Knjige: Predstavljamo nova izdanja 1

U tradicionalnom dodatku Nedelja predstavljamo vam nova književna izdanja.

KAPITALNI PROJEKTI

Strasna vera u čoveka

Pisma Dostojevskog ostaju za savremenog čitaoca najpotpuniji izraz njegove ličnosti, i najpotpunija priča o njegovom životu, zapisao je Georgij Mihajlovič Fridlender, glavni urednik Sabranih dela Fjodora Dostojevskog u 30 tomova u izdanju Akademije nauka iz Lenjingrada, koja su sukcesivno objavljivana od 1972. do 1990.

Pisma koja je tokom pet decenija pisao Dostojevski (1921-1881) sabrana su u tri knjige, i sada su prvi put u celosti dostupna i na srpskom jeziku. Ovaj kapitalni projekat u srpskoj kulturi ostvaren je zahvaljujući izvanrednom zalaganju Vladimira Medenice, glavnog urednika Logosa, i saradnji te beogradske izdavačke kuće sa užičkim Grafičarom.

Kada se zna da je Fjodor Dostojevski živeo svega 60 godina, da je na robiji proveo sedam godina, a da je uspeo da stvori književno delo od neprolazne vrednosti, prosto je neverovatno zamisliti da je, uz sve to, još imao vremena da se gotovo svakodnevno dopisuje sa svojim najbližima, sa prijateljima, sa poslovnim saradnicima, pa čak i sa čitaocima. Iako će Dostojevski pred kraj života kazati kako ima odvratnost prema pisanju pisama, tri toma na ukupno 1.500 stranica ukidaju nevericu i govore kako je ovaj pisac krhkog zdravlja, uz to i epileptičar, imao nepresušnu energiju, stvarajući i u snu i na javi grozničavo razapet između porodice koju je pomagao, između večite besparice, i tvrde vere u sopstvenu misiju u književnosti.

Razvrstana prema godinama kada su nastajala, pisma donose i različite trenutke u sazrevanju Dostojevskog, kao čoveka i kao pisca. Tako prvi tom obuhvata period od 1832-1864, u kojem preovlađuju pisma o teškom materijalnom stanju, molbe za pozajmice od urednika, svođenje računa, kalkulacije. Tu su i pisma o zdravlju, a zatim i robiji. Drugi tom, od 1865. do 1873. sadrži pisma iz Evrope po kojoj je Dostojevski putovao četiri godine, pisma nepatvorene ljubavi prema drugoj ženi, Ani Snitkinoj, ali i ona koja otkrivaju strast Dostojevskog prema kocki. U ovom tomu definitivno su ocrtana mišljenja i o Evropi i Rusiji, o sopstvenom preobraćenju ka Bogu, ali i stavovi o literaturi. U trećem tomu (1874-1881) Dostojevski je potpuno formirani pisac, siguran u sebe. I mada u sve tri knjige pisama iznosi ideje za svoja dela, treći je tom najzanimljiviji jer u njemu do detalja obrazlaže krunu svoga spisateljstva, roman Braća Karamazovi.

Bogata korespondencija Dostojevskog je i vrlo potresna; bolne su stranice na kojima govori o epileptičnim napadima posle kojih je sve teže dolazio u stanje normalnog funkcionisanja. Tegobna su i pisma u kojima vapi za novcem: to su ispovesti ingenioznog čoveka koji je morao da se ponižava da bi mogao da preživi, ali i da stvara remek-dela koja će nas i danas inspirisati. U toj trci egzistencije i kreativnosti Dostojevski je u proseku mesečno pisao i po pet do sedam tabaka teksta – primera radi, prvi deo romana Idiot nastao je za 23 dana. Sva gorčina ogleda se u rečenici iz pisma uredniku, u kojem Dostojevski moli da mu se unapred plati ono što će tek napisati: „Obavezujem se da sve do predaje rukopisa više ne uznemiravam redakciju… I na kraju, obavezujem se da ne umrem ove godine“ (kurziv AC)

Ali ako su te teme osnova piščevog života, one druge, njemu tako važne kao što su vera ili ideali kojima je težio neumorno tražeći ljudsko u čoveku, burno vreme u istoriji Rusije i njen odnos sa Evropom, raskošna su nadgradnja epistolarne proze koja se čita kao najuzbudljiviji roman. Ključni momenti u formiranja Dostojevskog vide se iz pisama sa robije na koju je osuđen zbog optužbe za izdaju zemlje. Tada se začinju jasne karakterizacije mnogih likova u romanima koje će napisati; na robiji je, u druženju sa najrazličitijim ljudima, u Dostojevskom počeo da zri stav prema stvarnosti i literaturi, koji će postati suština njegovog stvaralaštva: „Ja imam svoje posebno gledište o stvarnosti (u umetnosti), i ono što većina smatra za fantastično i izuzetno, za mene nekad čini samu suštinu stvarnog. Svakodnevnost pojava i njihovo uobičajeno poimanje, po mome shvatanju, još uvek nije realizam, čak naprotiv. U svakim novinama srećete opise najrealnijih činjenica, kao i onih najneobičnijih. Za naše pisce ove druge su fantastične, oni se njima i ne bave, a one su stvarnost, jer su činjenice. Ko će ih onda uočavati, tumačiti i zapisivati?“ Mnoge priče iz romana Dostojevskog preuzete su upravo iz stvarnosti, među njima i one o patnji dece o kojoj govori Ivan Karamazov, i koje se sažimaju u najslavnijoj rečenici svetske književnosti: „Vaskoliki svet poznanja ne vredi one suzice detenceta Bogi“.

Na robiji počinje i duhovni preobražaj Dostojevskog. On, koji je za sebe tvrdio da je „dete ovoga veka, dete neverovanja i sumnje“, postaje vernik posebne vrste, oformljuje svoj simbol vere, a to je Hristos koji je za njega izvan svake istine. Između Hrista i istine Dostojevski bira Hrista, njemu se približava trudeći se da dosledno sledi geslo biti dobar čovek i u odnosu prema sebi, i prema drugim ljudima. „Ideje se menjaju, srce ostaje isto“, piše o svom preobražaju iz sibirskog Semipalatinova 1856, u 7. godini robijanja. I opet svedoče Braća Karamazovi: u jednom od pisama Dostojevski kaže da je taj roman, koji „ima mnogo mene i mojih shvatanja“, zamislio kao „sintezu savremenog ruskog nihilizma“, jer „uzrok zla vidim u odsustvu vere“. Stoga u delu nije reč „o odricanju Boga, već smisla onoga što je Bog stvorio“.

U formiranju stavova o društvenom trenutku u Rusiji, i njenom odnosu prema Evropi robija je, takođe, imala veliki udeo. U to vreme u Dostojevskom se rađa i učvršćuje ideja koja će u njegovim kasnijim pismima, do samog kraja života, biti obrazlagana sa manje ili više žara, ali sa istim polazištem da će „Evropu i njenu misiju završiti Rusija“. Posle robije, a naročito posle puta po Evropi kada se i besomučno kockao, Dostojevski je demonstrirao prilično loše mišljenje o Evropljanima (evropsku kulturu i umetnost je, ipak, smeštao u sam vrh), sve više razmišljajući o misiji koju Rusija treba da ima u odnosu na Evropu – „Celom svetu sprema se velika obnova kroz rusku misao (koja je čvrsto povezana sa pravoslavljem…) i to će biti kroz neko stoleće, ja u to strasno verujem“.

Pisma Dostojevskog su dragocena slika jednog superiornog uma, razdiranog egzistencijalnim pitanjima i društvenim prilikama, ali sigurnog samo u jedno, u umetnost kojom se nadao da će promeniti svet. Danas se ona čitaju i kao poražavajuće svedočanstvo o tome da je svet ne samo ostao isti, već da još bezumnije hrli ka zlu.

Anđelka Cvijić

 

MALA MAGIJA

Ćopić po drugi put među Srbima

Vule Žurić napisao je roman Republika Ćopić (Službeni glasnik, Beograd, 2015) koji se čita u jednom dahu. Sastavljen je, sklopljen, iz jednog dugog uzdisaja, monolitnog. Branko Ćopić (1915-1984), mudar, duhovit i maštovit čovek iz Podgrmeča i Beograda, po drugi put je prošle godine progovorio srpskim jezikom i preko vešto sklopljenog Žurićevog romana, skladnog kao jedna savršena utišana nota, obratio se svojim vernim i nevernim čitaocima. Verujem pridobio je i druge. Složenu umetnikovu ličnost, pisca koga su brzopotezni književni kritičari proglasili dečjim piscem ili dragodušno promovisali u spisatelja za omladinu, autor ovog romana je prikazao, ispisao, iskreno, bez ulepšavanja, živo, ne odstupajući od sirovog domišljatog humora, i dvosmislenog, Branka koji je ovozemaljski život okončao na mostu koji nosi njegovo ime, pa su neki iz mlađih, novijih generacija nemajući vremena da se bave istorijom i istorijskim činjenicama, ni čitanjem, uvereni da je most na Savi dobio naziv po imenu pisca prezimenom Ćopić. Možda je stožer kratke romančine Republike Ćopić to i smislio, obuzet teškom i tamnom ironijom, i kao svako ljudsko biće nemoćan da jednostavno razjasni put-elipsu kojim se kretao od rođenja do telesnog iščeznuća. Hteo je valjda da dokaže da most nije samo običan most, ćuprija, već nešto tajnovitije jer njime je preko reke Save kao senka bio ušao u glavni grad Jugoslavije, a decenijama kasnije iz Beograda otišao kao sen. To je spisatelj Vule Žurić majstorski uočio. I lepo napisao.

Ako bi se birao citat, ceo roman bi mogao biti citiran. Pošto je izbor ograničen, ne samo pravno i kolegijalno, navodimo ove rečenice iz knjige kada mali Branko polazi u školu: „Otvaraju se vrata kuće, a napolju ga dočekuje jedan posve novi svijet. Sve je na svome mjestu, ali kao da samo mjesto nije tamo gdje je do tada bilo. I avlija, i kukuruzište pred kućom, i plastovi sijena, i potok i mrki Grmeč u daljini učestvuju u ovoj administrativnoj raboti. Sve do pred samo brdo na kome je velika bijela školska zgrada, dječak kao da još uvijek stoji u mjestu, a neko na veliki vodenični točak namotava Podgrmeč…“ Na bilo koju stranu da krene umetnik će kao sanjalica iskoračiti iz stvarnosti i naći se u fikciji, svetu koji ne postoji nego se samo sanja, treperav izvitoperen nazire u snoviđenjima i nikada ne zaboravlja. Kao beleg. Kao priča.

Iako se radnja romana velikim delom provlači i vrluda kroz ratove i borbe, davi se u bitkama između ljudi i među senkama, on jeste antiratni. Poruka pisca, ako u umetnosti ima poruka, jeste naravoučenije pacifista da je ratovanje besmisleno, tužno-smešno. Ratovi jesu izvorište crne gadne smrti i otrovnog humora, jetke satire. I ništa više.

Zagonetan je deo romana u kojem se spominje sudbina i pripoveda druženje sa studentom i mladim piscem Ćopićem narodnog heroja Slavka Rodića. Ratni heroj je posle rata nestao, možda zbog izreke da revolucija jede svoju decu, kao Sneško Belić kum koji u pripovesti na krštenju u crkvi u Hašanima duhovito Branku daje ime, i topi se. Velika šala, i gorka. Mnogi pisci pri pomenu Rodićevog imena prisetiće se fabrike pisaćih mašina iz Bugojna i mašine biser na kojoj su pisali i prekucavali pesme, priče, romane, drame, a možda poneku crticu i belešku o Branku Ćopiću. A o skrajnutom Slavku, prijatelju Brankovom koji je nad njim bdeo i čuvao ga?

Vule Žurić je ušao u književni jezik Branka Ćopića. I dočarao njegov duh koji je, čini se, lebdeo nad piscem i zavirivao u njegov rukopis dok je raspredao životopis Brankov od kolevke u Hašanima do uklete ćuprije i groba u Beogradu. Upoznao je Brankov duh sa čitaocem knjige kojeg je uveo u malu veliku Republiku. U jednoj posleratnoj epizodi Ćopić je na Terazijama iz vojnog džipa ugledao Ivu Andrića, „htjede zamoliti vozača da se zaustavi, da pozdravi znamenitog zemljaka, ali odluči da ćuti…“ Tada je Ćopić u Beograd došao po drugi put.

Republika Ćopić prava je umetnička, romaneskna pustolovina. Ona je mala magija. Kristal. Opet Ninov žiri za roman godine, nije valjano uradio svoj posao. Samo je odradio (od glagola: otaljati, uočljivo je). To čitaocu neće zasmetati da pročita ovo uzbudljivo, razuđeno Žurićevo štivo.

Dragi Bugarčić

 

BUSOLA

Remek-delo pisca modernog izraza

Nedavno je IK Samizdat B92 objavio Palatu snova, remek-delo Ismaila Kadarea, u kome je autor, u zatvoreni sistem orijentalne despotije, u vreme otomanske Turske, u Tabir Saraj smestio instituciju koja se bavi sakupljanjem, klasifikacijom i tumačenjem snova u carstvu, kao viziju pakla totalitarne države. Glavni junak Palate snova , Mark Alem Ćuprilija pripada drevnoj albanskoj porodici koja je dala više turskih vezira… „Zaista je bilo neshvatljivo i čudesno da se u staljinističkoj Albaniji, u kojoj je čitava kultura bila pod ideološkom kontrolom a u literaturi su vladali kanoni socrealizma, iznenada nametnuo pisac tako modernog izraza kakav je Kadare“, beleži Škeljzen Malići, prevodilac ove knjige. On dodaje da „Pravo remek-delo među knjigama predstavlja Palata snova, u kojoj je Kadare u zatvoreni sistem orijentalne despotije, oličen u Otomanskom carstvu, projektovao osobenu viziju pakla kao totalitarne države u kojoj je sve pod kontrolom, uključivši i ljudske snove… Objavljivanje Palate snova 1981. donelo je Kadareu još jedan, poslednji period teških iskušenja, zabrane da objavljuje koja je trajala nekoliko godina, kao i pojačani strah od tajne policije. Ipak, ta je godina verovatno označila i njegovu definitivnu unutrašnju prekretnicu i pobunu…“

Ismail Kadare, albanski romansijer i pesnik, rođen je 1936. u Đirokastri, na jugu Albanije. Studije književnosti završio je u Tirani i na Institutu Maksim Gorki u Moskvi. Već posle prve knjige, zbirke poezije Mladalačka nadahnuća (1954), Kadare je u Albaniji stekao književni ugled. Posle objavljivanja romana General mrtve vojske (1963) stiče međunarodnu reputaciju, a mnoge njegove knjige prvo su objavljivane na francuskom jeziku, u Parizu, pa tek onda na albanskom. Među Kadareovim romanima posebno se ističe Palata snova, politička alegorija čija je radnja smeštena u osmanski Istanbul, kojom Kadare na suptilan način kritikuje režim Envera Hodže. Knjiga bila je zabranjena u Albaniji odmah po izlasku iz štampe, 1981. Kadareova dela prevedena su na 29 svetskih jezika, a najpoznatija su još i Slomljeni april, Tvrđava, i Hronika u kamenu. Kadare je dopisni član Akademije moralnih i političkih nauka u Parizu od 1966, dobitnik je prestižnih evropskih nagrada za književnost i odlikovanja francuske Legije časti.

K. S. D.

 

REFERENCE

Istorija nacionalsocijalističkih koncentracionih logora

Nikolaus Vaksman (Wachsmann), profesor u Londonu na Birkbeck koledžu, napisao je monumentalnu istoriju koncentracionih logora (Istorija nacionalsocijalističkih koncentracionih logora/Die Geschichte der nationalsozialistischen Konzentrationslage, Siedler) – od improvizovanih početaka 1933. do njihovog zatvaranja 1945. Ovo je prva opsežna studija koja u sebi objedinjuje perspektive zločinaca i žrtava i pokazuje monstruoznu dinamiku uništenja, dajući istovremeno poniženima i uvređenima individualan glas. Za ovu istoriju koncentracionih logora, Nikolaus Vaksman je iščitavao ogromnu količinu arhivskih izvora i naučne građe, pisama i dnevnika logorskih zatočenika, svežnjeve dokumenata sa procesa, dokumentaciju policije i zloglasne SS, izvora koji su delom ovde prvi put primenjeni. Na ovaj način je nastala široka epska pripovest u kojoj su, osim života i smrti individualnih sudbina u logorima, opisane i političke, ekonomske i vojne okolnosti, kao i pozadina nacionalsocijalističke politike uništenja. Pripovedačku perspektivu i istorijski razvoj sjedinjuje Vaksman u upečatljivu narativnu celinu – u istorijsko delo, koje, kao što to čuveni britanski istoričar Ian Keršou veli, „nikada neće biti prevaziđeno“.

Knjiga je jasno strukturisana sa kratkim poglavljima i potpoglavljima, kako bi čitalac mogao pratiti i vladati zapanjujućom širinom i količinom podataka. Vaksman je nemačkog porekla, ali živi već više od 20 godina u Velikoj Britaniji. NJegova knjiga je sva u maniru anglosaksonske istoriografije, možemo mirne duše reći jedan od njenih paradigmatičnih izdanaka. Svima onima koji se temom nacionalsocijalističkih koncentracionih logora budu bavili, Vaksmanova knjiga bi trebalo da bude prva referencijalna jedinica.

Z. Andrić

 

PRONAĐENI U PREVODU

Poezija Aleksandra Ristovića na slovenačkom

Nedavno je, u izdanju izdavačke kuće KUD Kentaver iz Slovenije, u ediciji Šapa, koja je namenjena promovisanju svetskih klasika, objavljena knjiga izabranih pesama Aleksandra Ristovića Obiranje jabolk (Branje jabuka) u prevodu slovenačkog pesnika Uroša Zupana. Izbor za ovu knjigu načinila je pesnikova kći, Ana Ristović, a on, pored pesama iz svih pesničkih zbirki Aleksandra Ristovića obuhvata i dva njegova eseja iz posthumno objavljene knjige Mali eseji, kao i tekst Čarlsa Simića o Ristovićevoj poeziji, objavljen svojevremeno u knjizi Ristovićevih izabranih pesama na engleskom jeziku, u izdavačkoj kući Faber & Faber. Urednica edicije i izdavačke kuće KUD Kentaver je pesnikinja Veronika Dintinjana. Aleksandar Ristović (1933-1994) autor je više od dvadeset knjiga poezije i dobitnik više najznačajnijih priznanja – Nolitove i Zmajeve nagrade, Oktobarske nagrade grada Beograda, nagrade Branko Miljković i Disove nagrade. Izabrane pesme Aleksandra Ristovića pod nazivom Semenka pod jezikom, objavljene su pre dve godine u izdavačkoj kući Agora iz Zrenjanina, a priredila ih je pesnikinja Tanja Kragujević.

K. S. D.

 

KNJIGE ZA DECU

Priča, pesma i slika

 Beogradska izdavačka kuća Laguna nedavno je objavila beskrajno zabavnu knjigu za decu u kojoj je glavni junak školarac Tom Gejts, koji duhovito prepričava svoje doživljaje iz škole. Knjigu posebnom čine zanimljivi različiti fontovi koji drže pažnju i olakšavaju deci koja imaju poteškoća u čitanju. Tu su i urnebesni crteži koji dopunjuju tekst. Serijal o Tomu Gejtsu veoma je popularan u svetu za uzrast 9 plus, a knjiga Moj savršeni svet – Tom Gejts ovenčana je prestižnim nagradama Roald Dal, Voterstouns i ed haus i čak se preporučuje da se knjiga koristi u nastavi. Autorka je Liz Pišon (1963), britanska ilustratorka i spisateljica za decu, koja živi u Brajtonu.

Zbirku vrcavih, vedrih i herojskih pesama o brkatom junaku iz srednjeg veka namenjena deci, Avanture Kraljevića Marka autora Branka Stevanovića, nedavno je, takođe, reizdala Laguna. Ova zbirka pesama osvojila je već pet književnih nagrada, među kojima su Neven i Dositejevo pero, a počinje stihovima „Kad je rođen Kraljeviću Marko, sigurno je bilo leto žarko. Ako ništa – bar zbog rime zgodne, rađao se letnji dan do podne“. „Rekao bih da interesovanje za mit o Marku Kraljeviću, najvećem balkanskom epskom junaku, ne jenjava ni kod nove generacije čitalaca. Junaci sa kojima se današnja deca poistovećuju ne razlikuju se mnogo od junaka iz pređašnjih vremena“, ističe autor. „Pretpostavljam da savremeno dete, u dobroj meri, kroz ovu knjigu Marka doživljava kao nekakvog srednjovekovnog Čaka Norisa. U ovom slučaju, zdrav humor sa neizostavnim elementima čovečnosti gradi sponu između viševekovne teme i dobrodošlih svežih čitalaca. Tome su, svakako, doprinele i odlične ilustracije Koste Milovanovića, na granici stripovnosti“, dodaje Stevanović. Branko Stevanović (1966) piše i čita za decu i odrasle. Bavi se i priređivačkim i prevodilačkim radom. Dobitnik je brojnih priznanja u sferi književnosti za decu. Napisao je, između ostalog, Nikola Vrana i golubovi (mini priče, 1990), Vrlo društvena igra (pesme, 1994), Upotreba deteta (pesme, 2000), Priča o princu jedincu (bajka za izvođenje, 2004), Foka iz potoka (slikovnica, 2008), Avanture Kraljevića Marka (pesme, 2011)…

K. L. D.

 

ROMAN PRVENAC

Studija o „bivšem“ čoveku

Nova knjiga, prvi roman Đorđa D. Sibinovića Pogrešno, pojavio se nedavno u izdanju zrenjaninske Agore. Đorđe D. Sibinović (Šabac, 1964), poznat pre svega kao pesnik i esejista, u kratkom i efektnom romanu Pogrešno, pokazuje egzistencijalističku studiju o bivšem čoveku, Sretenu Dalabi, čiji se život pred čitaocem rasklapa u kratkim epizodama. Put od vatrenog muškarca za kojeg je eros sinonim do starca suočenog sa prolaznošću i razočaranog u bivstvovanje, skiciran je ubojitim perom i oštrim, gotovo naučno preciznim stilom. Sibinović je doktor pravnih nauka, živi u Beogradu. Dobitnik nagrada za poeziju Miroslav Antić, Vukove zadužbine, Milan Rakić i Majevički vijenac, objavio je pesničke knjige Presto (1994), Plodovi (1998), Nešto poverljivo (2004), Naselje belih kuća (2012), Rečnik poezije (2013), Hiljadu karaktera (2013), Pesme ljubavi pune (2014) i Antologija uporednih snova (2015). Potpisuje i knjige eseja Tuđe stvari (2000), Fremde sahen (2000), Zaklon i drugi eseji (2003), Slova crvena (2010), Glava bez jezika (2014) i Godina bunta (2015). Prevođen je na nemački, francuski, makedonski, ukrajinski i engleski jezik.

K. A. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari