Postavljanje Crkve Sv. Trojice na vrh Rumije i transformacija kulta Sv. Vladimira u okviru barske opštine predstavljaju sastavni dio kompleksnog suparništva među pojedinačnim crkvenim organizacijama .

Slični fenomeni mogu se registrovati i na ostalim etnički i konfesionalno mješovitim područjima na prostoru bivše Jugoslavije (npr. u Bosni i Hercegovini). Može se zaključiti da SPC kao predstavnik najjače konfesije na crnogorskoj teritoriji takve trendove inicira, ali ni konkurencijske crkvene organizacije kao da ne žele da s njom izgube korak. Još prije postavljanja Crkve Sv. Trojice na prelomu 20. i 21. vijeka na primorskoj lokaciji Topolice u centru novog Bara SPC počela grditi grandiozni Hram Sv. Jovana Vladimira. Ubrzo nakon toga Islamska vjerska zajednica je u blizini Starog Bara počela graditi Islamski kulturni centar nad kojim dominira džamija Selimija, jedna od najvećih na Balkanu. I katolička crkva je naglo imala potrebu da u Baru podigne novu zgradu Konkatedrale Sv. Apostola Petra, i to u blizini novog hrama SPC. Sve tri građevine spadaju među najveće sakralne objekte svoje vrste u Crnoj Gori. Sva tri objekta su dovršena do 2013-2014, i jedan za drugim su svečano otvoreni. Naravno, mora se istaknuti da sve tri vjerske organizacije u oficijalnom diskursu simultanu izgradnju ovih sakralnih objekata redovno ističu kao dokaz vjerske i etničke tolerancije barskog područja. Uprkos postmodernom elekticizmu i megalomanstvu novih građevina teze o harmoničnom suživotu se ne mogu u potpunosti odbaciti. Činjenica je da u Baru, u poređenju s drugim mješovitim mjestima u Evropi, vjerski i etnički motivisanih konflikata praktično nije bilo i da su međusobne razlike, bez obzira na periodična medijska prepucavanja i razdraženost političkog diskursa, u svakodnevnom životu svjesno potiskivane.

Primjer nacionalnog prisvajanja mjesta sjećanja koji je bio u centru naše pažnje možemo klasifikovati kao ispoljavanje modernog nacionalizma a crkvu kao njegovog značajnog organizatora. Sakralni objekat na vrhu Rumije ima ulogu jasno vidljivog „svjetionika identiteta“ koji u etnički i konfesionalno miješanoj sredini ističe prvenstvo srpstva i srpskog pravoslavlja. Već je Vjekoslav Perica, hrvatski istoričar i specijalista za problematiku religija na postjugoslovenskom prostoru, u kontekstu svojih istraživanja susretanja i susticanja srpskog pravoslavlja i hrvatskog katolicizma u splitu tokom 20. vijeka, konstatovao da taj fenomen ima dublje istorijske korijene i dakle nije nikako u vezi s raspadom Jugoslavije: Mora se priznati SPC-u da je i ranije u povijesti shvatila moć sakralnih simbola u funkcijama graničnih kamenova i stražarskih kula uzduž etničkih granica u jugoistočnoj Evropi. U vezi sa aktivnostima SPC u Jugoslaviji između dva svjetska rata Perica govori o: pletenju mreže (…) simboličnih sakralnih čuvara granica. Na primjerima iz susjedne Dalmacije ukazuje da je SPC još tad praktikovala izgradnju novih crkvi uz pomoć vojske. Vjekoslav Perica navodi još jedan primjer koji je srodan primjeru koji smo analizirali, naime on tvrdi da je i između dva svjetska rata izgradnja novih crkvi opravdavana uz pomoć pravoslavnoj crkvi naklonjenih istoričara i novinara koji su tvrdili da su na datoj lokaciji nekad stajale srpske ili grčke pravoslavne crkve, te da se s obzirom na to praktično radi samo o njihovoj obnovi.

U vezi s litijom na vrh Rumije 2014. godine se ponovo diskutovalo o pitanju njene „autentičnosti“. Grupa stručnjaka iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture je nakon višegodišnjeg rada predstavila rezultate istraživanja u kojem je analiziran tok litije u prošlosti i njene savremene promjene. Predstavljeni dokument bi trebao postati temelj za usvajanje zakona o zaštiti kulta Sv. Vladimira kao dio nematerijalnog kulturnog nasljeđa Crne Gore (zajedno sa još nekim tradicijama: legendama, plesovima, kuvarskim receptima itd). Novi zakon bi, teoretski, trebao omogućiti da s vrha Rumije bude odstranjena nelegalno postavljena crkva koja, po mišljenju stručnjaka, remeti i obezvrjeđuje prvobitnu tradiciju. Međutim, pitanje je kako bi se u praksi mogao pratiti i štititi tok litije i njegova autentičnost.

Tek će budućnost pokazati da li će nastojanja da se zakonom zaštiti kult Sv. Vladimira na neki način uticati na sudbinu crkve na Rumiji i tok tradicionalne litije. Država naravno može u određenoj mjeri sarađivati sa SPC, međutim dosadašnja iskustva pokazuju da državni aparat nema dovoljno snage ni volje da bi ulazio u spor sa najjačom crkvenom organizacijom u zemlji i izazivao tenzije oko pitanja koja njegovim političkim predstavnicima ne mogu donijeti lake političke bodove ni ekonomsku korist. S obzirom na negativna iskustva s oružanim konfliktima koji su rastrojili i pokvarili međuetničke odnose u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, u određenoj mjeri su razumljivi velika obazrivost i pragmatično manevrisanje koje još od druge polovine 90-ih periodično ispoljava crnogorski establišment u vezi s pitanjima kolektivnog identiteta i nacionalizma. Istovremeno rumijski spor živopisno ilustruje slabosti postmoderne sekularne države na Balkanu i značajan rast uticaja crkvenih organizacija u javnom životu koji se u slučajevima dominantnih crkvenih organizacija u pojedinim zemljama čini takoreći nedodirljivim. U širem kontekstu riječ je o jednoj od karakteristika cijelog postjugoslovenskog prostora, bilo da je riječ o Hrvatskoj i položaju katoličke crkve, o privilegovanoj poziciji SPC u Srbiji ili o pojedinačnim konfesijama u odgovarajućim dijelovima Bosne i Hercegovine. Relativna slabost savremenih postjugoslovenskih država i veliki uticaj vjerskih organizacija u svim sferama života je u potpunoj suprotnosti sa situacijom od prije stotinjak i više godina. Doduše, tad su ove zajednice na zapadnom Balkanu bile neuporedivo tradicionalnije i manje sekularizovane ali državni aparati u tadašnjoj Crnoj Gori, Srbiji ili Austrougarskoj imali su mnogo jaču i efikasniju kontrolu crkvu i njihovog uticaja na javni život. Korijeni današnjeg stanja sežu do kasnog perioda socijalističke Jugoslavije. Još od 80-ih godina 20. vijeka njen državni i partijski aparat postajao je sve nesposobniji i sve manje voljan da interveniše protiv najmoćnijih crkvenih organizacija u zemlji – kad su ove počele učestalo organizovati masovne akcije s kojima su uvijek nerazdvojivo bile povezane nacionalističke agende. Trendovi koji su započeli još tada, nakon raspada federacije su se samo još produbili. U postjugoslovenskom periodu crkve postaju ključni nosioci nacionalizma i ujedno katalizatori nacionalističke mobilizacije, dok se uticaj diskreditovanih i nesposobnih nacionalističkih političara i intelektualaca, koji nisu uspjeli da ostvare velike nacionalne projekte o kojima su maštali početkom 90-ih godina, postepeno smanjuje. Nacionalizam je često označavan za „sekularnu religiju“, međutim ova dopadljiva fraza ne bi trebala prikriti činjenicu da su se religije u postkomunističkoj jugoistočnoj Evropi uprkos nekadašnjoj „sekularnoj paradigmi“ koja je pretpostavljala da će se uloga vjerskih organizacija i religije uopšte u modernom društvu vremenom smanjivati ili će postati sasvim nebitna, uspjele uspješno vratiti u politički, javni i kulturni život upravo zahvaljujući svojoj prisnoj vezi partikularnim nacionalizmima pojedinih naroda. Ovakav scenario je olakšala i činjenica da su „sveti korijeni vjere“ u ovom dijelu Evrope usko ispreplijetani s korjenima samih naroda tako da se mogu prezentovati kao nerazdvojivi. Na to se onda nadovezuje kategorično isticanje navodne ključne uloge ove ili one crkvene organizacije kao drevnog i nepokolebljivog zaštitnika naroda i narodnih interesa. U jednom od svojih prethodnih tekstova posvećenom rivalitetu SPC i CPC u postkomunističkom periodu za ovaj proces sam predložio termin „klerikalizacija nacionalizma“. Čini mi se da rumijski spor spada među najubjedljivije potvrde navedenog fenomena koji svojim značajem prevazilazi crnogorski, postjugoslovenski i balkanski prostor.

Sa češkog preveo Adin LJuca

 U izdanju Matice crnogorske

Časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu MATICA čiji je izdavač Matica crnogorska (Cetinje, Podgorica) u broju 70 (ljeto 2017), pored ostalih priloga, objavljuje članak češkog sociologa Frantiseka Šisteka pod naslovom „Čija je Rumija“. Polazeći od poznatog slučaja samovoljnog postavljanja pravoslavne bogomolje od strane Srpske pravoslavne crkve, na mestu koje je vekovima bilo duhovno okupljalište pripadnika raznih vera, autor analizira fenomen klerikalizacije postsocijalističkih društava. Otklon od sekularizma direktno vodi jačanju nacionalizma, što ovaj analitičar uverljivo dokazuje.

U dogovoru sa redakcijom časopisa Matica prenosimo odlomak iz ovog članka. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari