Mihal Ramač Dobro ili loše? Bolje ili gore? Ako narod najbolje zna – a drugog naroda nema – Koštunici ne pomažu onih dvadeset osam odsto o kojima, brojkama uprkos, maštaju oni koji u njemu vide pobednika. Ko živi od politike, morao bi znati gde mu je mesto ako sa sve Veljom, Palmom i Cecom dobije manje od sedamnaest procenata glasova.

Mihal Ramač Dobro ili loše? Bolje ili gore? Ako narod najbolje zna – a drugog naroda nema – Koštunici ne pomažu onih dvadeset osam odsto o kojima, brojkama uprkos, maštaju oni koji u njemu vide pobednika. Ko živi od politike, morao bi znati gde mu je mesto ako sa sve Veljom, Palmom i Cecom dobije manje od sedamnaest procenata glasova. Ako najbolje znaju narod i građani, Tadiću bi njegovi savetnici morali reći da – mada se i on smatra pobednikom – ima 64 mesta u skupštini. Sa njima svako može da bude jaka opozicija. Jaka vlast – niko. Tadić i Koštunica bili bi jaki jedino sa Šešeljevim

izaslanicima u Srbiji, ako bi isti blagoizvoleli da ih, kao potrčke i vodonoše, prime u svoje društvo. Sami ne mogu ništa. Budu li umišljali da su bogomdani i budu li se vašarski cenjkali oko fotelja, nakon vanrednih izbora biće tamo gde su bili pre desetak godina.
Šešelj je dobio svoje i dokazao da trećina vlasnika prava glasa više voli da ima vođu i nalogodavca u inostranstvu nego u Srbiji. U demokratskim zemljama ne bi bilo dvojbe oko toga treba li sastavljanje vlade poveriti stranci koja je dobila najviše glasova. U demokratskoj Srbiji većina pretpostavlja da najjača partija ne bi mogla da skrpi većinu. A šta ako može? Radikali nisu ukrali nijedan glas. Nije se čulo da su ikoga prisiljavali ili da su radili bilo šta što ostali nisu. Glasali su za njih punoletni ljudi i punopravni građani. Šta god mislio o radikalima, njihovim čelnicima i njihovom učenju, niko razuman ne može reći da postoji zakonska osnova da se radikalima oduzme ono što su stekli na izborima. Voleo ih neko ili ne, radikali imaju pravo da naprave vladu. Ako nekog privole da im priđe. Ili ako se neko ponudi bez prinude. Političari se ne opterećuju moralnim pitanjima. Ko ulaskom u vlast sebi i svojima obezbedi tri godine svakojakih povlastica, neće se stresati makar ga i stoput nazvali pokvarenjakom. Šešelj, sledi, neće doći na vlast samo u jednom slučaju: ako svi s kojima bi mogao procene da im je probitačnije ostati po strani.
Principijelni ljudi gade se političke trgovine. U političkom svetu takvi su izuzeci. Ko ne veruje, neka pogleda bilo koju vlast – od 1920. do 2006.- i neka nabroji desetak ličnosti koje su čista srca služili narodu, ne ištući platu i oslobođenje od plaćanja putarine. Zašto bi današnji političari bili pošteniji i čovekoljubiviji od nekadašnjih? Da je beogradska vlast neporočna, zar bi radikali u glavnom gradu dobili najviše glasova?
Ko sve to ima u vidu – a treba imati i više – neće ga čuditi nikakva koalicija. Doduše, prispela je nekakva preporuka iz Brisela. Lepo je čuti da napolju veruju u ovdašnje demokratske snage, ali valja pamtiti da su tamo demokratskom smatrali i vladu koja je dve i po godine opstajala uz podršku Ivice Dačića. U Briselu, uzgred, demokratskom strankom nazivaju i HDZ i ne traže od nje da se odrekne lika i dela Franje Tuđmana. Bez obzira na preporuke, spoljni prijatelji neće cepidlačiti oko toga da li je neko bio član SK, da li se slikao na Palama i da li je davao bakšiš pevaljkama sumnjive prošlosti. Ma koliko mu stalo do Srbije, niko izvana neće se uplitati u podelu fotelja u ministarstvima i upravnim odborima.
Ako predsednik vlade ne bude Đelić, biće Koštunica. Ili Dinkić. A što ne bi neki neiskvareni vanpartijac? Zato što borba za vlast nije borba za dobre ljude! Ako bude tri potpredsednika, plaćaće ih slobodni srpski birači. Ako resor energetike umesto Peđe dobije Neđa, stranci će umeti i s njime. A ako se tzv. demokratske snage ne nagode do maja, spoljni prijatelji objaviće zabrinuto saopštenje i ostaviće Srbiju da se gloži sama sa sobom.
Brojke su neumoljive. Uz uslov da neko od njih ne priđe Šešelju, stabilnu vladu mogu da sastave Tadić, Koštunica, Dinkić i manjine. Vlada se ne pravi na lepe oči ni na poverenje. Stabilan je samo ortakluk u koji niko ne ulazi da bi izgubio i u kojem svako zna dokle može da se širi. Ne mora niko nikoga voleti da bi u naredne tri i po godine s njim radio na istom poslu. Bude li je, u takvoj vladi svako svakome biće kamen o vratu. Radikali će u njoj videti sluge Zapada. Tadićeve pristalice jadaće se da su prevarene. Koštunicini glasači gunđaće da su, eto, morali da progutaju žabu. Dinkić će unovčiti svojih nepunih sedam odsto. Brisel će stalno podsećati koliko košta svako zadovoljstvo.
Neka predizborna obećanja već su zaboravljena. Niko ne pita za pare i ne traži da se polože računi. Narod se pomirio s time da mu bude onako kako odluče oni koji su partijama dostavljali kofere evra. Po koferče evra, od istih gazdi, dobijali su i oni za koje je birač glasao i oni koje je želeo kazniti time što za njih glasao nije. Ni oni koji su prošli ni oni koji su ispali iz igre ne dolaze u iskušenje da prozbore koju o količini i poreklu novca propranog tokom dvoipomesečnog udvaranja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari