Knjiga Danas: Doba velike umetnosti je prošlo 1

Koliko se u Srbiji cene velikani? Kako je (prošle godine) obeleženo osamdeset godina od rođenja Danila Kiša i četvrt veka od njegove smrti?

Tek u nekoliko biblioteka u Srbiji održale su se književne večeri, tu i tamo, u kulturnim rubrikama i u časopisima pojavili su se tekstovi o Kišovom stvaralaštvu, nigde naučnog skupa, simpozijuma, i… Da nije bilo monografije Venac od trnja za Danila kiša Milivoja Pavlovića (Službeni glasnik, 2016), koja je više nego uvid u život i delo jednog od ovdašnjih najostvarenijih književnika, to bi bilo sve. Naravno, monografiju ovog obima i značaja ne treba smatrati malom, ali ona je napor pojedinca, ne pažnja nacije. Obiman uvodni tekst, faksimili pisama iz prepiske Kiša sa Krležom, Dragoslavom Mihailovićem, Pekićem, sudske presude, kopija testamenta, intervju povodom ovdašnje najznačajnije nagrade za roman (razgovarao M. Pavlović), Treća epizoda golog života, razgovor Kiša s Evom Nahir Panić i Ženi Lebl u Izraelu, u televizijskoj seriji Aleksandra Mandića koju Danilo nije video, prevedene pesme, priče i drame u kojima je Kiš junak (izdvajamo stih Izeta Sarajlića: … Sjećate li se kako ste, potom, gutali nove knjige / Mareka Hlaska, Jurija Kazakova, Danila Kiša / Jozefa Škvoreckog? / Doba velike umjetnosti je prošlo. / Ja sam barem u njemu živeo!…/, i početak monodrame Lasla Vegela „Umro je duhovni uzor, kaluđer, veliki mističar razuma, srednje-istočno-evropski lutalica… Našu tugu proždire osećanje stida…“) Neka, samo u ovom tekstu, bude dozvoljeno da se spoji (ne)spojivo, da se kaže: Doba velike umetnosti je prošlo, našu tugu proždire osećanje stida.

Monografiju čine još sećanja kolega pisaca na druženje i susrete sa Kišom, razmene njihovih iskustava, stvaralačkih i čitalačkih plodova (Filip David, Mirko Kovač, Borislav Pekić), tu su i dragocen Pavlovićev popis lične Kišove biblioteke, rezultat ankete koju je Pavlović uradio sa poznavaocima književnosti i Kišovog dela, i na kraju, i hronologija piščevog života koja ostavlja u punom uverenju da je reč o neospornom velikanu umetnosti pisane reči. Monografija svedoči i o retkoj apsolutnoj Kišovoj posvećenosti književnosti koja nije ustuknula pred nesrećama holokausta i gulaga, hitlerovskih i staljinskih masovnih uništenja ljudi, naprotiv. Ta moćna mešavina žanrova i u samoj monografiji nudi konkretne odgovore, ali i nove mogućnosti razumevanja proze uglednog književnika, i mora se priznati da je Pavlovićev istraživačko-publistički rad, za ovdašnju, ali i svetsku književnost, dragocen doprinos generacijama koje dolaze, tumačima književnost među njima. I inače, stvaralaštvo Danila Kiša već godinama stavlja se pod čitalačku lupu, o njegovoj prozi pišu se književne studije, nižu polemike i kritike, sve one zajedno jesu refleksije i novootkriveni vidici na umetnikovu slutnju zagonetke samog sveta pa opet, prati utisak da je sve to još nekako daleko od završnog (pro)tumačenja krajnjih mogućnosti njegove proze. Jer, naravno, samo od stepena mudrosti čitalaca i tumača zavise i odgovori koje će Kišovo slojevito delo dati. Kiš je predosetio kuda ide prošlo i naše vreme i tačno (na)slutio da se ono sve vretenasto spaja negde sa onim putem za Aušvic i toliko drugih sličnih puteva koji vode do najporaznijih obeležja ratnih, poratnih, revolucionarnih i postrevolucionarnih sunovrata ljudskog roda. To prošlo vreme kome kao da je tesno u sadašnjosti – radnja se vazda vrši ovde i sad? – dobrano zalazi i u budućnost. Kakvu – tek videće se. Svejedno, mora se reći da je knjiga Milivoja Pavlovića Venac od trnja za Danila Kiša pravovremeni pisani odgovor – zahvalnica Kišovom delu, knjigama koje su ostale njegova ispisana snaga izbora u kojima ne postoje stvaralačka iznenađenja, već su plod smišljenog rada i angažovanja.

A kako je Kiš uspevao da tzv. lokalne tragedije i intimne sudbine smesti u kontekst znanih velikih ljudskih katastrofa, kako je fragmentalne ispovesti o bivanju poznatih ali i nepoznatih malih ljudi uzdigao osobenim književnim postupkom do univerzalnog značenja sve precizno razgraničavajući nesumnjivo od sumnjivog i time ostavio pouzdano svedočanstvo da istorija zapravo, ma koliko bila važna i moćna, ne uspeva da proždre svoje crno vreme, saznaće se ako se posebna pažnja obrati na treće poglavlje (Etika sapatništva i prkos saučesništva). U tumačenju njegovih romana, priča i eseja – tridesetak pisaca, kritičara, književnih teoretičara (Vide Ognjenović, Predraga Matvejevića, Radovana Vučkovića, Radivoja Mikića, Petra Pijanovića, Jovana Delića, Božidara Šujice, Gojka Božovića) i drugih, stiče se jasnija slika o Kišovom hodanju po žici razapetoj između osećanja koja su krupnjala u njemu i osećanja koja je bolnog srca prenosio čitaocima, sve ne želeći da ih nespremne zatekne svojim jasnim odnosom prema sudbinama pojedinaca i određenim zbivanjima. Kako je to činio? Pripremajući čitaoce iz rukopisa u rukopis sve nadajući se njihovom saučesništvu. Pristanak čitalaca na saučesništvo, to je trenutak za koji pisac živi. Zato odnos pisca i čitaoca mora da bude ozbiljan. Građa koju je Kiš prikupio i ugradio u svoju prozu složio je tako da u celini jeste (ne)ponovljiva realnost. I kao takva, potresna iznad svega, u preplitanju i sažimanju viđenja odabranih učesnika istorije, postaje njihova (ne)slućena sudbina. Eto, toliko je moćno i potresno dejstvo Kišove proze koja stalno poziva na osmatranje civilizacije, na tragedije koje su se već zbile i koje se ne mogu sprečiti, ali tragedije koje se nikako ne smeju prekriti zaboravom. A ono, zbog čega je Kiš bio ogorčen odnosom kritike i čaršije prema Grobnici za Borisa Davidoviča i nerazumevanju njega kao pisca koji je bio mnogo književnosvetlosnih koraka ispred svih, neka je mišljenje Save Babića (koje, nažalost, nije u Vencu od trnja) za nauk: „Pisac nije obavezan da u ovakvoj prozi naznačuje kojom se sve građom koristio. Ovde je važan kriterijum da li je raznovrsna građa našla svoje mesto u novoostvarenoj vrednosti – umetničkom delu, a ne čime se sve pisac koristio… Kiš je znao da mora pristupiti stilizaciji, dakle odabiru građe i njenom podređivanju sopstvenim zamislima. I upravo po tom postupku stilizacije vidi se koliko je Kiš svestran stvaralac: pukotina u novoostvarenom delu nema…“ Babićevom mišljenju ne može se dodati ni reč, nema mesta.

Monografiju Venac od trnja za Danila Kiša, osim sjajnih tekstova čine i fotografije koje je čine reprezentativnom i u vizuelnom smislu a ne samo u sadržini. Poseban utisak ostavlja neobična fotografija na kojoj je u prvom planu bodljikava žica, iza nje Kiš. Ne, nemoguće je da i tamo, gore, iznad Devet belih oblaka, ima bodljikave žice! Nemoguće, budimo spokojni.

Milan R. Simić

 

ISTRAŽIVANJA

Snaga literarnih činjenica

Pisac Dragi Bugarčić po peti put suočava čitaoca sa zlosrećnom sudbinom Podunavskih Nemaca. Obdukcija (Čigoja, Beograd 2016) je četvrti roman, pored Sporedne ulice (Knjižnica Bugarčić, Vršac, 2006, Dreilaufergasse Dragija Bugarčića<I, Hartmann Verlag, Sersheim, 2010), Gatalice (Beograd, 2013) i Slepog spomenika, a peta knjiga o vršačkim dojučerašnjim komšijama Nemcima (dokumentacija o vršačkom Šinteraju Krst na vršačkom Šinteraju).

Već odavno se zna da su literarne činjenice osvešćujuće, da su mnogo puta uticale na promenu toka istorije. Setimo se samo Jaspersove male knjižice Pitanje krivice i njenog ogromnog uticaja na promenu razumevanja istorijskih fakata, zapravo odbacivanja pojma kolektivne krivice.

Šta to već godinama radi Dragi Bugarčić? Istražuje. Sluša ljude. Shvata TUĐU bol. Ne da da se zaboravi. Piše. Malo je pisaca u zemlji Srbiji sklono da onog po nečem različitog oseti kao svog, da prihvati njegovu/njenu bol kao svoju. U učmaloj lepoj varoši Vršcu mnogo je teže biti mirotvorac no u megapolisu poput Beograda. A i teret koji Vrščanima stoji za vratom više od sedamdeset godina nije mali. Bugarčić ne dozvoljava da zaborav pokrije hiljade zatrpanih na Šinteraju, nedostojno pokopanih komšija, bezrazložno pobijenih (ama teško da bi se čovek sa razlogom mogao ubiti).

I unuci tih naših Švaba su starci/starice. A pravda nije stigla. Ni izvinjenje. Ni molba za oprost.

U Obdukciji Bugarčić priča povest Aleksandra Saše Lermera, našeg zajedničkog prijatelja, lekara iz Ohaja/Vršca/Beograda… Saša je umro u maju prošle godine, zapravo nije se probudio jednog jutra u devedeset sedmoj godini. Nedostaje mi Sašin starobeogradski akcenat. Nema u ovom gradu više ljudi koji govore tako lepim srpskim jezikom. Ne mogu sebi da oprostim što nisam snimila njegov glas. Sašino srce je ostalo u Drugoj muškoj koja je nestala u prvom bombardovanju Beograda 1941. On je ispratio na večni počinak sve svoje školske drugove. A kad su Branko Pešić i ini nestali tragao je za ljudima koje interesuje zašto Nemaca nema među nama. Gotovo stidljivo jednog leta me zamolio da pokušam da utvrdim da li je njegova velika i prva ljubav Nada Pejić živa. Dao mi je precizna uputstva o mogućim adresama. Za čudo našla sam Nadu Pejić u staračkom domu. Lepa starica je oživela na pominjanje Sašinog imena. Slikala sam je i poslala Saši slike. U crvenom džemperu, sa osmehom, kao srednjoškolka.

Bugarčić je godinama sastavljao mozaik Sašinog života. Beatriks Fiksman, Vrščanka, Sašina prijateljica, Stefan Barth, Sašin i naš prijatelj – svi smo imali po neki kamičak a Dragi viziju kako da od tih kamičaka oživi marljivog čoveka koji je u životu uradio gotovo osam hiljada obdukcija iako je želeo da bude hirurg koji pomaže ljudima i koji je do kraja života nosio Beograd i Vršac u srcu. Da ga nismo oterali, bio bi? Šta bi bio? Stalno mi je na pameti pitanje: gde bismo bili danas da nismo oterali naše Nemce? Oterali smo, proganjali, logorisali, zatvarali, oduzimali ljudska i građanska prava onim Nemcima koji nisu počinili nikakvo zlo. Zločinci su blagovremeno pobegli. NJih nije stigla ruka pravde. Stradali su nevini. I tim nevinim, danas već pokojnim nismo se izvinili, i dalje mutnim radnjama sprečavamo njihovu decu i unuke da im podignu spomenik, i dalje živimo uvereni da će sve prekriti zaborav.

Dok ima pisaca poput Dragog Bugarčića to se neće desiti.

Nadežda Radović

 

JEDNA PESMA MESEČNO

 

Noćni nacrti

Odlomci

Ana Miković

 

vek kada mi ispadne olovka

vidim dva metra ispod

mrtvog čoveka kako se smeje

i traži da mu čitam

mandarina je primer lepe strukture nerava

koja se pruža, zateže

tako bih i ja izgledala

da me neko jede očišćenu

 

ako ujutru

u stisnutoj šaci nađeš kašiku ili nož

napiši poruke na zidovima, stolovima

svuda u dvorištu iskopaj pismo

udaraj priborom po jeziku

dok ne dođu po tebe

oni koji su ti noću premeštali stvari po rukama

 

nar, na suncu

kada bi neki čovek prišao da ga iseče

sada, ovoga trenutka

video bi tihu dinamiku kosmosa

 

tamo, visoko iznad zemlje

jedan čovek u osmatračnici

gleda vodeni horizont

i nikome neće uspeti da kaže

kakav talas dolazi

 

Agon 34 (proleće 2016)

 

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu. Diplomirala je na katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Deo je muzičko-poetske trupe Nebograd.

 

MANIFESTACIJE

Dani evropske baštine u Zemunu

Manifestacija pod nazivom Kulturno nasleđe i zajednice – Živeti s nasleđem – Biblioteka 1858-2016. biće održana 27. septembra u podne, u čitaonici Zemunske gimnazije, u okviru Dana evropske baštine 2016. Ovu manifestaciju organizuje Klub matične kulture Zemuna u saradnji sa Zemunskom gimnazijom i Udruženjem bivših i sadašnjih đaka i profesora Zemunske gimnazije – Fond. Profesori i đaci ove gimnazije otkriće javnosti svoje korene u zemunskoj i evropskoj kulturnoj baštini, a retke i vredne knjige iz pretprošlog veka svedočiće o kulturnom nasleđu Biblioteke i Zemunske gimnazije. O tome ko je sve koristio riznicu znanja i mudrosti u proteklih 158 godina u Biblioteci govorili su Miloš Crnjanski, Miroslav Popović, David Albahari, Dušan Kovačević, Matija Bećković i mnogi drugi. Reči za pamćenje o toleranciji đacima uputio je i Patrijarh Pavle. Đački parlament i Biblioteka Zemunske gimnazije ustanovili su i nagradu za toleranciju. Na dan Kluba matične kulture Zemuna javnost će moći da se podseti na bogato nasleđe zbog života u budućnosti evropske tolerancije.

S. Bujišić

 

RASPRAVE

Etničke norme u ranom hrišćanstvu

Prilozi sa prvog od četiri simpozijuma u Majncu, naslovljenih Moral Meetings, održanih između 2009. i 2011. godine, sabrani su u knjizi Etničke norme u ranom hrišćanstvu (Mohr Siebeck, Tibingen 2013).

Koncept ovih simpozijuma sastojao se u interdisciplinarnosti prilaza biblista, judaista, klasičnih filologa, filozofa, patrističara, sistematičnih teologa i predstavnika drugih naučnih disciplina, sa fokusom na pitanjima etičkih normi ranog hrišćanstva. Analiza normi u horizontu implicitne etike ranog hrišćanstva i njihovo pluralističko zasnivanje bio je prvi refleksivni korak. Autori priloga pitaju se o mogućnostima zasnivanja normi i ranohrišćanske etike u kontekstu antičke filozofije. Ujedno se ispituje njihova relevantnost u savremenom diskursu o odgovornosti. U njemu se razlikuju argumenti i dvoje forme između moralnog i etičkog zasnivanja. Pod moralnim zasnivanjem razumeju se dobri razlozi „koji su primerni da se postupak i kroz njega ispoljeni moralni sud onoga koji dela, opravdaju“. Konkretno je reč o odnosu prema faktičnom, prema mogućim konsekvencama, jednom moralnom kodeksu, moralnoj pozvanosti, autoritetu ili savesti. Etička zasnivanja imaju zadatak da „moralno delanje i suđenje nužno osmisle iz pojma morala iz uvida u njegovu nužnost“. Kao etički modeli zasnivanja razlikuju se logičke, diskurzivne, dijalektičke, analogne, transcendentalne, analitičke i erminevtičke metode.

Trojica priređivača – Fridrih Horn, Ulrih Folpen i Ruben Cimerman – profesori su novozavetnog bogoslovlja odnosno crkvene istorije na Gutenberg univerzitetu u Majncu.

Z. Andrić

 

NETOPIJA

Knjiga godine o digitalnom podzemlju

Knjiga godine po izboru listova Independent i New Statesman, Darknet, koja se nedavno pojavila u izdanju beogradske Lagune, vodi čitaoca duboko u digitalno podzemlje i pruža mu izuzetan uvid u internet kakav ne poznaje. DŽejmi Bartlet, autor knjige, prelazi s one strane ekrana i iz digitalnog mraka izvlači hakere, dilere drogom, trolove, kam-devojke, političke ekstremiste i daje ljudsko lice onima koji imaju mnogo razloga da budu anonimni. Darknet je prosvetljujuće i živopisno istraživanje interneta i njegovih najinovativnijih i najbizarnijih supkultura. Ono se prostire od popularnih društvenih mreža i tajnih grupa na Fejsbuku do kriptovanih delova mreže Tor i najzabačenijih odaja Deep Weba. To je svet koji se često pominje u medijskim izveštajima, ali ipak je nedovoljno poznat. Svet gotovo neistražen i nama bliži nego što mislimo. Svet bitkoina i Silk rouda, terorista i pornografije. To je – darknet. Darknet je deo interneta na kojem su smešteni sajtovi za naručivanje ubistava, trgovinu drogom, hakeri… U knjizi se otkriva i šta se sve krije iza svakodnevne upotrebe interneta. Knjiga je objavljena je novoj Laguninoj ediciji Netopija, koju uređuje Aleksandar Ilić. Edicija Netopija obuhvata naslove koji se bave internetom i savremenim digitalnim tehnologijama.

Autor DŽejmi Bartlet je novinar, teh-bloger i direktor Centra za analizu društvenih medija u organizaciji Demos. Svoje članke objavljuje u Telegrafu, Gardijanu, Sandej tajmsu i mnogim drugim listovima i blogovima. Piše o onlajn ekstremizmu, darknetu, kriptovalutama, slobodi govora, upotrebi društvenih medija u političke svrhe, tehnologijama nadziranja interneta, veštačkoj inteligenciji… Živi u Londonu.

K. L. D.

 

PROMOCIJE

Stigao osmi Hari Poter

Dugoočekivana osma knjiga o Hariju Poteru, Hari Poter i ukleto dete, u izdanju beogradske IK Evro Book, biće predstavljena na svečanoj promociji koja će se održati u knjižari Vulkan u TC Ušće u Beogradu, 24. septembra u 17.30 sati. Osim obraćanja prevodioca Draška Roganovića, prisutni će moći da učestvuju u Hogvortskom testu ličnosti, saznaju kojoj kući iz ove čarobnjačke škole pripadaju na osnovu svojih ličnih osobina i osvoje nagrade iz sveta čarobnjaka. Ova knjiga veliki je hit u svetu u ovom trenutku i srpsko izdanje je prvi prevod među zemljama u regionu.

K. E. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari