Karadžić: Mnoga lica ratnoga zločinca

Sarađivala je sa mnogim uglednim medijima na holandskom i engleskom govornom području i dobitnica je ugledne AAS Kavli Science Journalism Gold Award za istraživačko novinarstvo. Majka Vukojevićeve je Holanđanka a otac Srbin, što, možda, dijelom objašnjava njenu upornost u namjeri da sa više strana osvijetli ličnost i (ne)djelo ratnog zločnica Radovana Karadžića. “Koliko god sam kao tinejdžerka i dvadesetogodišnjakinja, privatno i u novinarstvu bježala od toga (očevo porijeklo – prim. GS), kad sam se jednom njome počela baviti, ova me priča više nije puštala na miru”, priznaje na jednom mjestu autorica.

O Radovanu Karadžiću je od rata pa naovamo napisano brdo tekstova i knjiga. Većina ih je, razumljivo, izrazito kritična prema ovom psihijatru, pjesniku i (priučenom) političaru koji je 1990-ih godina, definitivno ostavio svoju plemenitu profesiju i uputio se, kako se kasnije pokazalo, i za njega i za mnoge druge, neizvjesnim stazama političarenja.

U knjizi (U potrazi za Karadžicem, ratni zločinac sa mnogo lica / Op zoek naar Karadzic: een oorlogsmisdaddiger met vele gezichten, Nieuw Amsterdam, Amsterdam 2019) u kojoj Vukojevićeva, kroz razgovore s brojnim Karadžićevim protivnicima i pristalicama, nastoji kockice njegovog složenog profila složiti u jedan koliko-toliko koherentan pazl, od početka se provlače dva stalna motiva.

Jedan je uporno nastojanje Vukojevićeve da dobije dozvolu nadležnih za face-to-face intervju s Karadžićem. (Jednom ju je čak i dobila, ali je ista vrlo brzo povučena.) Drugi motiv je navodno obećanje Ričarda Holbruka (jedan od kreatora Dejtonskog sporazuma) Karadžiću da ga međunarodne snage neće proganjati, samo ako se okane aktivnog bavljenja politikom. Holbruk je to Karadžiću navodno obećao 1995, ali je isti u više navrata demantovao tu tvrdnju. Upravo na taj detalj se Karadžić stalno vraća u pismenoj ili telefonskoj komunikaciji sa Vukojevićevom.

Mi, naravno, ne možemo znati da li je Holbruk takvo obećanje zaista dao dr Dabiću. No, s obzirom na licemjernu politiku Zapada prema našim prostorima, to uopšte ne izgleda nemoguće.

Uostalom, zar nije čudno što se Karadžić tako dugo skrivao (skrivao) od policije, i to – u srcu Beograda?!

Možda je jedna od tajni te njegove dugogodišnje skrivalice s organima gonjenja u jednom drugom signalu koji je dobio sa iste strane. Naime, u neobičnom upozorenju bivše tužiteljke Haškog suda Karle del Ponte Karadžiću! Vukojevićeva, naime, navodi da je upravo Del Ponteova upozorila Karadžića da se ne preda Unproforu pošto, navodno, Amerikanci žele da ga eliminišu prije no što i dospije u Den Hag!

Prema riječima njene tadašnje glasnogovornice Florans Artman, “Zapad je napravio greške i želio da ih trajno zataška, zato što su napravili kompromise koji su omogućili da dođe do genocida u Srebrenici”.

U knjizi, rekoh, govore žrtve Karadžićevog (zlo)činjenja. Zanimljiva su, recimo, kazivanja njegovog bivšeg šefa, dr Ismeta Cerića, te fudbalera FK Sarajevo Predraga Pašića. Popularni Paja u knjizi svjedoči o debaklu dr Karadžića kao sportskog psihologa u FK Sarajevo. Niko ga, ama baš niko, od igrača onomad nije shvatio ozbiljno.

No, u knjizi U potrazi za Karadžićem (koja još čeka prevod na srpski jezik) govore i Karadžićevi apologeti: notorni nacionalisti Miroslav Toholj, Rajko Petrov Nogo, izvjesni Milivoje Ivanišević, te Karadžićeva supruga Ljiljana i kćerka Sonja. Potonje se, na primjer, višekratno žale na česte upade policije u njihov dom, te na nepodnošljivost života u doba potrage za razaračem Sarajeva i Bosne i Hercegovine. (Neka mi bude oprošteno što ću ovdje na trenutak morati da iskočim iz uloge objektivnog kritičara i predložim damama da tu nepodnošljivost pokušaju da objasne nekom ko je imao sreću da preživi bezmalo četvorogodišnju opsadu Sarajeva. Opsadu kojom je, kao vrhovni zapovjednik, rukovodio upravo njihov muž i otac.)

Pri samom kraju knjige nailazimo na odgovor na pitanje kakav je krajnji stav autorice kad je Karadžić u pitanju. Na prijedlog tajanstvene Holanđanke Ane, na čudan način opsjednute likom i djelom haškog osuđenika, da skupa odu u privatnu posjetu Doktoru, Zvezdana Vukojević ovako reaguje: “Možda bih prije par godina i prihvatila ovakav prijedlog, ali sad osjećam otpor. Odgovaram da se to ne smije, i moja molba za face-to-face intervjuom je više puta odbijena. ‘Ali, ja sam mislila na prijateljsku posjetu. Ne profesionalnu. Da nekoliko sati naprosto čavrljamo’ (Ana). ‘Mislim da ne mogu’. ‘Pa možeš mu valjda otići u posjetu? Osim što si novinarka, i ti si čovjek? Hoću da kažem, imaš srpsko porijeklo’. Zurim u app i ne znam šta bih na to odgovorila. Mislim na Aldijanu kao dijete u logoru (Bosanka, žrtva rata – prim. GS), na ljude koji se nikad više neće vratiti. Silovanja. Višekratno prekopavanje mrtvih tijela. Bebu u masovnoj grobnici. Da, ja imam srpsko porijeklo i jesam čovjek. Ja tamo ne mogu poći”.