Drugi roman Borisa Miljkovića nakon dve zbirke kratkih priča, potvrđuje da je u našu književnost definitivno stupio pisac koji je po svemu originalan: po stilu, po književnim sredstvima i nadasve po modernom, vrlo slobodnom jeziku.
U ovom romanu, čitalac neće pronaći možda očekivanu koherentnu sižejnu strukturu zasnovanu na čvrstoj i linearnoj priči kao u njegovim ranijim knjigama.

Drugi roman Borisa Miljkovića nakon dve zbirke kratkih priča, potvrđuje da je u našu književnost definitivno stupio pisac koji je po svemu originalan: po stilu, po književnim sredstvima i nadasve po modernom, vrlo slobodnom jeziku.
U ovom romanu, čitalac neće pronaći možda očekivanu koherentnu sižejnu strukturu zasnovanu na čvrstoj i linearnoj priči kao u njegovim ranijim knjigama.
Miljković je, pak, najnovijom knjigom napravio zanimljiv književni eksperiment pomešavši žanrove (drama, metapriča, roman) i to, čini se, u upravnoj srazmeri sa kojom sâm život i inače meša stvari i pojave. Profesija filmskog i pozorišnog reditelja autoru je pomoglo da u književnosti – u koju je ušao sa dosta samopouzdanja i uspeha (Isidorina nagrada za prvi roman 2002) – maštovito upotrebi svoje poznato oruđe: reč, sliku i pokret. I naravno rez, kao važan način filmskog izražavanja, uz čiju pomoć Miljković „končić jedne slike finim čvorom vezuje za končić druge slike“. To zatamnjenje ili pretapanje različitih slika, ne samo da dinamizira tekst, nego pomaže autoru da svoju tvorevinu podjednako predstavi javnosti kao dramu, roman i film.
Zašto je autor pribegao ovakvoj vrsti eksperimenta?
Čini se, a to delimice proizlazi iz njegovog dosadašnjeg književnog opusa, da on književnost shvata kao nedovoljno izražajan medij, koji definitivno nije u stanju da verno prenese svu zbrku u glavama potencijalnih književnih junaka, ne može da neposredno, bez više ili manje uspelih deskripcija, prikaže objektivne datosti poput tame, svetlosti, volje, snage, niti, pak, važne senzacije kao što su npr. bol, neprijatnost, radost… Piščevo jedino oruđe su reči i on dešavanja i osećanja može samo da opisuje . To je, u strogo literarnom smislu, jedino što mu preostaje. Međutim u kombinaciji sa drugim medijima, odnosno upotrebom njihovog specifičnog jezika, stvari poprimaju drugačije dimenzije pri rasvetljavanju kako zbivanja koja su predmet radnje tako i unutrašnjih svetova književnih likova. Kroz lik glavnog junaka koga je nazvao „B“, odnosno „Bi“ što je engleska varijanta izgovora tog slova ali i početno slovo autorovog ličnog imena, pratimo – umnogome autobiografske – zapise pisca koji didaskalijama pomaže Bi-ju koji je, zapravo, njegov alter ego, u pisanju jedne drame za pozorište, ali istovremeno na taj način i čitaocu olakšava recepciju teksta. Tu je i njegova devojka Mina, ali i njihov verni pratilac – duh Bi-jevog umrlog oca. Kroz „uspomene, razgovore i poljupce“ pratimo razlomljenu fabulu koja se doima ne toliko kao potraga za onim što je prošlo, već više kao potreba za definisanjem neizvesnog, dakle onoga što će doći.
Tu je i jasni simbolizam bodlerovskog tipa, gde se pisac zadržava, istina ironično, na pojedinim, izdvojenim oblicima ljudskih naravi nastojeći da te oblike kontekstualno, misaono i emocionalno obrazloži i istakne, pretvarajući ih tako u simbole. No postoje i suprotni primeri manje jasne simboličke valence i tu se takvi oblici utapaju u tokove jezika, rekli smo napred, drskog i nesputanog obzirima građanske pristojnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari