Vojna saradnja komunističke, Titove Jugoslavije, sa zemljama Zapada, prvenstveno Sjedinjenim Državama i NATO, bila je veoma poverljiva tema o kojoj je znao samo najuži državni vrh. Njen ishod, naravno, nije bio skriven od očiju javnosti, ali putevi i načini kojima se ona realizovala, bili su potpuno tajni.

Vojna saradnja komunističke, Titove Jugoslavije, sa zemljama Zapada, prvenstveno Sjedinjenim Državama i NATO, bila je veoma poverljiva tema o kojoj je znao samo najuži državni vrh. Njen ishod, naravno, nije bio skriven od očiju javnosti, ali putevi i načini kojima se ona realizovala, bili su potpuno tajni. Tek nekoliko ljudi bilo je upućeno u njih.
O razgovorima koje je načelnik Generalštaba JNA Koča Popović vodio u Vašingtonu tokom svog tajnog šestonedeljnog boravka sredinom 1951. ni danas se ne zna mnogo. Javnosti su pre neku godinu, uglavnom zahvaljujući naporima profesorke Univerziteta Old dominion u Norfloku Lorejn Lis, postali dostupni američki transkripti razgovora vojnih delegacija koji su usledili posle ovog boravka. Vladimir Velebit, koji je pratio Popovića tokom svih njegovih razgovora u svojstvu prevodioca svedočio je u svojim izjavama da je Koča Popović bio „težak sagovornik“ koji Amerikancima nije hteo da kaže sve ono što je njih interesovalo. Popović je u Vašingtonu išao stazama koje je Velebit već bio utabao. Sretao se sa „džordžtaunskom elitom“ na nedeljnim večerama, na kojima je Velebit osam meseci ranije već bio popularna figura, advokat komunizma koji se sve više dopadao Amerikancima na tim

ogao sam da držim komunističke govore usred Vašingtona: Vladimir Velebit

zabavama – visokim službenicima CIA, Pentagona, Stejt dipartmenta i prijateljima vrhovne sveštenice vašingtonskog društvenog života i vlasnice „Vašington Posta“ Ketrin Grejem, upravo u vreme kada je svaki pošteni Amerikanac osećao obavezu da učestvuje u „lovu na komunističke veštice“. Stari ratni obaveštajac iz Afrika i sa Balkana Robert Džojs bio je važni funkcioner Odeljenja za političko planiranje.
Kada se kaže „Vašington“, odmah se misli na centre moći: Belu kuću, Stejt dipartment, CIA, Pentagon, ministarstva… Jugoslovenski komunisti su lansirani u jedan drugi centar moći koji je u to doba integrisao sve formalne titulare moći: Džordžtaun. Džordžtaun je svega jedan kilometar udaljen od Bele kuće. Njegova dvorišta su nevelika, kuće su oniske, viktorijanske i federalističke, ali je u tom predgrađu s cvećnjacima, vrtovima i kućama od crvene cigle, život trajao 24 sata. Društveni život Džordžtauna bio je paralelni centar moći. Ili produženi centar moći. „U drugim gradovima, ljudi idu na partije da bi se zabavili. U Džordžtaunu, ljudi koji se zabavljaju na partijima, verovatno nemaju mnogo posla da urade. To je zato što partiji u Džordžtaunu nisu zabave u pravom smislu te reči. One su biznis posle

Premošćivanje dveju koncepcija: Averel Hariman i Josip Broz Tito

radnog vremena, jedan oblik vladavine pozivnicama. Džordžtaun deluje čak i kada se igra. Imajući u vidu sastav svojih žitelja, mesto je kao savršeno za takve nobles poslove kao što je razmena politički poverljivih stvari, ocena ideoloških stavova, stvaranje kontakata i saveza. Pošteno je reći da se više političkih odluka donese na večerama u Džordžtaunu, nego bilo gde drugde u glavnom gradu, uključujući Belu kuću“, napisao je jedna od utemeljivača ovakvih zabava, vlasnik „Vašington Posta“ Filip Grejem.
Notorna je činjenica da u to vreme nije bilo šta da se radi u Vašingtonu. Nije bilo pozorišta, niti Kenedijevog centra. Postojalo je Narodno pozorište koje je često odlazilo na gostovanja. Postojali su i drugorazredni bejzbol i ragbi timovi. Nije bilo restorana gde je moglo da se izađe i govori, nekoliko hotela od kojih je jedan bio „Mejflauer“. Nijedan noćni klub. Postojao je Klub Laure Gros na 1925 F ulici za priredbe i prijeme, ali sasvim bezličan i previše javan. Ljudi su se ponekad sretali kod Morganove apoteke na Ulici P koja je bila poznata po soda vodi, a za večere i razgovore, ipak su se kretali od kuće do kuće.
Tipična večera nedeljom uveče u Džordžtaunu uključivala je, pored regularnih posetilaca, sudije Vrhovnog suda, više urednika i novinara, nekoliko ambasadora, rukovodilaca CIA, Pentagona koji su sedeli za istim stolom i otvoreno raspravljali. To je postalo neophodna supstanca vladinog mišljenja, ideološke, partijske i kulturne debate. Svako ko je želeo da izoštri um, sedeo je za stolom i preporučivao vladi šta da radi. Džordžaunske večeri tako su postale neverovatno važan događaj. Truman, Ajzenhauer, Kenedi i Džonson redovno su pitali: „Šta misli Džordžtaun?“
Odmah po dolasku Vladimir Velebit se uputio u Džordžtaun i javio se svom ratnom prijatelju Robertu Džojsu, tada zameniku Džordža Kenana u Odeljenju za političko planiranje. Džojs ga je sledećeg dana poveo na ručak kod Averela Harimana koji je iza sebe imao bogatu diplomatsku biografiju, poznavanje komunizma i Sovjetskog Saveza kao i „reputaciju učesnika Jalte“, čuvene konferencije koja je do u procenat delila interesne sfere u svetu. On je na sledeće druženje pozvao svoje prijatelje: Čarlsa Bolena, Roberta Loveta i Džona Mekloja.. Velebit se brzo sprijateljio i sa Harimanom. »Imao je vrlo otvorene poglede, nije bio ideološki zagriženi neprijatelj socijalizma i komunizma. Bio spreman na razgovore, u svakom pogledu.“ Opisivao je Vladimir Velebit.
Džordžtaun je bio jedno od omiljenih mesta obaveštajaca i CIA. Bilo je podjednako važno, samo pristupačnije i neformalnije od Bele kuće. Velebitovim razgovorima su se priključivali njegovi ratni prijatelji, sada visoki zvaničnici CIA: Frenk Vizner i Frenk Lindsi i njihovi saradnici. Novinari su bili neizbežni: dopisnik sa Balkana Sajrus Sulcberger, braća Džozef i Stjuart.
Kuća Viznerovih, Poli i Frenka, bila je već etablirana kao stalno sastajalište. Nalazila se na 3327 P Street gde su se održavale večere i posle njih zabave zvane „Sunday Night Supper Club“. Prvobitni „članovi“ bili su Viznerovi, Grejemovi, Bolenovi i Džojsovi. „Grejemovi su bili Fil i Kej (Ketrin), Bolenovi su bili Avis i Čip (Čarls), Džojsovi su bili Bob i Džejn“, kaže Poli Vizner. Frank Vizner je tada bio rukovodilac tajnih operacija CIA i tokom hladnog rata igrao veoma važnu ulogu u organizovanju ideoloških borbi u oblasti kulture.
Okupljanja kod Viznerovih su slična kao okupljanja kod Grejemovih u Hokli House, priča Velebit. Skupovi su bili neformalni i ponekada veoma borbeni mnogo se vikalo i prepiralo. Tema je najčešće bila kakvu ulogu treba da igra Amerika u posleratnom svetu. Okupljanja su se završavala u 3 ili 4 sata ujutru, a ne bi ni tada, da nije trebalo ići na posao. Glavna tema na svakoj večeri bilo je šta bi trebalo da se radi s Rusima.
Kao jedini zvanični komunista, Velebit je imao otvoren govornički račun svake nedelje. »Mogao sam da držim komunističke govore u sred Vašingtona koliko me grlo nosilo. Većini, međutim, nije uopšte bilo jasno, jesam li ja komunista i kakav sam to komunista koji je protiv Staljina. Kada bi se posle ponoći rasprava toliko zaplela, prelazilo se na jednostavnije, ali suštinskija pitanja: da li bismo ratovali i s kim, da li bismo se oduprli Staljinu, zašto bi se naši komunisti sukobili s ruskim komunistima… », opisuje Velebit te noći.
Idući od jedne do druge, Velebit je stigao na večeru i zabavu kod Alis Ruzvelt Longvort, legendarne figure vašingtonskog društvenog života. Ona je bila najstarija kćerka predsednika Teodora Ruzvelta i supruga predsednika Kongresa od 1925. do 1931. Nikolasa Longvorta, a takođe i rođaka predsedničkog para Eleonore i Frenklina Ruzvelta, koje nije nimalo poštovala. Često je pravila burleske imitirajući njihove beskonačne govore. Priređivala je društveno najprestižnije partije u svojoj kući na Masačusets aveniji, blizu kruga Dipon.
Na okupljanja bio je pozivan „crčme de la crčme“ prestonice. „Princeza Alisa“, kako su je zvali, bila je najčešće citirana osoba u Vašingtonu. Kako je ona nekoga okarakterisala, taj je ostajao takav celog života. Ona nije pozivala ljude na partije zato što su joj se dopadali, nego što su joj bili interesantni, a bili su joj interesantni ako su bili inteligentni i delimično zato što su moćni. „Ako nemate nešto lepo da kažete o nekom drugom, dođite i sedite pored mene“, bila je njena legendarna rečenica.
Na jednoj od zabava na kojoj je pričljivi i društveni komunista iz Jugoslavija bio glavna atrakcija, »princeza Alisa« je predložila da se Titu pošalje oružje. »Srbi su majstori za uništavanje imperija. Uništili su Austro – Ugarsku. Moj otac je želeo ono što su oni uradili. Oni su ustali protiv Hitlera, možemo im, dakle, verovati, da će doći glave i Staljinu. Kada je Tito mogao da savlada Nemce, moći će i Ruse«, rekla je samouvereno. »Moj otac je uvek verovao onima koji znaju s vojskom i oružjem«, zaključila je ovu temu i prešla na aktuelne tračeve. Njena reč imala je snagu kada se ticala ocenjivanja lokalnih karaktera, ali nikada nije dosezala dalje, osim kada je najvećoj rivalki za društveni prestiž u Vašingtonu čestitala kada je ona postala američki ambasador u Luksemburgu ovim rečima: »Draga moja, najveća korist od tvog novog položaja je što više nećeš biti u Vašingtonu«. Nije bilo poznato da je njena reč imala odjeka u političkim krugovima.
Ne zna se ko je čuo ovaj predlog, ali posle dva dana, Bob Džojs je došao s pitanjem da li bi Jugoslaviji trebalo oružja.
Istina, ova ideja postojala je od kraja 1949. Harimanov savetnik za Evropu Džordž Perkins je već u novembru 1949. predlagao da se Titu pošalje oružje, ukoliko bi Tito to zatražio, ali nije smatrao da će »titoizam« moći svuda da se raširi. O ovoj temi su načelno razgovarali mnogo puta, ali to nikada nije stiglo do nečega što bi bila otvorena američka ponuda. Velebit je odgovorio: »Naravno«, a da pri tome nije bio ni izdaleka siguran da li bi trebalo tako da odgovori ili ne. »Onda ćemo sutra u Pentagon da se dogovorimo o tome«, nastavio je Džojs. Pre nego što je uspeo da dobije bilo kakvu instrukciju, Velebit je već počeo razgovore o oružju. Iz Beograda je stiglo odobrenje da nastavi razgovore, dok Amerikanci konačno ne pristanu da pomognu Jugoslaviju oružjem.
Popović je, naravno, ubrzo upoznao veći deo Džordžtauna. Na večeri koja je organizovana 10. juna 1951. bili su Hariman, Džojs i načelnik Generalštaba JNA Koča Popović. Harimana je zanimalo da lije Popovićeva poseta samo Titovo »bacanje udice« ili namera da se »učini ozbiljan korak napred«, dok je Popović odmah podviknuo domaćinima da njegovo putovanje nije nikakav izlet, nego i da je rezultat morao biti bolji. »Mi ne možemo biti zadovoljni ni s količinom, ni s tipovima materijala koji bismo mogli dobiti s kratkim rokom isporuke; da se to odnosi naročito na recoilless oružje, na bazuke i t. sl.; da nam je rečeno da ne možemo dobiti ni džet-avione, ni bombardere, ni priznanje da je naš program pomorskog naoružanja skroman, uskraćuje nam se naoružanje kalibra preko 400 mm, što nam je potrebno protiv podmornica; da nam rokovi od 18-24 meseca nisu prihvatljivi, jer nam taj materijal nije potreban za skladište ili rezervu, nego za naoružanje spremnih ljudi kako onih koji su već pod oružjem, tako i onih koji mogu odmah biti mobilizovani«. Hariman je na to nadugačko izlagao da Sjedinjene Države imaju velikih potreba kako za vlastitu vojsku, tako za članove Atlantskog pakta i druge saveznike prema kojima imaju ugovorne obaveze; da oni moraju računati na sve eventualnosti; da oni još ne proizvode dovoljne količine materijala za sve potrebe; da se on nada da će kroz godinu-dve, kada se »američka produkcija bude razbuktala«, situacija biti drukčija. Popović nije bio umiren ovim obećanjima, nego je uzvratio da je glavni razlog to što »razgovori nisu bili postavljeni na dovoljno široku bazu«, za šta je »ilustrativno to što mu je odmah po njegovom dolasku i još pre nego što je otpočeo razgovore, Stejt dipartment predao memorandum u kojem se podvlači da će pitanje materijalne pomoći biti rešavano na tehničkoj konferenciji, pa su time razgovori radi kojih je on došao već unapred ograničeni i on lično doveden u nezgodnu situaciju.
Razgovor je ubrzo stigao do tačke koja je bila najzapletenija: odnosa Jugoslavije s NATO. Hariman je posredno stavio do znanje da odnosi SAD prema Jugoslaviji ne mogu biti tako intimni kao sa Engleskom, Francuskom i drugim članicama Atlantskog saveza, rekavši »da od Jugoslovena zavisi da to stanje bude drukčije, odnosno da to usledi brže«, aludirajući na pristupanje Atlantskom savezu.
Hariman je na to rekao da on razume položaj Jugoslavije i da ima puno poverenja u nju; da je on bio prvi koji je posle sukoba 1948. odmah odlučno zastupao mišljenje da je sukob između Jugoslavije i SSSR istinit i nepremostiv, ali da oni imaju drukčiju koncepciju o zajedničkim interesima odbrane od agresije u Evropi. „To je – kao što znamo – sistem kolektivne bezbednosti, što je došlo do izražaja u Atlantskom paktu; on je izgrađen baš zato što će takav čvrst bedem zapadnih zemalja biti najbolje sredstvo za otklanjanje rata, a u slučaju da ipak dođe do rata – najbolja odbrana protiv agresije“, rekao je Hariman. Džojs i Hariman su više puta isticali da Turska i Grčka, koje nisu atlantske zemlje u pravom smislu reči, već dugo traže da budu primljene u Pakt, jer smatraju da im to pruža bezbednost. Radi se prema tome o dvema različitim koncepcijama saradnje u odbrani od agresije. Te dve koncepcije treba premostiti, jer je to u opštem i zajedničkim interesu, ali to nije lako ni za nas ni za njih. Taj most treba preći i oni smatraju da to zavisi od Maršala Tita, da on treba da učini prvi korak u tom pravcu. „Ostavljajući po strani politički momenat – rekao je Hariman dalje – ne može biti sumnje o tome da je iz čisto vojničkih razloga potrebno da se zna kakvi su planovi odbrane, da se ti planovi koordiniraju radi postizavanja maksimalnog efekta. To je u stvari i cilj Atlantskog pakta. Ja dopuštam da Atlantski pakt ne mora biti isključiva forma ovakve saradnje, da naša saradnja ne mora biti isključivo putem pristupanja Atlantskom paktu, ali je izvesna forma kolektivnog ugovora bez sumnje potrebna“, rekao je Hariman.
Popović je odgovorio da se on s time potpuno slaže i da je spreman da razgovara. „Kada mi izražavamo tu našu spremnost, drugi se ograđuju tvrdeći da se ta stvar ne tiče samo njih, nego i njihovih saveznika. Ovo bi međutim bilo još teže ako bi se radilo o formalnom pristupanju Atlantskom paktu. Pitanje je npr. kakav bi bio stav Velike Britanije. Drugim rečima, nastaje čitav niz problema koji bi pitanje samo komplikovali, odnosno u najmanju ruku zavukli u nedogled. S druge strane postoji očigledna potreba i zajednički interes. Alternativa je dakle, da li da pođemo putem na kojem ima niz teškoća i na kojem preti gubitak dragocenog vremena, ili pak putem – kako to mi predlažemo – koji neophodno jačanje naših odbrambenih snaga ne bi odugovlačio“. Popović je, stoga, pozvao svoje sagovornike da se „pokažu karte“. Razgovor je trajao pet sati, mada je već na njegovom početku Hariman rekao da žuri i da će se zadržati veoma kratko. Tokom razgovora je telefonirao i predsedniku Trumanu obaveštavajući gad a vodi „interesantna razgovor s jugoslovenskim generalom“.
Dilema o ulasku Jugoslavije u NATO trajaće još nekoliko godina, ali će SAD prihvatiti da je sama činjenica da Jugoslavija nije uz SSSR, dovoljan dobitak za Zapad. „Potrebno je Jugoslaviju smatrati savezničkom evropskom zemljom“, zaključio je Savet za nacionalnu bezbednost“, u preporukama američkoj spoljnoj politici 6. februara 1954, da bi dve godine jugoslovenska neutralnost bila priznata kao dovoljno partnersko držanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari