Kako se postaje superheroj 1

Kada budete čitali ove redove, u bioskopima će se već davati novi deo franšize „X-Men“.

Zbog čega je to važno za ovaj tekst? Pa zbog toga što je potpisnica ovih redova rešila da postane jedan od junaka ove filmske sage. Kako se to postiže? Jednostavno, zna se kako nastaju superheroji, bar oni sa početka ili iz prve polovine 20. stoleća.

Dovoljna je, tada još uvek više u domenu fantastike nego nauke, nekakva radioaktivnost, a prvi stvor koji se nađe u vašoj i njenoj blizini budući je izvor vaših supermoći. Tako je na primer sa Spajdermenom. On je nastao nakon što je jednog sasvim običnog momka ugrizao radioaktivni pauk. Ali, da se vratimo na onoga ko ovo piše. Kako će ona, tj. kako ću ja postati deo X-Men družine? Radioaktivnost imamo.

Izvor zračenja je radioterapija kojoj sam trenutno podvrgnuta na Vojnomedicinskoj akademiji kao deo procesa izlečenja od kancera, odnosno protokola koji se preduzima da bismo bili sigurni da kancera više neće biti. Trenutno sam otprilike na polovini ovih terapija, računam da ću do njihovog kraja odlučiti i koje ću specijalne moći da razvijem.

Sprdam se sa ozbiljnim stvarima? Nije to ništa, trebalo bi da pročitate tekst koji je istom prigodom za jedne hrvatske novine napisao Boris Dežulović. Urnebesno smešno na smrtno ozbiljnu temu, kao i uvek. Tekst je do mene stigao zahvaljujući Danasovom i mom glavnom i odgovornom uredniku Dragoljubu Petroviću Draži. Poslao mi ga je Draža pre skoro godinu dana više kao podršku na putu izlečenja nego kao inspiraciju i uzor za sadašnji tekst, u trenutku kada sam saznala svoju dijagnozu i saopštila je u redakciji jer je mogla značiti neke radikalne promene, pre svega da li ću uopšte moći da dolazim na posao.

Jer, prvi korak bile su užasno mučne hemoterapije. Doktor mi je prepustio odluku o tome da li ću raditi ili ne, rekavši mi da postoje ljudi koji su tokom čitavog procesa lečenja na bolovanju, potom oni koji su odsutni sa posla onoliko koliko traje efekat terapije, dakle, nekoliko dana, a, kada me je upitao šta radim i, slutim, zaključio da je ovo profesija koja je važna za život onoga koji se njome bavi, naveo mi je sledeći primer: „Znate, ja imam glumicu koja danas primi terapiju, a večeras igra predstavu.“ Bila sam ohrabrena, poverovala sam da to mogu i ja i rešila da ću da pokušam, pa kako bude.

U početku je bilo teško obavestiti ljude o tome što mi se dešava a što sam morala da učinim zbog obaveza, obzira ili naprosto zato što znam da je nekome stalo do mene. Bilo je trenutaka u kojima me je u tim situacijama obuzimalo samosažaljenje ili čak onih u kojima sam ja morala da tešim one kojima sam vest saopštavala. Ipak, susreti sa ljudima kao po pravilu (bili) su lekovita stvar. Poput sledećeg. Božo Koprivica uobičajio je da me, s vremena na vreme, pita, pola u šali pola u zbilji, da li ću ja napisati in memoriam u Danasu kada on umre.

Prvo što sam mu izgovorila kada smo se sreli po saznanju da sam se razbolela bilo je da se ne zna ko će kome pisati in memoriam. Ovaj moj polupatetični pokušaj duhovitosti Božo je ubrzo u razgovoru razvejao. Bio je jul, nedaleko od bašte kafića u kojoj smo sedeli ugledala sam grm plamenonarandžaste boje od bobica sazrelih na njemu na koji je sletela neka snežnobela ptica. Prizor je bio nadnaravno lep. Skrenula sam Božu pažnju na njega, a on je u svom stilu primetio: „Ma kakva smrt, ako ti takve stvari primećuješ, daleko si ti od toga…“

Bila je sredina jula kada je počeo ciklus od prve četiri terapije, najteže. „Kosu vam ne možemo sačuvati“, upozorio je doktor i lakonski dodao: „Ali, sada je u pitanju vaša glava.“ Pošto je prošla prva terapija, učinilo mi se da i nije tako strašno. Sutradan sam, spremajući se za posao, shvatila da sam se prevarila. Krenulo je sa mučninama, povraćanjem, glavoboljom… Bila sam iznurena. Posle četiri dana, iako se još uvek nisam osećala najbolje, ipak sam otišla na posao. Pomagalo je. Preostale dve i po nedelje do sledeće terapije život bi se opet vraćao u normalu.

Značilo je biti okupiran nečim drugim i okružen ljudima. Okuražen zato što su oni moju odluku da radim doživljavali kao hrabrost, makar žilavost i pozitivan stav, a ja sam znala – ili to, ili ću potonuti. Kao nikada pre shvatila sam zašto se kaže da je život borba. Negde između prve i druge terapije, ne sećam se više, izgubila sam kosu. Oni koji još uvek nisu znali šta se sa mnom dešava, marame i kape na mojoj glavi videli su kao modni detalj. Strašniji od gubitka kose bio je svojevrsni fiziološki paradoks – pojačavalo se čulo mirisa a čulo ukusa izgledalo je nepovratno izgubljeno. Rekla sam sebi da ću se, ako se ono u nekom trenutku vrati, ugojiti i nikad sebe neću videti kao debelu. Jer, delovalo je ponekad da se te stvari nikada neće popraviti, u nekim danima posle terapije mislila sam da mi nikada neće biti bolje.

Ali, svaki put je bilo. U trenutku kada smo stigli do novog ciklusa od dvanaest mnogo lakših iako nedeljnih terapija, izgledalo je ako da se ništa posebno u mom životu i ne dešava. Da, kose nije bilo, gotovo su nestale i obrve i trepavice (to je ono što zapravo čini da izgledate neobično, gotovo vanzemaljski), ali iz svakidašnjeg života sada sam odsustvovala samo na jedan dan.

Podrška koju sam za vreme čitavog tog procesa dobijala od ljudi bila je neverovatna. Prilazili su da mi nešto lepo i znakovito kažu i oni sa kojima ranije nisam izmenila više od reči pozdrava. Poseban osvrt zaslužuje medicinsko osoblje onkološkog odeljenja u bolnici na Bežanijskoj kosi.

Ne samo zato što od njih zavise, već pre svega zbog njihovog strpljenja, predusretljivosti, pažnje, pacijenti brzo nauče imena svih medicinskih sestara koja deluju kao da su baš za svaku od njih ponaosob smišljena – od Goce i Stane na šalterima, preko Andree, Zorice, Kaće, Jadranke, Cece, Sneže, Mire, pa sve do Rade i Nataše, koje su im na čelu.

Kako se bližio kraj godine, iznova se javljao onaj doživljaj koji prvi put osvestite verovatno onda kada prestanete da budete dete – da se vreme ubrzava a događaji u njemu gomilaju. Terapije su se primakle kraju, ja sam proslavila 45. rođendan.

Zahvaljujući terapijama tumor je znatno smanjen, ali se još nije znalo koliko će operativni zahvat biti radikalan. Nažalost, morao je da bude. Prvobitni očaj što sam ostala bez još jednog prerogativa ženstvenosti ustupio je mesto divljenju za ono šta su ljudske ruke i veština u stanju da urade. Bilo je to krajem februara. Usledila su dva meseca oporavka i povratak na posao. U međuvremenu, otpočele su i radioterapije.

Rekoše na VMA pre tog početka da sam im prioritet – zato što sam, prema njihovim rečima, mlada osoba i – zato što sam novinarka Danasa a oni su, kako kažu, tvrda danasovska struja. Ovo iskustvo, za razliku od onog pređašnjeg, možda mogu da vam prenesem iz prve ruke. Najpre jer se dešava u real time-u, a zatim i jer je neuporedivo lakše, odnosno bezbolno u poređenju sa hemoterapijskim koje, između ostalog, želim da zaboravim.

Pa, u svrhu toga – opisivanja pomenutog iskustva, vratimo se na početak, tj. na film, odnosno filmske aluzije i metafore jer kao filmofil i sama najlakše apsorbujem stvarnost kroz kadrove. Dok ležim u polutami, na krevetu u sobi futurističkog dizajna (onog od najbolje vrste – iz sedamdesetih godina 20. veka), oko mene kruži mašina koja se zaustavlja na određenim mestima i iz sebe emituje nevidljive zrake ispuštajući pri tom monoton robotizovan zvuk (čist SF, treba li uopšte reći da sam ljubitelj). Podsetilo me sve to i na eksperimentalni film (kakve smo nekada neselektivno prateći čitav program gledali na festivalu Kratkog metra) „Talasna dužina“ u kome autor u dugometražnoj formi ispituje talasne dužine boje (tj. svetlosti) i zvuka.

Nisam mogla da se otmem utisku da je taj film morao nastati iz iskustva sličnog mome, te da najednom jednolično smenjivanje gotovo identičnih kadrova iza sebe može da krije i neki dublji smisao. Dogurasmo ovako i dubokoumnih, da ne kažem filozofskih, smatranja – jednoličnost svakidašnjeg života, a ipak smisao… I ono o borbi… Ne kaže se samo nigde ko u toj borbi pobeđuje. Ne znam kako vi, ali pošto postajem superheroj, ja se za sebe ne brinem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari