Knjiga Danas – Nedeljna preporuka za čitanje 1

Preporuka za čitalačke sladokusce.

VIŠEGLASNA BAJKA

Maternji jezik nostalgije

Roman Nemi pijanista italijanske spisateljice Paole Kapriolo (u izvanrednom prevodu Elizabet Vasiljević, Clio, Beograd 2016) govori o muzici, tačnije, o uznemirujuće-smirujućoj moći muzike utelovljene u liku misterioznog, krhkog, krotkog, u sebe potpuno zatvorenog, naizgled apatičnog i indiferentnog prema svemu, sem klaviru i muzici koju na njemu (ili obrnuto) izvodi, nemog mladića koga jednog jesenjeg jutra bolničarka iz sanatorijuma smeštenog u zabačenom selu, negde (čini se u Engleskoj) kraj mora, uz krike galebova i prodorni vetar, pronalazi na plaži.

Koristeći elemente gotske pripovesti, od izgleda, porekla i okoline zdanja (bolnice) u kojem se misterija romana uglavnom odvija do naslovnog lika, koji ostaje enigma, na granici između aveti ili duha i čoveka, Paola Kapriolo piše višeglasnu bajku o muzici, o njenoj demonskoj lepoti, o njenoj moći nad bolesnom, bolnom, čežnjama, patnjama i krivicom nagriženom, stalno rastrzanom ljudskom dušom. Nekoliki opisi doživljaja muzike izvanredni su u svojoj sažetosti i preciznosti, u dubini emocija i iskustava koje komuniciraju, a preko njih – i sama muzika o kojoj je reč: Mocartova Conata br. 8 u A-molu (K310) ili Šuberov ciklus Zimsko putovanje, čiji je završni lid o starom verglašu jedan od lajtmotiva pripovesti, kao nešto najbliže glasu mrtvih što se na ovom svetu može čuti, po rečima jednog od pacijenata, jevrejina opsednutog sećanjima na svoj, u suštini nikada okončan boravak u koncentracionom logoru.

Višeglasje, često u modernom romanu, ovde, s obzirom na temu, ima dodatno opravdanje: roman se sastoji iz većeg broja kratkih, nenaslovljenih odeljaka različitog tipa. Neki od njih prate bolničarku Nadin, mladu crnkinju zavedenu mondesknim svetom, slavom i slavnim ličnostima, koja je nemog pijanistu i pronašla. Drugi su pisma direktora psihijatrijske ustanove bivšem kolegi, u kojima ga ovaj izveštava o neobičnim dešavanjima vezanim za lik nepoznatog pacijenta i njegovo dejstvo na druge, ali i ispoveda svoju rastuću fascinaciju muzikom i njenom mistikom. Nekoliko odeljaka su eruditna, detaljna pisma ljudi (predstavnika različitih slojeva) iz različitih delova sveta koji su u nekom trenutku, negde (u Beču, Parizu, Švajcarskoj, Bosni ili Hrvatskoj) sreli mladića čija se fotografija objavljuje u svim medijima ne bi li se otkrio njegov neodgonetljiv identitet. Klavir i tajanstven i poslušan mladić-stranac čije sviranje zaustavlja vreme i preobražava čoveka junaci su tih pisama, čak i onog koje pokušava da bude ogorčena i frustrirana demistifikacija navodne malverzacije. Ostali odeljci prenose ispovesti teških duševnih bolesnika koje je nemi pijanista svojim bravuroznim izvođenjem određenih klavirskih dela oslobodio i iz kojih se vidi da je u svakom pojedinačnom slučaju neki muzički komad, nešto vezano za muziku, u srcu njihove traume, da se u muzici koncentrišu njihova osećanja i misli. Trauma žrtve holokausta i melomana Rozentala izbija u prvi plan, a odnos starca i mladića uspostavljen kroz muziku i u njoj – vodeća nit pripovesti. Sve očiglednijom postaje sposobnost mladića da kroz muziku razgovara, da komadima koje bira da odsvira u određenom trenutku prenese poruke koje njegovim slušaocima pružaju smirenje, olakšanje, preko potrebno suočavanje sa sobom i svojim sećanjima, čak i kada je mir koji donose onaj konačan, mir (dobrovoljne) smrti.

Tajanstveno kao što je i iskrsao na žalu, tajanstveno kao i sama muzika, neuhvatljiv, lelujav, mladić iščezava, bez krešenda, tonući u izmaglicu i tišinu koju je sam, svojim prisustvom na obali stvorio.

Na svojevrstan način preispisujući Manovu čuvenu novelu Smrt u Veneciji, koju je, inače, prevela na italijanski (jer je i prevodilac sa nemačkog), s pogledom na Viskontijevu adaptaciju, u kojoj je, takođe, muzika, a ne književnost, umetnost kroz koju se preispituju ideje o duhu stvaranja, premeštajući tajnu iz osunčane, uzavrle, blistave i bleštave, mada i kužne Venecije u ispražnjen jesenje-zimski pejzaž, zamenjujući sfumato svetlosti sfumatom magle, Paola Kapriolo produbljuje temu čud(oviš)nog prisustva umetnosti u svetu, njene paradoksalne (ne)moći, njene drugosti i ambivalentnosti, ovde simbolizovane klavirom, koji povremeno asocira čarobne predmete iz bajki koji od instrumenata postaju akteri dešavanja sa sopstvenom nadmoćnom voljom.

Violeta Stojmenović

*******************************************************************************

(NE)POSTIJANJE

Zlo u ime (čiste) nacije

Kajem februara 1992. vlada Republike Slovenije izbrisala je iz evidencije 25.000 građana neslovenačke nacionalnosti koji od trenutka raspada SFRJ nisu uspeli da srede svoj status u samostalnoj i nezavisnoj Sloveniji. Tako su ti građani (čak i rođeni u Sloveniji) potpuno izbrisani iz sistema ostali bez ikakvih prava: na rad, socijalno i zdravstveno osiguranje, na stan, na boravak… Za državu Sloveniju više nisu postojali.

O tome govori roman Izbrisana (prevele Dragana Bojanić Tijardović, OrionArt, Beograd 2016) slovenačkog pisca Mihe Macinija, u priči o mladoj samohranoj majci Zali Jovanović iz mešovitog braka, od oca Srbina i majke Slovenke, koja nakon porođaja u jednoj ljubljanskoj klinici, sa zaprepašćenjem saznaje da je nema u računaru, tačnije u zvaničnom registru slovenačkih građana. Vlasti joj, u skladu sa odlukom o brisanju iz evidencije građana koji nemaju formalno slovenačko državljanstvo, oduzimaju posao, obustavljaju dalju zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Izbrisana iz svih evidencija, ona je za slovenačku državu nepostojeća osoba, izvan zakona, pa joj u porodilištu oduzimaju i tek rođenu bebu i pokušavaju da je daju na usvojenje. Iako očajna, sasvim izgubljena i usamljena, mlada žena, gonjena snažnim majčinskim instinktom poput ranjene tigrice počinje tešku borbu sa državom. NJena grozničava potraga za pravdom i za rešenjem ove kafkijanske situacije pretvara se u užasnu ličnu dramu koja čitaocu otkriva ne samo birokratske zavrzlame, već duboku anomaliju slovenačkog društva, jak nacionalistički naboj pa i šovinizam iskazan naročito prema tzv. južnjacima, tj. neslovencima iz drugih republika bivše zajedničke države.

Diskriminacija neslovenaca i mržnja prema drugim etničkim grupama aktom o njihovom brisanju, tako dobija i zvaničnu državnu potvrdu. Bilo je to perfidno etničko čišćenje, koje je tek priznata nova država (15. januara 1992) sprovela iskoristivši trenutnu zaokupljenost Evrope ratom koji se razgorevao na tlu biše SFRJ, istovremeno koristeći i nacionalnu egzaltiranost slovenačkog društva usled dobijanja državne nezavisnosti. Glavna junakinja ipak uspeva da nakon mnogih neuspelih pokušaja i potucanja od nemila do nedraga, zahvaljujući učešću u jednoj gledanoj TV emisiji, skrene pažnju javnosti na ne samo na svoj, već i na slučaj ostalih izbrisanih građana, i tako počne da pridobija simpatije javnosti koja je i sama u šoku ne verujući da „naša nova i nezavisna Slovenija uopšte može učiniti takvo zlo“. Kako bi izbegla veliku i neprijatnu aferu, vlast odlučuje da glavnoj junakinji promptno obezbedi državljanstvo i time joj vrati sva prava slovenačkog građanina. Ovaj prividni happy ending u romanu, nije međutim značio i rešenje problema većine izbrisanih u stvarnosti. I danas nakon četvrt veka mnogi od njih pokušavaju da se vrate u Sloveniju i ostvare svoja prava.

Osim umetnički ubedljivog pripovedanja i univerzalno usmerenih refleksija, u romanu nalazimo i slojeve potvrde teza Hane Arent o banalnosti zla -„Najlakše je odvesti čoveka na mesto odakle ne može da se vrati… u ratu se jednostavno zalupa na nečija vrata i kada se ona otvore čovek se istera iz stana, izvede iz kuće i odvede u nepoznatom pravcu… dovoljno je da neko prstom pokaže na nečiju kuću i u njoj će se obreti odred naoružanih vojnika, da vlasnika odvedu ko zna kuda i ko zna zbog čega… naša zapitanost: zbog čega ga odvode? ili kako je moguće da to rade iste one komšije sa kojima je do juče skladno živeo? samo pokazuje da pored banalnosti zlo ima i drugu stranu – apsurdnost“.

Postoji, naravno, više razloga zbog kojih nastaje nasilničko ljudsko ponašanje koje je sa stanovišta racionalnosti teško shvatljivo. Čitava ljudska istorija je puna takvih primera koji dovode do nerazumevanja i mržnje, nasilja i ratova, prolivene krvi i bestijalnih zločina… To je već stvar psihologije čoveka. Slično je i sa celim narodima, a to je stvar socijalne psihologije; jedno je, pak, sigurno: pogrešni ciljevi uz upotrebu legalnih sredstava jednako su pogubni baš kao i dobri ciljevi uz upotrebu pogrešnih sredstava. Zato krajnja konsekvenca te spoznaje treba da bude pojedinačni i kolektivni nauk da se zlo i zločin više ne ponove. Utoliko više jer su sećanja na nedavni bratoubilački rat na prostoru bivše SFRJ još sveža, a danas se ta tema sve više književno eksploatiše.

Lakoća pisanja i pregnantan jezički izraz čine da sam stil, koji je jednostavan i bez nepotrebne ornamentike, daje harmoničnost strukturi romana. Psihološki plan romana je dobro razvijen jer je u narativno tkivo umešno inkorporiran složen emotivni kompleks glavne junakinje, kojoj je, zbog jedne iracionalne mržnje svojstvene etničkom nacionalizmu koja je dobila i svoju institucionalnu potvrdu, zamalo uništen život.

Dinamička dimenzija radnje koja se inače smatra osnovnim afirmativnim načelom romaneskne konstrukcije, multiplikuje se ličnom dramom glavne junakinje tako da se roman čita u jednom dahu. Treba međutim reći, i sa užasnim osećajem gorčine i pritajene jeze, da se i danas mogu desiti stvari tipične za nacifašističke sisteme u Nemačkoj i Italiji iz tridesetih godina prošlog veka. kad su Jevreji stavljeni van zakona. Zato je jako važno što je jedan Slovenac napisao roman o zlu koje je proizvela (tadašnja) slovenačka politička elita.

Zlatoje Martinov

*******************************************************************************

PRONAĐENI U PREVODU

Italijanski „Var“ u Milanu i Torinu

Italijansko izdanje romana Saše Stojanovića Var, u prevodu Anite Vuco (Ensemble Edizioni, 2015) kreće na putovanje po severu Italije. Na poziv izdavača, autor Saša Stojanović i Jurica Dikić, grafički dizajner, krajem marta gostuju u Milanu i Torinu, gde će im se pridružiti i prevoditeljica knjige Anita Vuco.

Prvi susret sa italijanskim čitaocima zakazan je za 23. mart, u poznatoj milanskoj knjižari Libreria Popolare di Milano, a već sutradan, Stojanović će potpisivati primerke svog romana na štandu svog izdavača na Sajmu knjiga u Milanu (Milano Book Pride, od 24. do 26. marta 2017), za kad je upriličen i razgovor i sa čitaocima ove knjige i sa onima koji tek treba to da postanu.

Roman Var biće predstavljen i u Torinu, na Festivalu slovenske kulture Polski kot, od 18. do 25. marta, čije će ovogodišnje izdanje biti i službeno zatvoreno promocijom ove knjige, u subotu, 25. marta u 18 sati. Var gostuje na ovom festivalu zahvaljujući izuzetnom trudu Barbare Delfino, organizatorke i prevoditeljice sa poljskog, koja je u ovom romanu prepoznala kvalitet koji treba obavezno predstaviti italijanskim čitaocima.

– Drago mi je što su promocije romana Var na sajmovima knjige u Pizi i Rimu 2015. probudile veće interesovanje publike za italijanski prevod moje knjige – kaže Stojanović za Danas.
– Ne mogu, međutim – dodaje – da ne spomenem sjajne prikaze Rikarda Mikelučija za list Avvenire, kao i kritike Lize Pucele, Marine Kapone, Otela Markačija, Rakele Fortuni, Patricije Filije, Elene Spadilero, Luke Meniketija, Marte Gvido, Sabrine Martineli, a koji pišu za najpoznatije italijanske književne portale. Ovakvi odjeci, pomalo neočekivani, kao i činjenica da je u 2015. Var bio najčitanija knjiga mog italijanskog izdavača, a da je po sajtu patrialetterattura treća knjiga po čitanosti u Italiji u toj godini, vraćaju veru u postojanje zahtevnih čitalaca koji od književnosti ne traže laka štiva. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo bez Anite Vuco, prevoditeljice, koja je, za skoro tri godine prevođenja, uspela da prenese balkanski duh na jezik Dantea i Pirandela. Iskreno se nadam da će i prevod romana Put za Jerihon, koji je u toku, postići sličan uspeh kao Var – nada se Stojanović.

D. S.

*******************************************************************************

KNJIGA O MAJCI

Tragom uspomena

Beogradska izdavačka kuća NNK Internacional objavila je nedavno knjigu Želim da nikad ne prestanem da radim, koja kroz izabrana sećanja, pisma, pesme, intervjue, fotografije i crteže čitaocima predstavlja jedinstvenu ličnost u srpskoj kulturi, kostimografkinju Miru Čohadžić. Knjigu je priredio Gordan Maričić, sin Mire Čohadžić, a za izbor sadržaja pored bogate dokumentacije, u velikoj meri poslužila je i privatna, porodična zbirka različitih tekstova, fotografija i crteža. Maričić je pre godinu dana kod istog izdavača objavio i knjigu posvećenu svome ocu Milenku Maričiću, profesoru FDU i jednom od najznačajnijih pozorišnih i televizijskih reditelja koji je izveo generacije budućih slavnih srpskih dramskih umetnika. Sa knjigom o majci Maričić je ne samo svojim roditeljima, na koje sećanja nikad neće izbledeti, načinio topli emotivni omaž nego je poštovaoce kulture podsetio na ljude koji su svojim pregalaštvom predano stvarali bogatu umetničku scenu, i sa čijim se učincima u vremenu kada su stvarali savremenici mogu ponositi.

Mira Čohadžić (1930-2002) diplomirala je na Akademiji primenjene umetnosti u Beogradu i celi je život posvetila kostimografiji, radeći za pozorište, film i televiziju. Sarađivala je sa najpoznatijim rediteljima i glumcima, a pored izvanrednog dara za taj posao krasili su je, kako je u jednom pismu sin Gordan rekao, energija, optimizam, želja i vera u ono što radi. Ona je osmislila kostime za 32 pozorišne predstave od kojih spominjemo samo nekoliko – Nežna ptica mladosti Minje Dedića i Šuma, Gospoda Glembajevi, Kamen za pod glavu Milenka Maričića… Od filmova tu su Dan četrnaesti Zdravka Velimirovića, Prvi građanin male varoši Puriše Đorđevića, Biće skoro propast sveta Saše Petrovića, Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug i Davitelj protiv davitelja Slobodana Šijana, Tango argentino Gorana Paskaljevića… Na televiziji, bezbroj je TV drama i filmova, zatim dečjih serija, i više od hiljadu zabavnih, kontakt i šou emisija za koje je Mira Čohadžić stvorila kostime.
Želim da nikad ne prestanem da radim Mire Čohadžić delo je koje pored dirljive, nežne i poetske prepiske sa voljenim suprugom i sinom jedincem, pored niza skica za kostime, intervjua koje je davala poznatim novinarima i sećanja njenih bliskih prijatelja, ocrtava lik nekoga ko je voleo svoj posao, uživao u njemu i radio ga uspešno, kao retko ko. Kad se knjiga pročita ostaje nedvosmisleni osećaj da je naslov tačno pogođen: ona je do kraja života bila verna svome pozivu, i prepuna ideja i inspiracije.

A. C.

*******************************************************************************

NOBELOVCI

O gordosti i poniznosti pred ranjivošću

Kratak, ali monumentalan i potresan roman Sramota Džona Maksvela Kucija, koji se nedavno pojavio u izdanju IK Samizdat B92, u prevodu Arijane Božović, „stoji sam za sebe, izvan svih kategorija. Ne može se zaboraviti, jer to što se čitalac u njemu pronalazi nikad ranije nije iskusio“, tvrdi Zidojče cajtung, dok ga Volstrit džornal poredi sa Kamijevim Strancem. Opori realizam ovog romana, protkan lirskim i alegorijskim pasažima, u isti mah podstiče i opovrgava svako političko čitanje, sve vreme održavajući napetost između suprotnih krajnosti – spasenja i propasti, nade i očajanja, gordosti i poniznosti pred ranjivošću svakog živog bića.

Dž. M. Kuci dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2003, jedan je od najznačajnijih savremenih romansijera. Rođen je u Kejptaunu 1940, gde je završio studije matematike i anglistike. Radio je kao programer u londonskom IBM, da bi se posle nekoliko godina konačno opredelio za literaturu. Magistrirao je s tezom o delu Forda Medoksa Forda, doktorirao na prozi Samjuela Beketa. Predavao je komparativnu književnost na NJujorškom univerzitetu i Univerzitetu u Kejptaunu, a kao gostujući profesor i na Harvardu, Stanfordu i Čikaškom univerzitetu. Objavio je pet tomova kritičkih eseja, kao i prevode proze i poezije sa holandskog na engleski. Iako poreklom i većim delom opusa pripada južnoafričkoj književnosti, od 2002. živi u australijskom gradu Adelaidi. Počev od 1974, objavio je niz kritički visokovrednovanih romana, koji su mu doneli brojna južnoafrička i međunarodna priznanja. Dodelom Bukerove nagrade romanu Sramota (1999) postao je prvi dvostruki laureat u istoriji ovog priznanja (Život i vremena Majkla K, 1983).

K. B. D.

********************************************************************************

(DE)FOKUSIRANOST

O generaciji Y

Nova knjiga Ana Marije Grbić, poema Zemlja 2.0 pojavila se nedavnu u izdanju IK Aret. Knjiga se tiče generacije Y, koja boluje od fatalne defokusiranosti, kojoj na naplatu prispevaju istorijski cehovi koji su joj u nezanemarljivoj meri prepoznatljivi tek sa distancom iz udžbenika istorije sumnjive verodostojnosti, a te cehove ona nikako nije napravila. To je generacija kojoj, za razliku od izgubljene generacije, baby boomera i generacije X, nije ostavljeno nikakvo ideološko uporište, ma koliko ono bilo podložno posprdnoj dekonstrukciji, oko kojeg bi se kako bilo koncentrisala, pa i u naporima da tu ideologiju opovrgne. Ta generacija dovezena je do jedne magnovenjske postideologije, po kojoj baulja u pokušajima da dešifruje recidive starog sveta, i najvalidniji položaj za sebe u njemu. Oni koji gorepomenuti fokus potraže u ovoj knjizi, izvesno je, neće lutati. Ana Marija Grbić, rođena je 1987. u Beogradu gde trenutno pohađa doktorske studije iz književnosti i predaje kreativno pisanje. Izdala je zbirku pesama Da, ali nemoj se plašiti (Prvenac 2012) i poemu Venerini i ostali bregovi (LOM 2014). Idejni je tvorac pesničke organizacije ARGH!

K. A. D.

********************************************************************************

TOPLE PRIČE

Marama kao spoj prošlosti i sadašnjosti

Roman Plamen nad Menhetnom Suzan Majsner, američke spisateljice koja se ovim delom po prvi put predstavlja srpskoj publici, pojavio se nedavno u izdanju IK Evro Book, u prevodu Bobana Jakovljevića. Reč je o toploj priči u kojoj se prepliću prošlost i sadašnjost, koje spaja jedna prelepa marama koja je sticajem okolnosti svedočila dramatičnim događajima koji su izmenili istorijsku sliku sveta i grada NJujorka. Suzan Majsner radila je kao izvršni urednik jednog nedeljnika i osvajala nagrade kao kolumnista. Objavila je 14 romana za Harvest haus i Voter buk edicije Random hausa. Živi u San Dijegu sa mužem i ima četvoro odrasle dece.

K. E. D.

****

ROMANSIRANI MEMOARI

Uvek isto po Leboviću

Memoarskim spis poznatog dramaturga, Semper idem Đorđa Lebovića knjiga je o detinjstvu, koja se može čitati kao porodični roman ali i kao memoarski spis, kojim se poznati dramaturg i scenarista Đorđe Lebović, posthumno, predstavio kao veliki majstor moderne realističke proze. Semper idem (Uvek isto) pokušava da napravi paralelu između Drugog svetskog rata i ratova na tlu bivše Jugoslavije kroz neke konkretne događaje. Priču o događajima pre Drugog svetskog rata priča dečak, a u epilogu dečak je pisac na silaznoj liniji života. „Semper idem je prvo remek-delo 21. veka u srpskoj književnosti“, zabeležio je Teofil Pančić.

Premda za života poznat prevashodno kao dramaturg i scenarista (Nebeski odred, Viktorija, Traganje po pepelu, Ravangrad 1900, Valter brani Sarajevo…) Lebović je pisao i novele i objavljivao ih u časopisima 60-ih i 70-ih godina 20. veka. Ipak, opus magnum Đorđa Lebovića, po jedinstvenoj oceni kritike, predstavlja upravo ovo njegovo testamentarno delo, roman-hronika o detinjstvu u Kraljevini Jugoslaviji uoči Drugog svetskog rata, koja je i zbog osobenog piščevog stila i originalnog postupka, kao i zbog teme i njene književne transpozicije, prepoznata kao kanonsko delo savremene srpske književnosti.

K. L. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari