Kina i ja 1

Utorak, 23. avgust

Peking i ja smo se prvi put sreli davne 1987. godine, kada sam ja bila zelena i mlada, a on trom i spreman za promene. Od tada smo se oboje promenili, tako da se ovog puta nismo prepoznali.

Međunarodni sajam knjiga jeste pravi razlog za ponovni odlazak u Peking, pa još kada se priprema promocija moje knjige „Gambit“ prevedene na kineski jezik, prilika je koja se ne propušta.

I tako, nakon dugog puta, 23. avgust 2016. jutro u Pekingu. Izlazimo iz metroa Milica i ja. Ona – sinolog, pekinški student, zaljubljenik u Kinu. Ja – umorna.

Pogled gore: sivo nebo puno smoga. Pogled u stranu: stakleni neboderi, kao na nekoj drugoj planeti. Pogled pred sebe: Rikša. Taksija nigde na vidiku.

I tako, vozeći se suludom vožnjom, uglavnom u suprotnom smeru od dozvoljenog, provlačeći se kroz reku blistavih, skupih automobila, malo trotoarom, malo bankinom, na dve rikše stižemo pred hotel „Hilton“.

Sreda, 24. avgust

Ovog puta smo odabrali taksi kao prevoz da bismo stigle na otvaranje Međunarodnog sajma knjiga u Pekingu. Avenije, kristalne zgrade, široki bulevari, parkovi. Sve funkcioniše. Sve „na dugme“. Nova generacija Kineza uklopljena u život velegrada.

Zgrada sajma, kao i sve u Kini, prostrano novo i maštovito. Čeka nas domaćin na ulazu. Srdačan susret.

Štandovi kao izlozi. Kad pomislim da sam našla najlepši, ugledam još lepši i još maštovitiji. I tako sve do štanda mog izdavača „ANHUI literature & art“. Najlepši bez dileme. Ne zato što je na njemu izložena moja knjiga „Gambit“, naravno na kineskom jeziku, već zato što je u okviru štanda prostor za promociju čaja opremljen u stilu stare Kine. Fotografije državnika i poznatih glumaca, koji su ga posetili. Red za slikanje na štandu. Ja sam imala privilegiju kao gošća, pa još tako važna. I tada kreću blicevi. Umalo da pomislim da sam i ja poznata ličnost. A tada u ogledalu ugledah svoju jarko crvenu kosu… i setih se Duška Radovića: „da li zbog mene ili zbog žaketa“…

I tako, došao je i taj momenat koji sam čekala sa nestrpljenjem. U Sali za promocije novinari, kamere, nepoznati ljudi, ali i poneki poznat. Svi bi nešto da pitaju. Milika, (kako je Kinezi zovu), ne prestaje da prevodi. Milina je slušati kako govori kineski. Ali, i ono što nije stigla da prevede, bilo je razumljivo. Razumeli smo se svi, srcem smo se razumeli, baš kao što piše na zadnjoj korici Gambita.

Zid iza bine za promocije, sa posterom. Gambit u prvom planu. Moja slika dovoljno velika, da bi čak i moj otac bio zadovoljan. Nekoliko rečenica o knjizi i iz knjige uokvirene. Sve sa stilom i sa merom.

Na promociji direktor izdavačke kuće Anhui literature govori o značaju saradnje, o značaju knjige „Gambit“ u smislu kinesko-srpskog prijateljstva, o kojem knjiga govori, kako i o perspektivi i daljoj saradnji.

Naša konzulka Biljana Ivanić govori o opštem aspektu saradnje između naše dve države i nastojanjima da se ona proširi na druge oblasti kulture i značaju ove promocije. Naglašava da je knjiga „Gambit“ na kineskom jeziku deo projekta saradnje Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Stoga se na drugoj stranici knjige nalazi grb Republike Srbije.

Na kraju, kao autorka rekoh par rečenica. O temi (trgovina ljudima), o motivima da knjigu napišem i da je plasiram baš u Kinu. Kao advokat ne oskudevam u temama poput ove. Svi misle da se nezgode poput trgovine ljudima dešavaju nekom drugom. Ovog puta su žrtve bile mladi kineski par, sledeći put će biti neko drugi. Umetnost je najbolji način da se tema naglasi, da dopre do širokih masa i da se upozorenje ozbiljno shvati.

Slika koja će ostati urezana duboko u mom pamćenju: Svečano otkrivanje knjige „Gambit“, u kineskom stilu. Knjige uvijene ogromnom crvenom, svilenom mašnom. Direktor, konzulka, moja malenkost, Milika i Vida Ognjenović, koja je prisustvovala promociji, skupa skidamo mašnu. Knjiga je od sada dostupna čitaocima. Aplauz.

Potpisivanje knjiga, čestitke, intervjui. Kao i na svakoj promociji, samo što je auditorijum milionski…

Novinari traže od mene kontakt sa glavnim junacima moje knjige. Pa ima li šta lepše? Uživeli su se u priču. Znači dobro je prevedena na kineski, što svakako nije bilo lako.

Banket koji je domaćin priredio u čast promovisanja moje knjige je takođe jedna neizbrisiva crta u mojoj memoriji. Izbor restorana, sale, hrane i procedura, govori sve. Praznik za čula ukusa i mirisa. Ne znam da li bi Milica umela da spremi nešto od toga, ali u toku našeg sedmodnevnog boravka nismo naišle na kinesko jelo za koje ona nije znala ime i način pripreme. To jasno govori da je zaljubljenik u kinesku kulturu i vrstan poznavalac.

Četvrtak, 25. avgust

Značajan dan za nas ali i za domaćine. U svečanoj sali ceremonija potpisivanja ugovora o strateškom partnerstvu. Dočekuju nas devojke u nacionalnim nošnjama. Naravno „Put svile“ je naziv, pa su devojke u neverovatnim svilenim odorama, za koje sam mislila da postoje samo u knjigama i slikama na svili. Nošnje iz cele Kine. Veliki pano, svečano aranžiran sto i obeležena imena potpisnika, daju poseban ton i značaj. Očekujem da se svakog momenta oglase fanfare.

Zatim nas desetak pozivaju na binu, iza čega sledi potpisivanje sporazuma o strateškom partnerstvu. Kamere, novinari, uzbuđenje. U ime izdavačke kuće“HERAedu“ Beograd potpisujem kao njihov punomoćnik. S druge strane „Anhui literature“. Posle nas, još nekoliko država iz celog sveta su potpisale slične ugovore. Kineski pisci će sigurno načiniti prodor u svet, ali evo i naši. Srećna sam što sam deo toga.

Nakon ceremonije prošetali smo do štanda počasnih gostiju iz Jugoistočne Evrope. Šesnaest država, među njima i Srbija. Tu su i naši susedi. Štand do štanda. Kao nekad.

Sa štanda Republike Hrvatske Nikola Tesla nostalgično gleda prema našem štandu. Veliki u svojoj skromnosti i umeću praštanja što ga nema na štandu Srbije.

Pa kad Tesla prašta, i ćuti, ko sam ja da ne praštam. Setim se Branka Ćopića… ali ga neću citirati.

Da, umalo da zaboravim, kafa je bila odlična.

Petak, 26. avgust

Dan za Peking. Uživanje. Vreme sunčano iako se svi žale na visok stepen zagađenosti i smoga. Imali smo sreće. Kineskinje šetaju ulicom sa otvorenim suncobranima, dok mi ponosno šetamo svoj preplanuli ten. Sve je stvar afiniteta.

Kažu da se pamte samo emocije. Moja emocija za taj dan je: sreća.

Subota, 27. avgust

Konačno svi na jednom mestu, doputovali u različitim aranžmanima, ali istim povodom. Promocija Beogradskog sajma knjiga, na pekinškom sajmu, u sali Počasnog gosta. Ministar kulture Vladan Vukosavljević nas okupio, kao što je i red.

Film o Beogradskom sajmu knjiga, sa nostalgičnim prizvukom. Ponosni. Imamo šta da pokažemo, iza čega da stanemo. Ako smo mali, nismo beznačajni.

Nedelja, 28. avgust

Eto, sve prođe, svemu dođe kraj. U svakom slučaju, putovanje koje je vredelo truda, svakog napisanog slova. Dok sam igrala šah, govorili su mi: jake sreća prati. Sa ovom „pređenom životnom kilometražom“ rekla bih: sreća je u nama. Jaki smo, ako smo toga svesni.

Autorka je advokatkinja i publicistkinja iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari