Mihal Ramač Rat je sve dalji. Konačno pomirenje dočekaće sledeće pokolenje. Mati kojoj su ubili sina i dete kojem su zaklali oca ima pravo da lična osećanja stavlja iznad državnih i nacionalnih razloga. Ipak, pre desetak godina čovek iz Sarajeva u Beograd i obrnuto mogao je ići samo na nemali sopstveni rizik.

Mihal Ramač Rat je sve dalji. Konačno pomirenje dočekaće sledeće pokolenje. Mati kojoj su ubili sina i dete kojem su zaklali oca ima pravo da lična osećanja stavlja iznad državnih i nacionalnih razloga. Ipak, pre desetak godina čovek iz Sarajeva u Beograd i obrnuto mogao je ići samo na nemali sopstveni rizik. Danas je taj rizik srazmeran onome koji snosi čovek kada iz Niša zapuca za Beograd. Može ga strefiti srčka, može na njega naleteti nekakav bilmez, ali ne mora strepeti zbog toga što se zove Jovan ili Safet.
U presudi

eđunarodnog suda pravde možda će se tražiti i politička pozadina. Pošto u svetu nema višeg suda, nema druge nego živeti sa svešću da ništa ljudsko nije ni sasvim crno ni skroz belo. Mada nije kriva za sva zla u bosanskohercegovačkom ratu, Srbija ne može da se pravi da u njemu nije ogaravila ruke. Dok se ne zavede novi svetski red, po važećoj pravdi o vratu joj visi tablica na kojoj piše da je mogla sprečiti zlo. Nije učinila što nalaže ljudska i državna pristojnost. Zemaljski namesnici nebeskih sila, koji se oglašavaju i povodom manjih zala, oćutaše reč svetske pravde. Biće da i bogovi dopuštaju pravo na izdvojeno mišljenje. Šta god mudrovali političari, šta god izglasali, nijedno dete u Srbiji ne može spavati na miru dok se okolo slobodno šećkaju osumnjičeni za smrt hiljada ljudi. Ne zna se kad će Ratku i njegovima proraditi srebrenička groznica.
Hoće li Srbija dobiti demokratsku vladu? Ako je do demokratskih snaga, neće skoro. Nije lako spojiti one koji se smatraju demokratskim snagama. Svako bi da bude najveći demokrata. U zemlji bez demokratske tradicije nezamislivo je da partije Vojislava Koštunice i Čedomira Jovanovića zajedno rade u korist države i svih građana. Nije lako zamisliti ni ono što izgleda malo lakše: vlast zasnovanu na gospodskom dogovoru Borisa Tadića i dosadašnjeg prvog ministra, podeljenu u skladu sa voljom birača. To jest, usklađenu sa brojem glasova. Suština je u sujetama vođa i u tome što su stranački interesi svima važniji od državnih.
U gradskom prevozu mogu se zajedno truckati birači radikala i demokrata svih fela. Partijska knjižica ne donosi nikakav popust ni na pijaci ni u dućanu. U politici važe druga pravila. Po njima, birači radikala krivi su zato što glasaju za večite gubitnike. Da ih je manje, nikom ništa. Pošto čine trećinu glasača, niko nema pravo da ih ne primećuje. Birači radikala nisu ubačeni neprijatelji. Oni su građani ove zemlje. Njihova nesreća je u tome što imaju najgore vođe, a nemaju pravo da ih biraju slobodno. Da je bilo toliko stranačkih koliko je bilo državnih izbora, ne bi ih već petnaest godina zamajavali isti likovi. Problem Srbije nisu jaki radikali. Problem je u tome što je vrh radikala jači od ljudi koji glasaju za tu stranku. Dodatni – u tome što niko drugi ne može da privuče te ljude.
U slobodnim zemljama svako ima demokratsko pravo da se izviče tamo gde smatra da to može biti delotvorno. Srpsko nacionalno veće Kosova, koliko je poznato, nije nevladina organizacija. Pošto je bliska vlasti, možda nije nemoguće da iza protesta pred američkom ambasadom stoji i neko iz vlasti. I da je skup, sa sve reklamiranjem na televiziji, priređen o trošku poreskih obveznika. Samo se to iz nekih razloga ne obznanjuje.
Bivši kosovski premijer po drugi put ispraćen je u Hag kao nacionalni junak. Pojmovi o junaštvu i kukavičluku podjednako su poremećeni kod svih naroda od Triglava do Đevđelije. Nema velikana – ni među političarima, ni među nacionalnim književnicima, ni među duhovnicima – koji bi svojim, a time i ostalim narodima pomogli da razlikuju šta vodi samouništenju, a šta vuče napred. Šta je sloboda, a šta robovanje zlu? Šta je umetnost, a šta glupiranje? Šta je čestita zarada, a šta lopovluk? Dok se to ne raščisti, za sve podjednako važiće ono Balaševićevo: Džaba vam novci, moji sinovci… Šire posmatrano, džaba i države i entiteti i enklave ako se one podižu bez valjanih temelja i ako u njima lupeška načela imaju prevagu nad ljudskima.
Javno, pa još stihovano pozivanje nekoga da se ubije, u Srbiji može se razumeti samo kao najava narednog poziva: da neko nekoga ubije. Stranački podmladak, reći će neko, ima pravo da bude nestašniji od odraslih. Ko pamti devedesete, setiće se da su prve nepodopštine svuda činili maloletnici.
Ako nedelja počne kamenom u novosadski i završi se kamenom u beogradski prozor, poruka je još jasnija: sledeći put kamen bi mogao biti bačen u glavu. Bacači kamena iz potaje na taj način obraćaju se ne samo vojvođanskim Mađarima i Vesni Pešić, već i šefu države i prvom ministru i poslednjem klošaru. Njihova poruka glasi: motrimo na sve i merkamo koga ćemo i kad ćemo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari