Tridesetogodišnji Vladan Borojević, dete iz srpsko-slovenačkog braka, istraživanjem preko interneta saznaje da je njegov otac, oficir bivše Jugoslovenske narodne armije, živ, odnosno da nije mrtav kao što mu je pre sedamnaest godina rekla majka, već da je u bekstvu, optužen za ratni zločin zbog masakra nedužnih civila u jednom slavonskom selu, na početku rata u bivšoj Jugoslaviji.

Ovo saznanje pokreće ga na putovanje kroz prostore bivše Jugoslavije, u potragu za ocem, tokom koje saznaje istinu o raspadu svoje porodice, istinu o tome kako se i zašto srušio svet u kome je nekada živeo i, konačno, dospeva do istine o samom sebi. Ovako bi se, ukratko, mogao opisati siže romana „Jugoslavija, moja dežela“ (izdavač Rende), slovenačkog književnika Gorana Vojnovića, koji u razgovoru za Danas govori o Jugoslaviji i njenom nasleđu, o ratu, krivici i odgovornosti, te novim generacijama.

Romanom ste otvorili pitanje smisla svih ratova i zla? Da li čitaocu nudite i konačan odgovor ili mu ostavljate da sam donosi zaključke?

– Ne verujem da na tako kompleksna pitanja postoje konačni odgovori, a još manje verujem da ih mogu ja ponuditi. Ja ih tražim i u pokušaju da se domognem bilo kakvog odgovora najčešće pronalazim samo nova pitanja. U sve to uvlačim čitaoca i pozivam ga da mi se pridruži u tom traganju, da se zapita zajedno sa mnom. Ja uostalom i pišem o ratu i ratnim zločinima jer na neki način ne mogu da shvatim da se nešto tako može dogoditi, da je čovek, uprkos svim svojim saznanjima o posledicama dosadašnjih ratova, još uvek sposoban započinjati nove. Kako se posle Aušvica mogla dogoditi Srebrenica? I kako se posle Srebrenice može dogoditi Homs? To su pitanja na koja definitivno nemam odgovore.

A da li ste uspeli bar malo da demitologizujete Balkan i Jugoslaviju?

– Balkan je, po mom mišljenju, već demitologizovan i to zato što taj pojam danas označava bukvalno sve i svašta. Svemu su već pritakli pridev „balkanski“, pa niko više nije siguran na šta se to tačno odnosi. A što se Jugoslavije tiče, ona je danas, čini mi se, predmet populističke politizacije na jednoj, i mistifikacije na drugoj strani. Ona je zemlja-bajka. O njoj se najčešće govori kao da nikada nije zaista postojala. Njom se ili plaši ili uspavljuje decu. I kada pokušate ozbiljno govoriti o njoj, bez suvišnih emocija koje se obično natovare na tu temu, označe vas za jugonostalgičara, komunjaru ili šta već. Samim tim Jugoslavija postaje zanimljiva, ali iz pogrešnog razloga, jer postaje simbol otpora i revolucije, politička provokacija, a ne recimo poučno štivo za ovdašnje vlastodršce i njihove evropske kolege, koji samo što nisu ponovili neke od kobnih jugoslovenskih grešaka.

Koliko „Jugoslavija moja dežela“ može novim generacijama da omogući širi i neposredniji pogled na ono što se dešavalo u ratovima koji su devedesetih vođeni na ovim prostorima?

– Ako govorimo o novim generacijama u Sloveniji, onda ih možda može opomenuti da prostor bivše Jugoslavije nisu samo splavovi, ćevapi i trube, da majice sa slikom Ratka Mladića nisu simpatični suveniri. Ali, bojim se da do kupaca tih suvenira moja knjiga neće doći, kao što će ona vrlo teško nekome u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji otvoriti oči i proširiti pogled. Tu mislim na one kojima su Feralovci i dan-danas strani plaćenici, na one koji su lagali o Lori ili o Glavaševim zlodelima u Osijeku, te one kojima je i danas Petar Luković američki tajni agent koji ima zadatak da izmišlja priče o Srebrenici. Šta takvom čoveku može reći jedna knjiga? Pa on je znao šta unutra piše još dok je ja nisam ni napisao.

U romanu nailazimo na rečenicu da bi sve iz vremena rata trebalo zaboraviti i zabraniti da se o tome govori, jer se govore samo gluposti. No, da li ipak treba govoriti?

– Moramo govoriti, drugo nam ne preostaje. Najgore bi bilo da ućutimo. Možda bi nam stvarno pokoja glupost bila prikraćena, ali je tišina koja bi zavladala vrlo opasna. Iz jedne takve tišine se, bar ja to tako vidim, i rodio taj bratoubilački rat.

Glavni junak romana na kraju pronalazi svog oca – ratnog zločinca, ali mu ipak ne oprašta ono što je činio u ratu. Međutim, on je u jednom trenutku, nakon razgovora sa njim, pomislio kako je očev zločin i njegov zločin. Da li je tako, odnosno da li deca dele zločine svojih roditelja?

– Svi mi delimo ono što se na ovim prostorima dešavalo. Odrasli smo u jednom pomahnitalom svetu i često nismo ni svesni koliko smo se zarazili tom ludošću. Koliko nam je normalno ono što nam nimalo ne bi smelo biti normalno. Uz to, hrvatsko, bosansko i srpsko društvo prepuni su ranjenih ljudi, prepuni su boli, a tom se boli vrlo rado manipuliše pa ona često nadvlada razum, kojeg ovde ionako nema baš na pretek. Rat i dalje utiče na svakidašnjicu svih nas, a često je i određuje.

Zbog počinjenog ratnog zločina, jednog od likova traži Haški tribunal, ali njega, nakon što se ubio, sahranjuju, pod lažnim imenom, na groblju koje je zaštićeno Haškom konvencijom. Kakvu ste poruku time želeli da pošaljete?

– Mnogi bi voleli verovati u to da Hag može biti mesto našeg odrešenja, da nas oni ljudi sa belim perikama mogu odrešiti svih naših grehova, reći ko je kriv, krivce pošteno kazniti i završiti ovu našu tužnu priču, ali Hag je u suštini samo jedna birokratska institucija, preko potrebna, ali u mnogočemu nemoćna kada je u pitanju rešavanje naših problema. Mnogi se zločinci, uprkos haškom sudu, još sahranjuju pod lažnim imenom svetaca, a često i pod pokroviteljstvom te iste Evrope. Istina nam svakodnevno puzi iz ruku, zločinci hodaju našim ulicama uzdignute glave, a Karl Bilt i njemu slični hipokriti nam sole pamet. Hag svakako igra jednu važnu ulogu, ali tu ulogu su već davno trebali odigrati naši sudovi. Krajnje je vreme da mi sami sebi nataknemo bele perike.

Kroz roman se provlači zanimljiv grafit „Kosovo republika, Istra kontinent“. Šta on tačno govori?

– Taj poznati duhoviti pulski grafit sa kraja osamdesetih po meni govori dve stvari. Njegov autor verovatno je verovao u to da je u onoj Jugoslaviji, uz Miloševića, projekat republike Kosovo neostvariv, dok se većina prolaznika u Puli, i onih koji su taj grafit prepričavali kao dobar vic, podsmehivala toj potrebi za otcepljenjem, odnosno separatizmu, ne samo Kosova, nego možda i Slovenije. Mnogi Puljani do samog kraja su verovali u ideju Jugoslavije, jer je ona u Puli zaživela jače nego u nekim drugim delovima te zemlje. Pula je oduvek bila nacionalno mešovit grad i takva je ostala i za vreme Jugoslavije, tamo ideja bratstva i jedinstva nije zvučala apstraktno, kao u nekim drugim jugoslovenskim gradovima. Ta razlika u stvari i danas stvara konflikte. Jer, jedni su Jugoslaviju živeli punim plućima i zato i danas plaču za njom, a drugi su oduvek sanjali njen raspad, pa im dan državnosti Hrvatske ili Slovenije dođe kao dan vlastitog rođenja.

Kako danas vidite prostor nekadašnje Jugoslavije? Šta povezuje, a šta razdvaja države nastale raspadom SFRJ?

– Povezuje ih i dalje jedna zajednička kultura i jezik na kome ona u najvećoj meri temelji. Koliko god se mnogi u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu trudili ograničiti svaki svoj mali, avlijski kulturni prostor, to je prosto nemoguće i ti se prostori mimo njihove volje povezuju u jedan. Tu je Slovenija u najlošijem položaju, jer i dalje, što svojom, što tuđom voljom, ostaje izvan tog prostora, a nema neki alternativni, evropski kulturni prostor kojem bi pripadala. Politički svima polako postaje jasno da ćemo u nekoj budućnosti, budemo li želeli imati bilo kakvog uticaja na svoj život, morati da se povežemo, ne u političku zajednicu, ali u neku vrstu savezništva, po uzoru na skandinavske zemlje, ne bi li na taj čoporativni način dobili bar kakvu-takvu važnost u nekom širem međunarodnom prostoru. Države poput Slovenije, pa čak i Srbije, same po sebi su toliko nevažne da bi ih svet samo greškom mogao shvatiti ozbiljno.

Jedan od likova u knjizi kaže da „nikad nigde nije bilo više nacionalističke bagre nego u Komunističkoj partiji“, te da je „država propala jer nikom od njih nije značila više od njihove selendre za kojom su jedino umirali svi ti veliki Jugosloveni“. Da li je zato Jugoslavija propala?

– Pa sigurno to nije bio jedini razlog, propast Jugoslavije je suviše kompleksna stvar da bi je tako lako objasnili kao što to čini jedan od likova u romanu. Ali činjenica je da su iz redova komunista izašli zaista bezbrojni desničari, nacionalisti, pa čak i fašisti, što mnogo govori o tome kakvi su ljudi vodili projekat naše bivše multikulturne zajednice i koliko su verovali u tu i takvu Jugoslaviju. Narod koji je imao takve komuniste trebalo je da se boji za svoju budućnost.

Mladi pomešali Vuka i Radovana Karadžića

Kakve su nam nove generacije? U romanu ocenjujete da je mladima sve ravno i da su pomešali sve što se pomešati dalo: Vuka i Radovana Karadžića, Sinišu i Dražu Mihajlovića, Srebrna krila i Srebrenicu.

– To se najpre odnosi na nove generacije u Sloveniji i na onu vrstu jugonostalgije kojoj je predivno baš sve što miriše na jug i bivšu državu. Njima je prostor Jugoslavije privlačan, jer je to za njih neka bliska egzotika, na površini tamo se jeftino i dobro jede, pije i zabavlja. A zbog pomalo sumanute, najčešće vulgarne i maloumne demonizacije Jugoslavije od strane slovenskih desničara, one u svemu tome vide i nešto subverzivno, neku vrstu otpora, pa makar to bilo samo opijanje uz Cecine ili Tompsonove pesme. Neznanje je golemo i manifestuje se na vrlo tužan način.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari