Jugokultura

Ivan Medenica: S jedne strane imamo sve izraženije tenzije u političkim odnosima između zemalja bivše Jugoslavije, a s druge sve dinamičniju saradnju u sferi kulture. Ja to objašnjavam činjenicom da povišena nacionalistička retorika u regionalnim politikama zapravo nije autentična i to što kulturna saradnja opstaje možda ukazuje da je reč o nekoj vrsti scenografije ili predstave za kratkotrajnu lokalnu upotrebu, pogotovo u periodima predizbornih kampanja. Takav je slučaj bio u Hrvatskoj, takav je slučaj trenutno u Srbiji, a kako se naše politike vode od vanrednih izbora do rekonstrukcija vlada – imam utisak da smo stalno u predizbornim kampanjama. T

Dino Mustafić: Mislim da se ovde čitav društveni život svodi na politički ili još gore – na partijski, tako da se stiče dojam kao da izvan politike nema života. Prešućuje se sve što se dešava u kulturi, a tu ima vrlo zanimljivih autorskih ostvarenja i mnogo toga je učinjeno na planu regionalne kulturne saradnje. Ta saradnja je paralelni tok koji ni na koji način ne odražava političke odnose u regionu što ih diktiraju populisti i demagozi čiji je cilj da antagoniziraju narode.

Boris Postnikov: Regionalna kulturna saradnja nije ograničena samo na ljude koji se jako dobro sjećaju ratova devedesetih, nego u njoj učestvuje i moja generacija – a ja sam 1979. godište i rat sam doživio kao dijete – pa čak i generacije koje bivšu Jugoslaviju ne pamte. Na primjer, prije godinu i po dana studenti književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokrenuli su časopis koji se bavi postjugoslovenskom književnom scenom. Govorim o ljudima koji su mlađi od 25 godina. Možda ste primjetili da je u Crnoj Gori pokrenut portal koji se zove Proleter, u čijem podnaslovu stoji – jugoslovenski portal za kulturu i umjetnost – a pokrenuli su ga takođe mladi ljudi. Ja sam na trećem programu Hrvatskog radija tri godine uređivao emisiju „Pojmovnik postjugoslovenske književnosti“ i dobijao sam priloge od ljudi koji su dosta mlađi od mene i jako su upućeni u to šta se dešava u regionu. Međutim, kada govorimo o regionalnoj saradnji u kulturi, za mene je bitno da li se tu radi o alternativnoj ili opozicijskoj kulturi. Drugim riječima – da li se radi o kulturi koja se razvija neovisno i usporedno sa politički dirigiranim kulturama unutar nacionalnih država ili o kulturi koja dovodi u pitanje hegemoniju nacionalnih kulturnih kanona. Meni se čini da se kulturna suradnja trenutno najviše razvija ovim prvim tokom, dakle, pokušavaju se graditi, uvjetno rečeno, paralelne institucije – ako se festivali mogu nazvati institucijama – dok je oponiranje nacionalnim kulturnim politikama još uvijek preslabo.

Karabeg: I u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini na mestu ministara kulture nalaze se konzervativci – ljudi koji pre svega forsiraju nacionalnu, da ne kažem, nacionalističku kulturu. U kojoj meri su oni prepreka regionalnoj kulturnoj saradnji?

Mustafić: Oni su po svojoj prirodi, po svom biću, protivnici kulture. Njima je najvažniji nacionalni identitet. Ali i tu slabo rade. Ako ništa drugo oni bi trebalo da naprave jake nacionalne institucije – nacionalni muzej, nacionalno pozorište, nacionalnu galeriju. Međutim te institucije su više-manje zatvorene, devastirane, uništene, posebno u Bosni i Hercegovini.

Medenica: Iako nemam velikih iluzija o srpskom društvu, čini mi se da je situacija u Srbiji možda nešto drugačija nego u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jer kod nas izvestan oblik multikulturalnosti – pa čak i tragova jugoslovenske, dakle regionalne kulture – postoji i u okviru institucija. Navešću jedan primer: bilo je nekoliko pokušaja da se promeni ime Jugoslovenskom dramskom pozorištu – svi su, naravno, bili izrazito nacionalistički motivisani – ali to nije naišlo na podršku nijedne relevantne grupacije, niti pojedinaca na kulturnoj sceni. Jer, zna se da je istorijski gledano Jugoslovensko dramsko pozorište nastalo kao jugoslovenski projekt koji je okupio najznačajnije glumce iz različitih delova bivše Jugoslavije i da je to ime izraz njegovog autentičnog identiteta, to je u stvari njegov brend. Kada neko nastupi sa nacionalističkom agendom u sferi kulture vrlo brzo dođe do razočaravajuće spoznaje da takve kulture zapravo nema, da je to fantazam ljudi koji su izgubili korak sa umetničkim tokovima u savremenom svetu. Taj tradicionalistički i nacionalistički diskurs možda ponajpre opstaje u književnosti – i tu sve manje, ali toga uopšte nema u pozorištu i filmu.

Postnikov: Hrvatska se kultura, kako je shvaćaju hrvatski nacionalisti, prvenstveno legitimira proevropski i antijugoslavenski. Kada je pala vlada u kojoj je Hasanbegović bio ministar kulture, na njegovo mjesto je došla znatno umjerenija HDZ-ova ministrica Nina Obuljen Koržinek. Po prvim signalima ona, zapravo, nastavlja provoditi dobar dio onoga što je njen prethodnik zacrtao, iako to čini na manje konfliktan način. Naravno pitanje je – da se nastavim na ono što je Ivan Medenica prije mene govorio – koliki može biti doseg takvih politika. Meni se čini da učinci takvih politika dugoročno gledano mogu proizvesti veliku štetu.

Karabeg: Da li je današnja saradnja u kulturi u stvari oživljavanje nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora, naravno u procenata drugačijim uslovima, jer na tom prostoru sada imamo nezavisne države?

Medenica: To u izvesnoj meri jeste oživljavanje tog kulturnog prostora – govori se, recimo, o postjugoslovenskoj književnosti, o postjugoslovenskoj književnoj sceni. Važno je, međutim, da – kada obnavljamo jugoslovenske kulturne modele ili jugoslovenski duh u oblasti kulture – to radimo sa punom svešću o promenjenim istorijskim okolnostima. Opasno je pokušavati da se nekritički obnove neki modeli iz prošlosti, jer to u stvari nije moguće.

Mustafić: procenata Jedan od osnovnih motiva nacionalizama devedesetih godina bio je razbijanje južnoslovenskog kulturnog prostora. Ali i tada, u tim najgorim godinama, skoro pa ilegalno, razmjenjivale su se kasete sa filmovima i muzikom, stizale su knjige. Južnoslovenski prostor determinira mnogo više sličnost nego različitost, a najsnažniji zajednički imenitelj – kad je riječ o Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori – je jezik. Naravno da regionalna saradnja nudi mnogo izazova, nudi i neke zamke, ali dometi i vrijednosti te saradnje su mnogo značajniji. Raspad Jugoslavije omogućio je da provincijalna kultura, kultura bez ikakvih dometa, uđe u institucije. To je nanijelo veliku štetu novonastalim državama. Zatvaranje kulture u nacionalne atare dovelo je i do smanjenja budžetskih sredstava za kulturu. Poznajem pozorišne prilike u Beogradu i znam da su u bivšoj Jugoslaviji beogradska pozorišta imala šest do osam premijera godišnje, a danas imaju samo dvije u toku jedne sezone, što je apsolutno nedostojno za jedan kulturni centar kao što je to Beograd.

Postnikov: Mislim da se ne radi toliko o stvaranju nekog postjugoslovenskog kulturnog prostora koliko o priznavanju onoga što već postoji. Imamo autore koje ne možete ograničiti nacionalnim kategorijalnim aparatom, jer ako u novinama možete pročitati da je bosanskohercegovačko-hrvatski autor objavio svoju novu knjigu premijerno u Beogradu, onda je jasno da tu nešto ne štima, da postoje neki viškovi koji se naprosto ne mogu obuhvatiti nacionalnim pričama. Meni se čini da se povezivanje na postjugoslovenskom kulturnom polju odvija skoro pa spontano. Ta saradnja je čvršća što smo bliže žanrovima koji spadaju u takozvanu popularnu kulturu. Recimo, znanstveno-fantastična književnost, koja je potpuno izmaknuta izvan sfere interesa visoke kulture, funkcionira isključivo na regionalnoj razini. Slično je i sa stripom. Sve to skupa – pogotovo ako uzmemo u obzir i činjenicu da su mlađe generacije koje su stasale nakon devedesetih sve više zainteresirane za ono što se zbiva u regionu – pokazuje da se povezivanje unutar postjugoslavenske kulturne scene odvija, kao što sam već rekao, spontano.

Karabeg: Da li danas možemo govoriti o regionalnim kulturnim zvezdama, ljudima i manifestacijama koji bez problema prelaze nacionalne granice i priznati su u svim sredinama bivše Jugoslavije? Ko su istinske regionalne kulturne zvezde?

Mednica: Zvezda koja meni prva pada na pamet je Oliver Frljić, na primer, ali mislim da je paradoksalno nazvati zvezdom umetnika koji kreativno provocira svaku sredinu u kojoj radi – bez obzira da li je reč o Hrvatskoj, Sloveniji ili Srbiji. Mislim da bi možda bilo bolje govoriti o fenomenu, to jeste o činjenici da pored regionalnih festivala postoje i umetnici koji režiraju u celom regionu. Pored Olivera Frljića, jedan od takvih je i Dino Mustafić. Ja sam profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beograda i imam dosta studenata iz Pule i Rijeke. Zaista se stvara model rada, neka vrsta radnog i socijalnog dinamizma koji nalikuje na bivšu Jugoslaviju. Oni su rođeni u jednoj sredini, školuju se u drugoj, a onda žive i rade u celom regionu.

Musfić: Ne bih želeo da nabrajam mnoge značajne književne, pozorišne i filmske autore koji su česti gosti u našim državama, jer ih je mnogo. Pomenuo bih da se uspostavljaju i autorske ekipe ljudi koji dolaze iz različitih sredina. Recimo, reditelj je iz jedne države, scenograf iz druge, kostimograf iz treće. Južnoslovenski kulturni prostor je vrlo aktivan i dinamičan.

Postnikov: I meni je prva asocijacija Oliver Frljić. Od festivala tu su pre svega oni iz bivše Jugoslavije, ali i cijeli niz novonastalih – od Cum grano salis u Tuzli, preko beogradskog Krokodila, do nedavno pokrenutih Dana Mirka Kovača u Rovinju. Dodao bih i nešto što je iz mog užeg polja – književne kritike. Zanimljivo je koliko ima književnih kritičara koji se bave programatskim čitanjem regionalne ili postjugoslovenske književnosti – od Saše Ćirića i Teofila Pančića u Beogradu, preko Vlade Arsenića u Zrenjaninu, do ljudi mlađe generacije kao što su Marko Pogačar i Dinko Kreho ovdje u Zagrebu. Neprestano se pojavljuju novi, mladi kritičari koji imaju potrebu čitati tu književnost kao neki tip zajedničke književne produkcije.