saznajemo da je Bjela (Dragan Bjelogrlić) dobio ulogu Sirogojna, što je bila veća fora nego biti Boško Buha u istoimenom filmu. Turbo-folk pevačica Jami zove se još uvek Jasna Milenković i vatrena je hevi-metalka s Dorćola. Za školu redovno osvaja zlatne medalje na prvenstvima Srbije iz gimnastike. Dušan Kojić Koja smišlja prve akorde za debi album Šarla Akrobate.

***

Ja snimam svoj prvi film u životu za neko takmičenje foto-sekcija na koje nas vodi profesor fizike Živko Tanasujkić. Film se zove „Nema mačaka“ na 2×8 filmskoj traci kamerom sovjetske proizvodnje. Glavnu ulogu igra moj drug Suli, prvi i poslednji put u životu film montiram sam, acetonskom presom. Dobijamo čak i neku nagradu iako je film totalna alternativna ili kako će profesor Goran Marković kasnije na predavanjima govoriti: „u pitanju je čista umetnost nezagađena bilo kakvim smislom“.

***

Čitav život okružen novinama i novinarima upisujem Petu beogradsku gimnaziju. Na novinarskom smeru u dream team odeljenju ima 17 „vukovaca“. Tašmajdan, „Šansa“, legendarni i obožavani profesor Ivan Pipal, koji nas je uz novinarstvo uči hrabrosti i slobodi. Buntu i nepristajanju. Alternativni i subverzivni školski list „Kiša“ koji pokrećem sa drugovima iz razreda Ivanom Kiletom Lalićem (dramskim piscem i tvorcem „Mixer Housa“) i Predragom Velinovićem (rediteljem i kolegom profesorom na FDU) u kome objavljujemo poeziju, kratke priče i provokativne manifeste.

***

Dok dvadeset pet devojaka iz razreda bira televiziju i praksu u Beogradskoj hronici, mi dečaci se muvamo po novinskim redakcijama. Meni je mentor Saša Tijanić, zvezda jugoslovenskog novinarstva u usponu. Tek postavljen za urednika novopokrenutog lista „Intervju“. Dobijam zadatak da napišem tekst o tome „da li je i zašto tenis nije radnički sport“?

***

Sledećeg jutra sam u novosadskom naselju Liman gde radim prvi intervju Monike Seleš u njenom životu. Ona ima devet godina, premršava je, upravo se vratila iz Australije sa osvojenim „Orange Bowl“ trofejom. Uplašena, u ruci drži dve plišane koale, slabo zna srpski pa često umesto nje odgovara ambiciozni otac Karolj, poznati karikaturista. Tenis treniraju tako što na parkingu razapnu konopac i igraju između automobila. Nadaju se obećanoj pomoći Đorđa Balaševića. Brat Zoltan, moj vršnjak, kaže mi na rastanku da već tada ne može da joj vrati dvoručni bekhend koliko jako udara.

***

Ide mi jako dobro novinarstvo, ali u film sam već nepovratno zaljubljen i počinjem dugotrajne pripreme za prijemni iz filmske režije na FDU. Gledam sve što se može videti u svetu u kome još uvek ne postoji internet. Kada bežim iz škole, bežim u Kosovsku u Kinoteku. Čitam sve što je o filmu napisano. Mislim da već znam i šta mi se dopada i kakav bi mogao biti moj stil. Francuski novi talas me najviše inspiriše. Otkrivam Trifoa, Godara, Šabrola, Luja Mala, Romera. Beograd upoznaje Fasbindera. Na prvoj senzacionalnoj retrospektivi njegovih filmova tolika je gužva ispred Kinoteke da lomimo staklo na ulazu pokušavajući da dođemo do slobodnog mesta.

***

To je Beograd osamdesetih, slobodan, lud, radoznao. Grad u kome kao u Vajlerovom filmu živimo „najbolje godine naših života“. Muzika je sastavni deo te priče, ide se na svaki koncert, svake večeri. SKC i Dadov prednjače. Gomila mladih grupa od kojih neke postaju preko noći popularne. Ska, novi romantizam, pank ili nešto između. Jugoslovenski novi talas zbog koga smo nakon Londona za kratko vicešampioni rokenrola u Evropi. Pozdrav iz Zagreba. Pozdrav iz Beograda. Uzvratna gostovanja zagrebačkih i beogradskih grupa. Azra i Film su popularniji u Beogradu. Orgazam i Idoli u Zagrebu. Sasvim je normalno da posle beogradskog koncerta Talking Headsa sutra cela ekipa ponovo gleda isti koncert u Zagrebu. Ko ne veruje neka pročita roman Gorana Skrobonje „Kada kažeš da sam tvoj“. Ima u njemu puno tih „priča o vremenu kada je bilo lepo biti mlad“.

***

Žurke se prave po stanovima, a neke od najboljih žurki su u mom stanu. Uvek su svi pozvani i neverovatno brzo se sazna kod koga je te večeri zabava. Jednog petka posle škole na gajbi mi je preko sto ljudi. Nema više mesta ni u kuhinji ni na terasi. Neke od najlepših devojaka u gradu idu u moj razred. „Mi plešemo celi dan i noć…“ Kao da nam je poslednje. Kao da znamo da se treba dobro naigrati jer dolaze devedesete. Šteta što to nismo znali. Bili bismo još luđi.

***

Te godine na prijemnom za režiju na FDU je 105 kandidata. Posle deset stresnih dana primaju iz prve i mene, i mog druga Pegija iako je verovatnoća za to bila nikakva. Od petoro primljenih studenata dvojica iz istog razreda. „Zašto voliš Romera?“ sećam se strogog pitanja profesora Zdravka Velimirovića, francuskog đaka, na usmenom delu ispita. Moje olakšanje i bujica reči koje sam istovario iz sebe.

***

Iz oblaka me u prašinčinu pešadijske obuke u Somboru spušta JNA. Puškomitralješčina M53 i postolje od 23 kilograma. Nikako mi to ne ide, ni taj humor, ni kolektivni duh, ni mesni narezak stariji od mene. „Beogradske pederčiće“ naročito vole da maltretiraju nepismeni desetari i vodnici. Selektivno sećanje. Na kraju ostanu samo vesele anegdote. Film traje predugih 13 meseci, ali je bar još uvek mirno i „druže Tito, mi ti se kunemo“. Pakao će sačekati još neku godinu.

***

Na prvoj godini režije sjajni profesor Vladan Braca Slijepčević nam još prvog časa surovo raspršuje snobovsku predstavu o bogomdanim umetnicima koji će filmovima promeniti svet. „Moraćete od ovog posla da prehranite sebe, svoju porodicu, da plaćate račune. Možda će neko nekada imati privilegiju da se bavi umetnošću, ali ćete pre toga morati da naučite zanat, jer bez zanata nema ni hleba ni umetnosti.“

***

Na prvoj godini umetnost je zabranjena reč. Filmovi dolaze kasnije. Prvo puno prakse na Televiziji Beograd čija je redakcija za kulturu bila široko otvorena za mlade reditelje. „Petkom u 22“, pa onda emisija „Kult“, serijal „Neobavezno“ koji je uređivao profesor Điđa Karanović, gde sam već na fakultetu uradio dva polučasovna dokumentarca u profesionalnim uslovima.

***

Vrhunac dolazi već na trećoj godini režije. Naš studentski omnibus „Šta radiš večeras“ zatvara Pulski festival. Ivan Markov, Pegi Velinović i ja smo najmlađi debitanti u istoriji jugoslovenskog filma. Imam 22 godine i 12.000 ljudi u Pulskoj areni gleda moj film. Sutradan o mojoj priči „Apsolutni sluh“ hvalospev piše pokojni Nebojša Đukelić.

***

Diplomiram televizijskom crnohumornom dramom u viktorijanskom stilu koju je napisao moj drug Ivan Lalić. U podeli snova su Renata Ulmanski, Milutin Butković, Pepi Laković, Dara DŽokić i Milan Erak. Genijalnog Pepija italijanski producenti šišaju na kratko na nekom kastingu dan pred završetak snimanja iako tokom drame sve vreme ima dugačku razbarušenu kosu. „Ne sekiraj se, lepi, smislićemo nešto“, teši me Pepi svestan mog očaja kada sam ga ugledao. I smišljamo u hodu. U sledećoj sceni se pojavljuje glave umotane u peškir jer je navodno prao kosu!

***

Završen je ušuškani period studiranja režije. Back to reality. Napolju već besni rat u Hrvatskoj, krijem se u sopstvenom gradu da me ne pokupe i odvedu na ratište, rođeni brat je u kasarni u Tuzli, majka na ivici nervnog sloma. Prijatelji masovno emigriraju. U Vankuveru i Los Anđelesu stvaraju se kolonije srpskih filmskih profesionalaca. Rešavam da ostanem jer uprkos sveopšte bede i nesreće živim na najzanimljivijem mestu na svetu. Nekad je dovoljno samo proturiti kameru kroz prozor da bi se snimio uzbudljiv film. Iz odluke o ostanku u Srbiji dokumentarni film postaje sudbina.

***

B92 je majušna oaza slobode, formiramo filmsku produkciju i nakon nekoliko kratkih filmova režiram intrigantni dokumentarni film o životu ali mnogo više o smrti srpskih kriminalaca. Tokom snimanja filma snimamo i tri sahrane. Film potpuno šokira publiku na festivalu „kratkog metra“ u Beogradu. Dobija glavnu nagradu. Zemlja je pod sankcijama i ne možemo da se takmičimo u inostranstvu. Ipak dobijamo specijalni poziv za festival u Oberhauzenu.

***

Na konferenciji za štampu novinari me pitaju da li su to glumci ili stvarni kriminalci? Objašnjavam da se u Srbiji sve izvrnulo naopako, da je crno postalo belo, a belo crno. Dok jedan za drugim ginu preostali junaci „Čitulje“ film u celoj Jugoslaviji postaje najpiratizovaniji dokumentarac ikada. Danas je više od filma. Na mnogim evropskim univerzitetima društvenih nauka postao je deo obavezne literature o neverovatnoj Srbiji devedesetih.

***

Iako nisam imao planove da postanem profesor, prihvatam poziv Gorana Markovića i još par profesora i prijavljujem se za mesto asistenta na FDU. Sedam godina sam Goranov asistent na prvoj godini režije. Nijedna školska godina nije regularna, štrajkovi, studentski protesti. Beograd vri. Više smo na ulici sa studentima nego na predavanjima. Kada uopšte u bednim uslovima nešto snime, filmovi studenata su eskapistički. Prave vesterne i naučnu fantastiku koji nemaju nikakve veze sa njihovim životima.

***

Vrhunac užasa je 1999. Te godine smrti u februaru mi u snu umire otac, počinju da padaju NATO bombe na Beograd. U aprilu, na prvi rođendan moje ćerke stotinak metara od mog stana bomba pogađa zgradu RTS i usmrćuje 16 ljudi. Snimam dokumentarac „Anatomija bola“ o suludom žrtvovanju ljudi koje je zbog propagandnog rata Miloševićev režim te noći ostavio u zgradi.

***

Početak mog prijateljstva i borbe za istinu sa Žankom Stojanović, majkom hrabrost koja staje na čelo porodica nastradalih. Film je optužnica, krik. Osvaja Grand Prix na „kratkom metru“. RTS prestaje da izveštava o festivalu, režimska štampa ne objavljuje vest o pobedniku, Ivica Dačić nas javno proglašava izdajnicima. Bilborde s filmom šaraju NATO oznakama.

***

Nakon osvojenih nagrada pripada mi čast da punih šest godina budem umetnički direktor Festivala „kratkog metra“u Beogradu, jednog od najstarijih festivala u Evropi. Sa svojim timom pravim temeljnu reformu. Festival sa vrlo skromnim sredstvima postaje međunarodni, prepoznatljiv na mapi evropskih festivala, prijateljsko mesto za mlade reditelje, debitante i inspirativne autore koji su rado gosti Beograda. Jedna od prvih stvari koju će Vučićeva vlast u Beogradu uraditi biće moja smena sa tog mesta. Vest o tome čitam jednog jutra u novinama.

***

Studente učim zanatu dokumentarnog filma, odgovornosti i moralu filmskog autora. Da budu radoznali, samo svoji i slobodni. Da ne prave kompromise. Da se bune i nikad ne pristaju na stvarnost. Naročito ne na ovakvu kakvu danas živimo. Čudno neko vreme kada profesori studente huškaju na bunt. Trudim se da ih trgnem iz letargije iako u potpunosti razumem da su nam namerno ogadili politiku kako bi lakše vladali anesteziranim generacijama. Biti dokumentarista znači osvajati slobodu za sebe i ljude oko sebe. Kada kažem dokumentarac, uvek mislim na angažovani dokumentarni film jer ne umem da mislim i režiram drugačije.

***

Profesori, umetnici, intelektualci nemaju prava da ćute. Politika nije ovo što su oni proglasili politikom. Muljanje, dilove, krađu, beščašće. Politika može biti kreativna i poštena delatnost onako kako su je doživljavali još u antičko doba. Zato nam je neophodna imaginacija i hrabrost časnih ljudi a ne frustrirano gunđanje pred stvarnošću među svoja četiri zida. Slobodni smo građani i oslobodićemo državu koju su okovali strahom. Živim i stvaram za taj trenutak.

O sagovorniku

Janko Baljak rođen je u Beogradu, gde živi i radi. Diplomirao je filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Autor je više igranih i dokumentarnih filmova koji su sa uspehom prikazivani kod nas i u svetu i višestruko nagrađivani. Režirao je desetine emisija kulturno-umetničkog programa TV Beograd. Jedan je od osnivača filmske i TV produkcije nezavisnog beogradskog radija „B 92“ . Od 2009. do 2014. bio je umetnički direktor Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, jednog od najstarijih filmskih festivala u Evropi. Redovni je profesor FDU u Beogradu, gde trenutno predaje dokumentarni film. Oženjen je, otac tri ćerke tinejdžerke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari